Već godinu dana trpiš i ćutke podnosiš sve ono čime te bombardujemo mi koji se tražimo.
Mi koji od sebe bježimo…tebi… da sebi sebe vratimo…
Nije ti lahko.S nama si prošao sve PMS-ove, razne bolesti, selidbe, svadbe i sahrane, trudnoće i porode, razočarenja… ali si opet ostao s nama… bio uz nas…nisu ti smetala naša prava lica, nesigurna, ponekad toliko namazana da ih ni mi sami ne propoznajemo.
Nekad smo bili i nekulturni…nekad bahati…nekad tužni a ti si u svakoj situaciji, u svakom stanju dopuštao da ti se otvorimo i priznamo da na jednoj nozi stojimo u vlastitom životu i da smo zbunjeni ulogom koju igramo u njemu.
Da sam bila juče tu, zasigurno bih kolač napravila, tebi u čast.
Znaš, meni značiš mnogo.I ne da mi značiš…zavoljela sam te…ali se bojim da se previše vežem za tebe… jer po nekoj ustaljenoj navici, sve što zavolim, iščezne mi…pa se foliram i dolazim ti rijetko…lafo, nemam od obaveza kada…. a želim da znaš da, i kad me nema tu, ti si i tada jednako dobar i važan za sve nas… pružio si nam priliku da na račun vlastite gluposti i nespokoja, postanemo poznati međ’ rajom 😀 i na tome ti hvala
Sretan rođendan, uz želju da te što više raje posjećuje, čita i respektuje <3 i voli kao ja…
Vidim kod Krajiškinje glasovni post 😀 dok se probudi i odjutri moraću je upitat za instrukcije , mrsko mi je pisat uglavnom ili nemam dovoljno vremena ili kad imam vremena nekako mi sva inspiracija ode u helać. 😀 Ovako bi lijepo uzela neku knjigu poezije i pročitala vam stih dva pa se vi mislite, ha ya 😀 ionako imam dječji glas, svi bi se zapitali o čemu ova, dina ti 😀
… Sve sama trka i borba za golim opstankom, međ živima. u braku, u vezi, u pameti… svako se na svoj način bori da preživi…da prezimi… da ostane… da ne propadne…a strpljenje nam je tanko… usta a ni pohotne oči nikako da natrpamo jer nam duše odavno skapavaju od gladi.Kad bi znali napraviti balans u životu, između duše i tijela, između prioriteta i razonode… manje bi bilo bola, sigurna sam.Pričam sa jednom ženom koja je pokušala samoubojstvo… Allahovim emerom, sin ju je našao i spasio kobnog završetka…u razgovoru sam je pitala šta je navelo na takav čin…rekla je da je izgubila volju, da je preumorna od svega… sjetim se profesora filozofije koji je rekao da čovjek koji se odluči da digne ruku na sebe dođe do tačke kad vidi sav čemer i jad svog života, kad mu se učini da ništa nema smisla i da ništa nije vrijedno… zamislim, recimo čovjeka koji je vjernik i koji nije.Zadesi ih isto iskušenje… smrt djeteta, razvod, zapali se kuća… pogledam majke Srebrenice, te stamene žene koje su izgubile muža, po pet ili više sinova, bile silovane pred vlastitom djecom… gledam ih danas…jake, postojane, i neki nur im iz lica bije.Allah nam nikad ne šalje nešto s čime se ne bi mogli nositi.Ako se čini teško, možda je ponekad samo potrebno promjeniti ugao gledanja na problem i na sopstveni život.Problem je što mi težimo savršenstvu a na dunjaluku ništa nije savršeno.Baš ništa.Sem sastanka s Voljenim, koji nas, baš svakoga od nas, zove pet puta dnevno, pa hoćemo li se odazvati…
Za mene nije problem ko kojoj sekti pripada, shvatanju, naciji, vjeri, političkoj stranci, sve dok je čovjek zdrava jedinka i dok zna da smo ovdje na proputovanju, zamislim se…Bože moj… šta bi bilo da svako od nas primjeni samo po jednu stvar iz vjere…Radi za dunjaluk kao da ćeš vječno živjeti, a radi za ahiret kao da ćeš sada umrijeti…. zar bi onaj ko se nada odlasku, mogao nekoga povrijediti, uzeti mu večeru ispred nosa, slomiti srce.Razmisljam o Nuhovoj, a.s. ustrajnosti dok je gradio lađu a svi oko njega su ga sa podsmjehom susretali.Nije mario.
Imao je naredbu od Gospodara.
Pred sobom zacrtan cilj.
U glavi jasnu viziju nečega što samo uz ustrajan rad i predanost može završiti.
Oslonio se na Allaha i predano radio.
Učimo od Nuha i njegove lađe.Učimo od Muhammeda, neka je mir i salavat na njega… učimo od smjene dana i noći, godišnjih doba, od onog odraza u ogledalu… svjesni smo da nije kao jučer ma koliko šminke na lice stavili.Sve će proć.I ti. I ja.Dunjaluk nije prirodno stanište našim dušama… prevelik bol nosimo u prsima jer smo se previše vezali za mjesto… za nešto…nekoga…gdje ne pripadamo…Opredjelila sam se za Ljubav i uvijek je pišem velikim slovima.Na prvom mjestu volim Gospodara.Ali to ne znači da ne griješim, ne znači da ne plačem, ne znači da me ne boli nepravda i sav zulum koji ljudi u ime nečega čemu ni sami ne znaju ime, čine.Boli, doista, ali je sve lakše kad znam da je prolazno sve, kad znam gdje idem, kome pripadam… kad znam da sav dunjaluk i ono što je na njemu ne bih dala za jedan sastanak s Voljenim…
Mi smo Allahovi i Njemu se vraćamo.
Izazivam te, da daš svoj maksimum za svoje danas… da ispuniš svoje minute kvalitetnim stvarima.
Ne jadikuj nad sitnim stvarima…sve što te zadesilo, je prošlo.Sve u čemu sada uživaš će proći.Ne dižite ruke na sebe ni ruke od sebe…Radite na sebi.Upoznajte sebe.Zavolite sebe. :* Svi smo mi posebni i svi imamo priliku, da li ćemo je zgrabiti ili upropastiti, do nas je.Ženi koja je pokušala samoubojstvo, savjetovala sam da počne obavljati namaz kao obavezan lijek za sve probleme, da spominje Allaha i traži oprosta, umjesto kuknjave nad onih što je prošlost.Ne dajte da vas utvare prošlosti izluđuju.Primirite svoj um i tijelo.Udahnite duboko.Svi smo mi izranjavani, svi mi krvarimo, samo što se na svakome to ne vidi…Sve nas život ubija, ali to ne ubije svakog…nego ga ojača…
Život je, unatoč svemu, lijep.I ovaj dan koj ismo na poklon do Rabba dobili, nije uzalud, zar ne?
Allah ti daje priliku, još jednu u nizu… pa hoćeš li, sebi sebe konačno staviti na prvo mjesto?
Što ti smeta ako te neko povrijedi, kad ionako sam radiš protiv sebe.
Uzdigne sebe sobom, vjerom, i ne daj sebi klonuti…Nema ništa gore, tako mi Allaha nego kad insan od sebe digne ruke… ( ne diži ruke na sebe, nikada ali ni od sebe, ma kako da je teško, jer nema bezizlaznih situacija) jer ako te Allah doveo do nečega, On će te i odvest na svjetlo.
Ne brini.Vjeruj.
Ne sekiraj se.Dovi.
Imaš telefon a niko drag te ne zove, šalješ uporno poruke nekom dragom a ne dobijaš ogovor…a ti… zašto igonorišeš pozive Voljenog … uporno… svaki dan… pet puta te zove jer te voli, jer mu je stalo do tebe… a ti… ti ne cijeniš sebe, pa trčiš za onim što te vrijedno nije… a pravu Ljubav ignorišeš…
Pustite ljude koji vas neće.
Bilo da su rođaci, prijatelji ili ljubav.
Pustite osobe koje vas neće, a jednom su vas htjele. Ne boli to, samo je muka.
Kao, uostalom, i sve nejasno, nerečeno, nedovršeno.
Kao svako bezodgovorno pitanje: zašto?!? Nije do vas, iako vam se čini da ste poniženi i prevareni. Nikada nije do vas.
Postoje samo dvije mogućnosti.
Prva je da ste se zavoljeli. Pogledali jedno u drugo i vidjeli šta biste lijepo sve mogli imati, koliko bolji biste mogli biti zajedno.
Onda ste se dobro upoznali. Taj drugi vidio je koliko ste bolji, jači, posebniji. Pokušao je da vas prati pa se saplitao.
Voleći vas, prestajao je da voli sebe. Od vaše ljubavi postajao je sve manji.
Nestao bi u svojim očima da nije pobjegao od vaših.
Druga je da ste se zavoljeli. Pogledali jedno u drugo i vidjeli šta biste lijepo sve mogli imati, koliko bolji biste mogli biti zajedno.
Onda ste se dobro upoznali. Taj drugi vidio je koliko je bolji, jači, posebniji. Pokušao je da vas navede da ga pratite al se umorio od čekanja.
Voleći vas, prestajao je da voli sebe. Zbog vaše ljubavi postajao je sve manji.
Nestao bi u svojim očima da nije pobjegao od vaših.
A vi ste ostali zbunjeni, ranjeni, izdani. Očekivali ste objašnjenje koje će imati realnog smisla. Koje ne postoji.
Vremenom možete postati ogorčeni i bolesni od čekanja. Slijepi za nekog vaše mjere čiji osmijeh nećete vidjeti od skrame uspomena na zjenicama.
Mislićete da volite jer ne zaboravljate. Ustvari, zaboravićete da volite.
Pustite osobe koje vas neće, a jednom su vas htjele. Ne možete vi žaliti za njima onoliko koliko one žale za vama, jer samo kukavice koje se plaše ljubavi ostavljaju bez riječi!
I bez riječi, upropaste sopstvene živote. Ne dajte da upropaste i vaš.
Jedino se ja mogu prehladiti u Mostaru 😀 baš sam se pravo razboljela…momački 😀
Ovog ljeta sam bez djece provela odmor u Hercegovini kod svojih.Vrijeme sam iskoristila maksimalno, obišla Hercegovinu uzduž i poprijeko 😀 zavirilila u kafane i restorane, na Blagaju odem da se slikam sa smokvarom, kad ono tri KM , bilo mi vala mnogo da dam 3 marke za jednu sliku iako smokvaru i ne volim, draže su mi smokve 😀 i naručim sebi ko normalan insan piletinu u ljutom sosu 😀 ha ya
Posebno mi se svidio Stolac…pričala sam s povratnicima o životu u tom gradu, sjedila sam ispred Careve džamije nakon džume i pričala s par insana.Posebna je priča o Inat zvonu, kako ga oni zovu.Kažu da su vlasi u haremu džamije za vrijeme rata okretali vola i krme na ražnju.Laanet olsun… a vala mi da jednom pouku uzmemo iz naše historije koja je opomena puna, ali čim nam se svako malo ponavlja, ne učimo mi… ne učimo… ne mrzim nikoga ko je od mene drugačiji, ali moj rođeni brat ako mi dirne u moje svetinje, vala ja ga množim nulom.A nulom kad se množi, tu svaka vrijednost izgubi smis’o.
Bila sam na Red Bull Cliff Diving Mostar … e, to je vrijedilo gledati… dok sam se vraćala doma, dođe mi poruka na telelefon: “Jesi li se nagledala gologuzana, može li ti bit do iduće sezone? :p” 😀
Stomak me zabolio od smijeha, neko je haman malo ljubomoran 😀 a ja, nit sam frajere gledala radi njihovih golih guzica( iako su svi zgodni, ne faleć’ im zakona) nit’ sam išla s tim nijjetom,Gledala sam kako čovjek može letjeti s velikih visina, kao da ima krila…poput laste…samo ako ima petlju i dovoljno kuraži… i ako je jednu bogdu lud 😀
Ponekad se sve okrene naopačke i zavrti insana, poput ringišpila.Ponekad ono što nas izbaci iz životne kolotečine, vrati davno izgubljeni smisao nama i našem životu…kažu da je naše sve dok želimo nešto, dok vjerujemo u nešto a tuđe kad se ostvari…misao je naša a čin svačiji…intenzivno se trudim da mislim pozitivno, da o sebi i drugima mislim i govorim dobro, da me male pakosti sitnih duša ne dotiču, da me ne rastuži što je u ljudima više onog tužnog i zlog.
Ovo ljeto je je baš za mene bilo super… elhamdulillah, upoznala sam dosta novog svijeta… divnih insana, učvrstila prijateljstvo sa onima koje sam upoznala ranije…Moja Z… se odselila u Germaniju, pa mi, iako se nismo baš često viđale, baš fali…nekako mi Šeher bez nje pust…fali mu onog njenog osmijeha… one vedre čehre i dobrine…”Pod Lipom” sam upoznala jednog insana s kojim sam se ranije dopisivala, mislim da se tako zvao ugostiteljski objekat ispred kojeg smo sjedili. 😀
Dobila sam prekrasan poklon od njega.Simbol Šehera i Baščaršije…mnogo ljepši i posebniji nego što bi to bila švedska čokolada. 😀 Kupila sam mu tesbih od uličnih prodavača…da ima za zikr…jer spominjanje Allaha je lijek… za sve boli i boljke…
Malo smo pričali…sve riječi, što su u govor od, ne sjećam se tačno koliko vremena,… stale, ukazivale su samo na jedno…sve mi je ličilo na prošnju…na prijedlog da opet pripadam nekom…kad nečiji govor dođe do određene tačke, nakon koje ja ne želim dalje da slušam, jednostavno se isključim, samo gledam u jednu tačku a u glavi mi odzvanjaju ranije rečene riječi.Momak je fin, te oči boje najljepšeg neba su tako neiskvarene, tako neiživljene da to za današnji vakat, haman nije normalno…
Što bi ja svoj teret stavljala na nečija pleća, što bih uzimala tuđi na svoja…Za mene, ljubav se rađa postepeno…a sve što je zaluđenost nekim, nije ljubav…Imam utisak da, nit je on razumio mene, nit sam ja njega ili smo jednostavno, i jedno i drugo vjerovali u ono što smo željeli da vjerujemo.
Njemu je trebala jaka žena da ga izvuče iz monotone svakodnevnice a meni je isto, trebao jak muškarac da me probudi iz sna u koji sam davno zapala i ne budim se…a nit sam ja jaka žena, nit je on jak muškarac… oboje smo više kao dva nesigurna insana…koja i od malog povjetarca mogu da nazebu…
Uglavnom, bogatija sam za divno poznanstvo… elhamdulillah
Probudila sam se i prije alarma… ne moram više ni navijat sat, u mojoj glavi je konačno poredano sve kako treba.Hladno.Kao mraz da je…hladan i oštar zrak mi ne da s balkona upućujem dove Stvoritelju, iako znam da me Tvorac savršeno čuje i kad dovim iz kuće, nekako više volim kad stojim na balkonu i pogled uprem u nebo, a ruke ispružim u dovi.Ne dao dragi Bog da nam ljudi daju… bilo šta.. sve što nam daju, njima mnogo a nama malo, jedino Allah daje insanu mnogo više nego što zasluži.Hvaljen neka je On. Tek shvatam značaj one izreke da niko nije naš prijatelj i niko neprijatelj, svako je naš učitelj… i slažem se s tim… neko nas postidi svojom dobrotom pa se ugledamo na njega… neko nam pokaže put kojim trebamo ići i usmjeri na znakove koje trebamo paziti, onda kad izgubimo iz vida svaki pravac… svaku nadu…a neko nas nauči da nikad ne smijemo biti kao oni…ma gdje bili, ma šta radili i ma kako da boljelo.
Novo jutro je još jedna prilika da se ponovo rodim…da zgrabim rukama ove sekuunde koje mi je Allah poklonio na dar i da ne dopustim bilo kome i bilo čemu da mi pokvari raspoloženje i skine osmijeh s lica.Nedostaje mi ljeto… počeli smo se pravo voljeti…tek kad sam mu se konačno prepustila u vreo zagrljaj… ono je otišlo…nečujnim koracima…sasvim neprimjetno… sunce i sad grije…ali nije to ono sunce koje krasi ljeto… ranije je zima bila moje godišnje doba…kako starim, draže mi je da je toplo…u meni i oko mene…a valjda zato što malo topline u sebi imam, potrebna mi je sunčeva, da mogu normalno funkcionisat. 😀 Kur’an stoji na stolu.Imran ga uokvirio.Izgleda prelijepo.Sabah još ne uči…doduše ni imami nisu čestiti kao ja što sam 😀 ja jazuka što nisam muško, nikad na namaz ne bih kasnila.Razmišljam o kaderu…Imanskom šartu za kojeg kažem da vjerujem u njega ali sam uhvatila sebe kako često jadikujem nad kaderom, Allah da mi oprosti…Koja je mudrost samo u ovome šartu… da smo svjesni toga… onda kad nas nešto poklopi, nikad ne bi kukali jer šta mi znamo, možda da nam se ne desi gubitak, nešto ružno, možda se mi nikada ne bi pokrenuli… možda bi zauvijek ostali prosječnog uma, prosječnih pogleda na život…na sebe i na ljude oko sebe…sve je prolazno i radost i muke… zanimljivo je, to, Bože moj , kako radost slabo spominjemo, iako je ima daleko više , jedino jadikovanjem nad sitnim tugama, prizvamo neku novu tugu…Pokušavam jezikom da sakrijem svoje razočarenje u odnosu s ljudima…ali valjda je to zato što sam naivna i što vjerujem u ljudsku dobrotu…a ima dobrih ljudi… a ima vala i kukolja u dobrom žitu… ne osjećam ništa… kao da sam nosila jedan ogroman kamen u prsima… i sad ga nema… prazno… pusto je sve… i osmijeh čak… prihvatila sam sve kao dar… i lijepo i manje lijepo… prihvatila sam i nered svoje slobode… svjesna da nije za svakog nova sloboda… ja se u svojoj teško snalazim… nekad sam pazila šta ću buncati u snu…sada pišem sve što mi je na umu… ne volim red… i nikada ga više neću voljeti… prihvatam kader Tvoj, Bože…svjesna da samo Ti znaš šta je za mene dobro…
sada je evo, mirno moje srce…a ja sam Ti beskrajno zahvalna što Ti za mene biraš ono najbolje…
Mujezin uči ezan…es salatu hajrun mine newm… namaz je sve… smiraj… duši hrana… lijek… nema Boga osim Tebe…mi smo Tvoji i Tebi ćemo se, naposlijetku vratiti…
Rekao je Uzvišeni Allah u jednom hadisi-kudsiju: “Robe Moj, ti želiš jedno, Ja drugo, a uvijek se dešava onako kako Ja hoću. Pa ako se prepustiš onome što Ja hoću, pružiču ti i ono što ti hoćeš. A ako se ne pokoriš Mojoj odredbi, namučit ćeš se sa onim što hoćeš, a ipak će biti onako kako Ja hoću!”
Kahva se ohladila… ezani zovu one budne na spas… zar ne treba da budem sretna što sam i ja jedna od njih…elhamdulillah…a sve dok imam Allaha nije važno koga i šta nemam… svi nek me napuste, samo Ti nek si uz mene… za sve drugo ja ne marim…
Od jutros pada kiša, a meni se glas od ponavljanja izgubio… grlo osušilo… vrijeme prohladno… a Ramazan, elhamdulillah.
Usnih čudan san jutros sa sehura, elhamdulillah.Usnila sam svoje srce kako izlazi van iz grudi a ja izgovaram šehadet sve glasnije i glasnije.Ruke se grče kao kad duša napušta tijelo… probudila sam se…oko mene mrak…budna sam a ne mogu se pomjeriti… prihvatim kader, rekoh-ako zbilja umirem, molim te Bože daj da odem s imenom Tvojim na usnama.Nije me bilo strah i ne bojim se smrti, radujem se sesretu s Voljenim, ali me stid zbog grijeha mojih, i stid me zbog svega onoga čemu sam pridavala veliki značaj a nije bilo značajno, stid me što nisam više vremena posvetila pripremi za Bolji svijet.Kao da se moje srce jutros razbudilo, elhamdulillah.Ličilo mi je na međustanje, ni budna nit spijem, ali sam samo nastavila da izgovaram šehadet glasnije i glasnije.Kad sam došla sebi nakon nekog vremena, ustala sam i nekako rasterećena bila nakon tog sna.Nekako kao da mi je ogroman teret pao s pleća.Allah mi šalje odgovor, elhamdulillah.Srce je vodić, pokretač, srce je riznica tajni, srce je dom a moje je eto, u mjesecu Milosti htjelo da malo ode iz grudi. 😀
Da prošeta 😀 O srce moje, zar te je kahar stegnuo toliko pa je međ prsima ti postalo tijesno?
O srce moje, dok kucaš Allahovim emrom, daj da uvijek izgovaraš Njegovo ime.
Poželjelo srce istinske ljepote i istinskog rahatluka pa uz ramazan malo živnulo, elhamudlillah.
Ti znaš, Jedini, da sem ljubavi prema Tebi i prema robovima tvojim, mjesta za mržnju u njem nejma
Ti znaš, Jedini, da te zaziva i kad griješi i kad je od tuge skrhano…i kad je sretno i zadovoljno .
i ne krijem ja, kako starim sve sam svjesnija, da srce osjetim da je živo jedino u Ramazanu
i ne krijem ja, jer Tebi je ionako znano sve, da Ramazan volim više neg Bajrame, više neg išta na ovome svijetu.
Vjerujem u svoje snove, posebno u one koji su došli nakon dova, nakon iščekivanja izlaza, kao odgovor.
Izuzeću ovdje faktore , koji prema modernoj znanosti urokuju ovakvo stanje 😀 nejmaju oni pojma
Još dok sam bila u Medresi, počela sam aktivno da pratim i pišem svoje snove.Ne razumijem se u njih, nažalost ali znam da se dosta njih ostvarilo.Nekad sam kroz snove bila upozorena, nekad obradovana ali uvijek su bili istina.
Pričala sam sa S…nakon svega.Sad kad smo prošlost, sad kad smo bivši nekako je i razgovor drugačiji, dok on priča, ja se pitam, Bože, je li to onaj isti čovjek kojeg sam voljela.Ne mogu ga prepoznati, ali mu u glasu osjetim da je i njemu, baš kao i meni žao zbog svega što se desilo između nas.
Ipak, još u svakoj dovi ga spomene Rabbu.Nije se živ insan rastao od onoga što u grudima nosi.Želim mu sreću ali onu pravu a Ramazan će me uvijek sjećati na njega, na nesuđene nas..
…Insan snuje, a Allah određuje i hvala Mu na odredbi svakoj.Nakon njega, život je isti, radim, učim, borim se i smijem, ali nije to to, valjda navikne insan na nečije prisustvo… valjda svaki osmijeh ostane urezan duboko u duši pa odjekuje kad tišina zavlada i mnogo vremena nakon.Hej, Allahu moj, sem Tebe, moje srce više ništa ne treba.Onima koje volim daruj iz obilja svoga ono što im treba .Sačuvaj ih.Uputi ih.I proživi ih na Boljem svijetu u društvu odabranom.
