Kažu da nije dobro potiskivati emocije, ni sreću ni tugu, jer se onda manifestuju određena psihosomatska oboljenja, pa tako da ne bi ja, ne daj Bože dobila neku boljku, od sreće smijem se na glas…nakon što sam klanjala ićindiju, sjela sam da odmorim malo od posla i obaveza uz kahvu i sladoled,  kod Muje 😀

jedan od najtežih izbora  😀 za mnoge a meni su ipak zelena jabuka, limun, i šumsko voće najdraži okusi

Želim samo da kažem da sam toliko  sretna, elhamdulillah… vrištim toliko da komšije prijete da će zvat policiju, ometam ih…a ja sam samo presretna jer mi je Allah poslao odgovor na jednu dugo čekanu dovu, elhamdulillah.

Pa šta ja mogu kad se obradujem, kao dijete…razočaram isto tako.

Međuljudski odnosi me uvijek iznova i iznova fasciniraju, kako ja mogu imat sabura za svakog a ovaj komšiluk ne mere  za moju vrisku 😀

baš je fino kad je insan lud i mlad, jazuk što sam ja samo  ovo prvo 😀 iako svi mi govore da se ne ponašam u skladu sa frizurom, al’ ja se ne podređujem ukusima večine,  imam svoj sopstveni ukus  i super mi je, nevažno koje boje hijab da pokrijem.Sve što  sam starija, više cijenim tišinu, i samoću.Godi mi brate…milina… eto, kad insan može čut samog sebe kako vrišti, kud ćeš više, onako kad si s nekim, čuješ samo njegovu vrisku a svoj vrisak prigušiš od stida ili jeda…kako kad…

Sjedim kod Muje…i danas… neki dan sam čiki koje radi dala Mostarsih trešanja, čovjek se smijao 😀 veli- vidi ove, što zarađuje sevape preko mojih leđa… 😀

Pa moram, kad sam i sama dobila hediju mahsuziju, mostarske trešnje usred Travnika.

i bile su crvave, a  to sam primjetila tek kad sam se dobro najela 😀

onda sam jednostavno pokušala da zaboravim da sam ih i pogledala.

Koja sam ja sebi kraljica.

😀

Nisam baš aktivna.Ima me svugdje a nigdje me nema.U međuvremenu se desilo dosta toga, a opet nije ništa toliko bitno. Ili jeste… ako se uzme u obzir da čak i sitnice znaju bit krupne stvari 😀

U nedjelju  sam nosila bijelu traku i moram priznati da više ni jednog jedinog insana u čaršiji nisam vidjela s trakom na ruci. Gledali su u mene kao u vanzemaljca i oko desetak njih me upitalo šta će ti to na ruci?

Jel’ ti se desilo nešto? Objasnila sam, šta simboliziraju bijele trake i savjetovaala ih da i oni stave iste… da barem jedan dan vide šta znači kad si označen, kad si meta, kad si drugačiji… zbunjeno su me gledali, kao šta se to nas tiče… to je bilo davno…eh… možda zato  što mi je rat ukrao djetinjtvo, što sam znala u gluhoj noći trčat sa malom sestroom u naručju do skloništa koje i nije bilo baš blizu babine kuće…Moram priznati da mi ni sada, nakon toliko godina nije svejedno kada grmi…nekad imam osjećaj da je zvuk granata. Dugo godina nakon rata u glavi su mi odzvanjali zvukovi sirena koje su najavljivale granatiranje.

Kako da zaboravim svu ubijenu djecu, koja su nedužna platila životom, sve silovane majke, sve ubijene, prognane  ljude samo zato što su drugačiji, što su drugačije vjere, i nacije… jer se nekom nisu činili dostojni da hode džadom…

Slika br. 1 #jermesetice

#improvizirala sam nikab kako ne bi prepala dokone insane

Bliži se mjesec Allahove milosti i oprosta, dolazi još jedna prilika da srce od grijeha zakržljalo, ozdravimo i očistimo.Prilika da preispitamo sebe, svoje nijjete i svoj Put kojim smo hodili proteklih godina ili proteklu godinu.Na ovom svijetu samo smrt je sigurna, drugo ništa nije.Planiraš dobar brak, trudiš se oko toga  desi se samo ono što je već određeno.Planiraš otić na put, spremiš novac i odrediš dan, ali ne odeš na željenu destinaciju, odeš gdje zapisano je da odeš, zato ako insan razmisli o imanskom šartu koji glasi da vjerujem da sve što se događa, biva Božjom voljom i Božjim određenjem, možemo li onda biti depresivni, kivni na sebe i na druge što se nije desilo ono što smo mi željeli da se desi.Čak ni Džennet niko zaradit neće svojim djelima, nego isključivo Allahovom milošću, ali naše je da se trudimo…a Allah će dat da svoj trud i nađemo, inšAllah.Molim Te, Ya Rabb, nek ovaj mjesec Tvoje milosti bude prilika da se očistimo od grijeha, da progledamo srcima a ne da gledamo materijom, da smo  svjesni toga ko smo, gdje smo i kud smo se to zaputili, da smo svjesni toga ko smo, ali ne kao ime ili prezime, nego ko smo mi stvarno..

Smjenjuju se tužna razdoblja s povremenim radosnim intervalima u mom životu…mene, iako sam nakon propalog braka postala nekako iskompleksirana, sumnjicava prema svemu, malo šta ružno od ljudi može  iznenaditi .

To su prednosti razvoda, ako ih on uopće ima, to su one najvažnije…naučiš da se oslanjaš samo na Alaha, upoznaš prava lica prijatelja, i onih koji to nisu.Upoznaš sebe i svoje kapacitete, svoje granice izdržljivosti, tačku gdje se u tebi spaja dobro i zlo, nada i beznađe, sreća i tuga, vjera i razočarenje u sebe i u ljude oko sebe.Jako je teško kad se razbijen iskušenjima života kreneš ispočetka da se skupljaš, kao puzzle, nikako da nađeš onaj pravi dio sebe i zalijepiš ga u onu pukotinu srca što je ostala nakon uragana života.

Ja ne krivim nikog, nikog do sebe, a ni sebe ne krivim ni za šta sem što sam pridavala toliko važnosti drugim ljudima, situacijama, nadama, a sebe zapostavljala.

Ljudi su tako zaboravni.Zaborave sebe ko su, a da ne zaborave na svoja obećanja…

Čovjek se smori razmišljajući i brinući a nit će pojest nit će šta doživjet sem onog što propisano mu je…

Zato kad mi se mislima oblaci sivi nadviju, rastjeram ih spoznajom da sve je bilo kako je moralo, da biće sve samo onako kako je već određeno i da ja čak ni doviti ne mogu za nešto ako nije kader da dovim.

U zadnje vrijeme jako se oslanjam na istiharu, čak i za naizgled banalne stvari sam počela da klanjam i da dovim od Allaha samo da bude hajr.Čudo je kako se dove ostvaruju, elhamdulillah i kako baš sve što nije dobro za mene u pogledu moje vjere, moje sadašnjosti i budućnosti, Allah uklanja s mojeg puta.Neprilike, događaje…ljude…

Jer…Put je jasan…sve je do nas…

Uvjerila sam se da ima i onih ljudi koji ne kriju neprijateljstvo ni mržnju i tražim utočište kod Allaha  od zakvih i od zavidnika što zavist ne kriju.

Uvjerila sam se da sam tako krhka i slaba. i da sem Tvoje milosti, ja drugog utočišta nemam i ne trebam.

treba vremena da rane na duši zacijele… da se prekrije srce zaborava velom… da prestanem uzdahom podjećat sebe kako sam skupo platila jeftine ljude u svom životu…al’ dunjaluk je to…stanište nepresušnih nevolja i musibeta… i nikome od nas ne cvjetaju ruže svaki dan …nego sezonski 😀 …nekome svake godine a nekome jednom u životu…

Molim  Te, Bože učini me dostojnom mojih patnji i oprosti mi grijehe za koje znam i za koje ne znam i smiluj mi se, O Milostivi.

Najveća mudrost je upoznati sebe…ali i najteže je upravo to…Ko je taj što je sebe onog pravog  upoznao?

Gledamo neodoljiv odraz u ogledalu, sijede što se polahko naziru sa strane, bore smijalice i oko očiju tamni kolutovi od nespavanja…od razmišljanja…ko je taj što je  Dušu svoju spoznao…njene mračne strane…njene prednosti i njene mahane…ko je taj?

Onaj ko je zauzet upoznavanjem sebe…uviđa da je mahana prepun i nema kad da ocjenjuje druge…

….ne kažem, boli to kad ti neko ko ima 50 ljeta i sebe naziva građaninom, nazove životinjom… ali nisu li zapravo riječi te koje nas prokazuju…nisu li zapravo usta kao česme iz kojih izlazi samo ono što se u nutrini nalazi…

Meni moje,  svakom svačije… svako nek’ se svojih riječi stidi ili nek’ glavu poginje pred Sudijom pravednim kad mu na pleća bude tovareno ono što ponijet ne bude mogao… U životu sve se plaća…Nama je sve samo posuđeno…Život je posuđena stvar koja se mora vratiti pravom Vlasniku i za ono u šta smo ga i na koji način potrošili odgovarati… dijete je emanet… svaki udah…poklonjen je…a jesmo li zahvalani?

Šta je to što zovemo svojim vlasništvom?

Čega smo zbilja vlasnici?

Šta  smo to kroz život stekli?

Jesmo li zapravo svjesni odgovornosti koju smo na sebe preuzeli?

Stalno pišemo i učimo kako imamo pravo to i to, a učimo li  koje imamo  obaveze, koje dužnosti?

Prema Gospodaru, prema sebi, prema drugima?

Da se ne lažemo, svako od nas griješi i svako je griješnik ali je istinski sretan onaj koji se za grijehe kaje … i svako od nas je mahana pun ali je pravi onaj ko sebe popravlja u boljem svjetlu…

Zar nisu na najbolje biće ikada, Miljenika Muhammeda, s.a.v.s. bile upućene strijele jezika otrovnih ali je on, neka se mir i blagoslov Boziji na njega, više nego iko drugi, oprastao svima i govorio da svako u njemu vidi samo ono što je on sam…da smo jedno drugom ogledalo…i zato, popravi sebe… popravi kvaran zub, očisti uši, ne vatom, nekog kod doktora da bolje čuješ… očisti srce Kur’anom, očisti vid od gledanja u zabranjeno, gledaj u zelenilo, jednom, u životu pokušaj da spoznaš razlog svog postojanja… Čovjek je kao svemir… kako ćeš spoznati čitav svemir kad nisi u stanju umiriti svog srca nemir… ne hrani se duša iluzijama… sivim nijansama…ne, ništa berićetno izrast iz tebe neće dok sav korov ne počupaš… ali to moraš ti… niko drugi tebe ne može promjeniti…moraš bit svjestan da to što si postao nije ono što si želio postati i uredu je, ne tuguj…svi se tražimo… lutamo, sudaramo s drugima, na trenutak vjerujemo da imamo nekoga ko ce nas usmjeriti na dobro, otvoriti nam oči…i baš zato se u fatihi koja se svaki dan najviše uči, govori uputi nas…a ne uputi mene… uputi  nas… daj nam nekog ko će nas usmjeriti, pomoć nam da koprenu s očiju maknemo, da istinske vrijednosti cijenimo a robu kvarljivu da  na sigurno stavimo… i zato je islam vjera džema’ata, zajednice i zato su u islamu vjernici braća,  i zato je najvažnija stepenica u izgranji boljeg sebe da naučimo da želimo drugima ono što želimo sebi. Da nam se Allah smiluje svima… i Uputi nas na Pravi put sa kojeg smo zalutali… na stranputicu skrenuli… prave vrijednosti za nešto što malo vrijedi prodali i zamijenili…

Nedavno čitam post kod moje Krajiškinje o statusu kod Allaha azze we dželle osobe koja vrijeđa Allah i njegove poslanike… kad je riječ o grijesima, od najtežih, ovaj je teži…

Ništa što ljudski rod čini i što je činio ne može biti ravno tome grijehu.Da neko od stvorenja vrijeđa Stvoritelja.

Estagfirullah…Za osobe koje su u braku takav se brak se automatski poništava… jer ženi nije dopušteno da bude žena nemuslimanu…Subhanalllah..

Sve što je od ibadeta ta osoba do tada činila se poništava… postaje odmetnik od vjere, čija krv postaje halal… ne treba se čudit stanju Ummeta i stanju u našoj domovini, stanju u našim porodicama sve dok su među nama oni koji vrijeđaju na bilo koji način Stvoritelja, Negovog Poslanika i časnu vjeru Islam… Naše je da na lijep način ukažemo o težini grijeha kojeg ljudi čine…da takva osoba treba što prije ponovo izgovoriti šehadet, pokajati se, subhanallah i biti svjesna težine svoga grijeha…kad je ovaj grijeh u pitanju tu se ne gleda kao kod drugih stvari da li je neko nesto uradio nepromisljeno, u ljutnji, sasvim je nevažno…Onaj ko vrijeđa Allaha i Poslanika ili vjeru na bilo koji način, izlazi iz nje…. pokušavam kao psiholog prodrijeti u svijest onog ko psuje Allaha i vrijeđa Poslanike… subhanallah, Allah ti dao sve, hod, vid, sluh, opskrbu, ma bolan bez Njegove milosti nit osvićeš nit ćeš zanočiti, bez Njegove dozvole ni sunce ne izlazi ni kiša se ne spušta i ti opet nezahvalan, obijestan, poričeš Njegovu Veličinu…

O kako sebe nismo svjesni…

O kako smo u neznanju ogrezli…

Upoznajte se ljudi, sa sobom… sa svojim kapacitetima, sa svojim ograničenjima, sa svojim mračnim stranama i mjenjajte se u boljem svjetlu… nemojte čekati da Munkir i Nekir budu prvi koji ce vam ukazati na propuste, mahane,  i grijehe…jer svi ćemo se mi vratiti  Allahu kad umremo, ali je istinski sretan ko se Njemu vrati dok je još živ..

Hvaljen neka je On i vrlo visoko iznad onih koji Mu druga pripisuju i koji Mu pripisuju dijete a zasigurno oni koji Ga vrijeđaju jedino sebi nanose štetu.

Molim Ga da nas uputi na Pravi put i da sa pravog puta nikad ne skrenemo…

1.Trenutak kada shvatiš da osoba do koje ti je stalo nema da ti ponudi ništa intelektualno ili spiritualno osim glavobolje.

2. Trenutak kada shvatiš da Bog ima veće planove za tebe od plakanja u sobi svake noći i kačenja tužnih citata na “Pinterest”.

3.Trenutak kada prestaneš upoređivati sebe sa drugima jer to nipodaštava tvoju vrijednost,obrazovanje i mudrost tvojih roditelja.

4. Trenutak kada počneš da živiš svoje snove,ne zbog toga šta ćeš dokazati ili šta će ti to donijeti,već zato što je to sve što želiš.Mišljenja drugih nisu važna!

5. Trenutak kada shvatiš da ti niko nije neprijatelj osim tebe samog.

6. Trenutak kada shvatiš da možeš da imaš sve što poželiš u životu.Mada ti treba vrijeme,dobro srce,ispravne odluke, strast, jaka volja i spremnost da rizikuješ sve.Ako ne uspiješ,to je zato što nisi dovoljno to želio ili je Bog spriječio da se to dogodi.

7. Trenutak kada shvatiš da je duh tvojih predaka stajao između tebe i nekoga do koga ti je stalo, jer ne žele da budeš sa nekim ko se ponaša ikako drugačije sem časno.

8. Trenutak kada shvatiš da sreća nikada nije imala veze sa tim da budeš sa drugom osobom.Oni su tu samo da olakšaju i pomognu ti u ostvarenju životne misije.

9. Trenutak kada uvidiš da ljubav nema veze sa pobjedom ili porazom.Ona je samo nekoliko trenutaka u vremenu praćena sa vječnošću situacija iz kojih rasteš.

10. Trenutak kada shvatiš da je bitno samo biti prava osoba,i da ne treba žaliti ljude koji odu iz tvog života jer nisu znali to da cijene.

Jutros sam sabahile imala momačko razgibavanje.Stick na kojem su mi bila dokumenta potrebna za studije, se zarazio i jednostavno sve što sam radila je nestalo.Što ti je prednost moderne tehnologije 😀 sreća, kopije se nalaze na laptopu 😀  elem, imala sam negdje još jedan stick ali a ko za inat nije ga  bilo ni na vidiku.Onda ja k’o kakvo jako muško, odmaknem sećiju od sedam metara, pa vidim imal’ ispod nje i nema, pa usput, kad sam je već odmakla, prebrišem i  prašinu, nađem hemijsku olovku i jednu marku, dobro će mi oboje doć, hemijska olovka da pišem a marka da popijem kahvu 😀 rekoh sebi, super, ugodno s korisnim.No mojim ženskim, iako jakim leđima nije bilo baš ugodno dizanje i micanje sećije pa su me malo leđa zaštekala.

Džaba, sticka nema… 🙁

Onda počenm od komode, kontam, ma tu sigurno mora bit, odmaknem jedan dio…i nema…odmaknem drugi dio kad stick viri, ma hej, sreći nigdje kraja 😀 …prvo sam ko dijete poskakivala od sreće, a onda sam se zahvaljivala Allahu što mi je dao leđa dovoljno jaka da mogu sama maknuti sećiju od sedam metara i vratiti je na mjesto, zatim što mi je olakšao traženje izgubljenog sticka koji mi je prijeko potreban 😀

Ha, sad kad mi neko muško stane glumit muškarčinu, ima da mu kažem,  ma ‘ta ćeš ti, ja sama sebi mičem sećiju 😀 od sedam metara i komodu pa mogu i tebe pomaknut 😀 :p 😀 (kažu da, kad je žeMsko u PMS-u da je neuračunljivo i da sve što govori ne triba uzimat k srcu 😀 )

koliko ja samo umijem bit muško kad zatreba, hej  Allahu Tebi hvala beskrajno što si mi dao jake ruke i ramena dovoljno jaka da ponesem i podnesem sve što promjenit ne mogu.

Nije da se žalim i nije da se hvalim ali od kako sam postala žena, sama sebi dižem i mičem sve teške kućanske stvari, za mog bivšeg mužeka je bilo nezamislivo da se sagne i pomogne maknut recimo regal ili kauč, to je za papučare, veli.

No elem, tako da kad uzmem u obzir svoju visinu i svoju snagu kojom me je Allah počastio, sve ima smisla, Allah mi je dao jake ruke da s lahkoćom teret svoj nose, jaka pleća da se pod udarcima ne izmiču 😉 ali da odlično podnose, i jaka leđa koja eto, ponekad i zaštekaju  😀 jer su ipak ženska ma kako  jako žensko  da sam.

Kažu kiša će, kažu snijeg će, a ja znam da me baš briga, nek bude što god si Ti odredio Bože i jedino Tebi beskrajna hvala na svemu.

Naoblačilo se…smrklo se ko ekonomske neprilike u lijepoj nam našoj Domovini. 😀

…a ja… baš volim sivo… volim kad se smrkne, jer  se radujem suncu kojeg iza oblaka vidim…

Volim kad me Allah iskuša, pa se strpim jer znam da me Allah voli…

Volim…

volim što imam Svemoćnog koji me čuva od svega i koji mi daje ono što mi treba.

Nije li sretan čovjek koji se oslanja na Živog?

Ja jesam, elhamdulillah. :*

Volim nedjelju, kad tišina traje dulje nego običnim danima.Juče sam se umorila ko velika 😀 ponosna sam na sebe kad me određene osobe da li namjerno ili slučajno, nevažno je, provociraju a ja se samo nasmijem i kažem, upravu si, tako je… sve što o meni misliš il’ kažeš, imaš pravo…ja sam to i takva s tvoje tačke gledišta…ali to ne znači i da si u pravu 😀 jer čovjek vidi oko sebe i vidi u drugom samo ono što je u njemu, samo ono što je on sam…

Dokaz za to su ogledala.Kako mi sebe vidimo zgodnim, lijepim, a tek kako je naša pamet lijepa aman….drugi ništa ne valjaju 😀 ma maglu, ja prva sam ka’ truhla jabuka, okolo lijepa unutra strahova puna, košmara iz ratom ukradenog djetinjstava, nikad iživljene mladosti, propalog braka, slomljenih nada, raspsnutih iluzija o ljubavi i međusobnom poštovanju…Počela sam poštovati onu ženu u ogledalu kojoj sijede sve više krase crnu kosu…Nisam više ni tako mlada a  ni lijepa kao prije…svedočim svaki dan da sam bliže svome kraju…sijede me odaju, bore na licu i oblik lica koji se mijenja shodno iskušenjima na koja nailazim u životu.Ali ima tu i lijepih dana, o ima, elhamdulillah.

Juče sam ležala sati haman na travi, udisala miris novog života što se iz ničega rađa, gledala plavetnilo neba i Tebi šućurala što mi podari vid i slud i čulo mirisa pa uživam u blagodatima Tvojim.I ove dvije ruke, Bože, kojima Tvojim emrom mogu zaraditi djeci halal večeru.Kako je samo svako od nas sretna čovjek, samo toga nismo ni  svjesni…

Radije se hajmo malo trovati ružnim mišljenjem o drugom, kao da nam je malo otrova iz hrane pune aditiva, iz odjeće koja je ko zna od kojeg smeća napravljena i od have koja više i nije tako čista…

Nemamo mi vremena da osuđujemo druge i izrugujemo se njihovim mahanama, sve dok smo i sami mahana puni, nemamo pravo da se smijemo tuđim neuspjesima i strahovima, sve dok i sami svoje vješto prikrivamo.

Zašto ne bi pomogli jedni drugima, zašto ne bi pričali jedni s drugima a ne jedni o drugima, zašto ne bi voljeli nešto lijepo u nekome a pomogli da se otkloni manje lijepa osobina, adet?

Pa o čemu bi mi pričali, ako ne bi jedni o drugima, vidi ga kakav je, nu je šta se utegla, kosti će joj ispast?

Ma otkud znaš da pred Rabbom nije bolja od mene i od tebe? Čovjek ne može živjeti sam.Čovjek je društveno biće.Biće zajednice.Pa ako nas je Savršeni stvori za džemaat, zašto se mi razjedinjujemo i otuđujemo jedni od drugih?

Kad bi samo malo više pažnje posvetili sebi, onom unutarnjem glasu koji ne da nam govori, nego vrišti u nama i opominje nas…da, taj glas nazovite kako hoćete ali ga ima u svakom od nas… koje se može čuti kad se utišaju više frekvencije, mržnju i prezir kad smanjimo na podnošljiv nivo… taj poseban glas kad kaže insanu: Stani! Gdje ćeš? Znaš li, bolan, ko si? Kud si pošao? Gdje ćeš doći? Zaista, svako od nas bi ujutro kad ustane trebao onom sebi u ogledalu postaviti ova pitanja i dati odgovor i raditi na sebi, probaj da odgovoriš onom strancu u goledalu o kojem najmanje znaš, ko si, ali ne kao ime i prezime, nego ko si ti stvarno… od kud si došao… i kud si se to zaputio…

Jer ti si ti, u onoj mjeri u kojoj duša tvoja živi,  a ne preživljava… jer  tvoje je samo ono što daš…

i zato ne sijmo ono od čije žetve bi nas samo zaboljela glava… sijte lijepe misli, lijepe želje i još ljepša djela…

Allah vam svako dobro dao. A i meni s vama.