Volim nedjelju, kad tišina traje dulje nego običnim danima.Juče sam se umorila ko velika 😀 ponosna sam na sebe kad me određene osobe da li namjerno ili slučajno, nevažno je, provociraju a ja se samo nasmijem i kažem, upravu si, tako je… sve što o meni misliš il’ kažeš, imaš pravo…ja sam to i takva s tvoje tačke gledišta…ali to ne znači i da si u pravu 😀 jer čovjek vidi oko sebe i vidi u drugom samo ono što je u njemu, samo ono što je on sam…

Dokaz za to su ogledala.Kako mi sebe vidimo zgodnim, lijepim, a tek kako je naša pamet lijepa aman….drugi ništa ne valjaju 😀 ma maglu, ja prva sam ka’ truhla jabuka, okolo lijepa unutra strahova puna, košmara iz ratom ukradenog djetinjstava, nikad iživljene mladosti, propalog braka, slomljenih nada, raspsnutih iluzija o ljubavi i međusobnom poštovanju…Počela sam poštovati onu ženu u ogledalu kojoj sijede sve više krase crnu kosu…Nisam više ni tako mlada a  ni lijepa kao prije…svedočim svaki dan da sam bliže svome kraju…sijede me odaju, bore na licu i oblik lica koji se mijenja shodno iskušenjima na koja nailazim u životu.Ali ima tu i lijepih dana, o ima, elhamdulillah.

Juče sam ležala sati haman na travi, udisala miris novog života što se iz ničega rađa, gledala plavetnilo neba i Tebi šućurala što mi podari vid i slud i čulo mirisa pa uživam u blagodatima Tvojim.I ove dvije ruke, Bože, kojima Tvojim emrom mogu zaraditi djeci halal večeru.Kako je samo svako od nas sretna čovjek, samo toga nismo ni  svjesni…

Radije se hajmo malo trovati ružnim mišljenjem o drugom, kao da nam je malo otrova iz hrane pune aditiva, iz odjeće koja je ko zna od kojeg smeća napravljena i od have koja više i nije tako čista…

Nemamo mi vremena da osuđujemo druge i izrugujemo se njihovim mahanama, sve dok smo i sami mahana puni, nemamo pravo da se smijemo tuđim neuspjesima i strahovima, sve dok i sami svoje vješto prikrivamo.

Zašto ne bi pomogli jedni drugima, zašto ne bi pričali jedni s drugima a ne jedni o drugima, zašto ne bi voljeli nešto lijepo u nekome a pomogli da se otkloni manje lijepa osobina, adet?

Pa o čemu bi mi pričali, ako ne bi jedni o drugima, vidi ga kakav je, nu je šta se utegla, kosti će joj ispast?

Ma otkud znaš da pred Rabbom nije bolja od mene i od tebe? Čovjek ne može živjeti sam.Čovjek je društveno biće.Biće zajednice.Pa ako nas je Savršeni stvori za džemaat, zašto se mi razjedinjujemo i otuđujemo jedni od drugih?

Kad bi samo malo više pažnje posvetili sebi, onom unutarnjem glasu koji ne da nam govori, nego vrišti u nama i opominje nas…da, taj glas nazovite kako hoćete ali ga ima u svakom od nas… koje se može čuti kad se utišaju više frekvencije, mržnju i prezir kad smanjimo na podnošljiv nivo… taj poseban glas kad kaže insanu: Stani! Gdje ćeš? Znaš li, bolan, ko si? Kud si pošao? Gdje ćeš doći? Zaista, svako od nas bi ujutro kad ustane trebao onom sebi u ogledalu postaviti ova pitanja i dati odgovor i raditi na sebi, probaj da odgovoriš onom strancu u goledalu o kojem najmanje znaš, ko si, ali ne kao ime i prezime, nego ko si ti stvarno… od kud si došao… i kud si se to zaputio…

Jer ti si ti, u onoj mjeri u kojoj duša tvoja živi,  a ne preživljava… jer  tvoje je samo ono što daš…

i zato ne sijmo ono od čije žetve bi nas samo zaboljela glava… sijte lijepe misli, lijepe želje i još ljepša djela…

Allah vam svako dobro dao. A i meni s vama.