Nekad je najbolje nestati… Ostaviti iza sebe taj stari, prašnjavi kofer prepun ljubavi i sjećanja. Nekad je najbolje otići na peron ravnodušnosti i oprostiti sebi što si se uputio tamo. Misliš da će manje da boli, da će uspomene nestati, izbledjeti, da će osobe da postanu duhovi… Ali, neće. Ljudi koji ostave ožiljak nikad ne prestaju, ne blijede, ne umiru. Čak vrište, baš tu, sa lijeve strane, svake Božije noći. Onda ne podnosiš, imaš osjećaj da umireš i jedva čekaš kraj, a znaš da neće doći. Zaspiš sa mokrim jastukom od suza, probudiš se, staviš masku na lice i cijelog dana izigravaš sopstvenu kreaturu, nešto što nisi, hladno čudovište, koje prikazuje da drugi vide samo ono što ono želi. Teško je, ali navikneš se. Jednom kada te otmu, učine srećnim i ostave, više nikada nisi isti. Umreš i rodiš se kao potpuno druga osoba. Samo noću se ponovo rodiš. Nježna, krhka i ranjiva, baš kao nekad…