Najveća mudrost je upoznati sebe…ali i najteže je upravo to…Ko je taj što je sebe onog pravog  upoznao?

Gledamo neodoljiv odraz u ogledalu, sijede što se polahko naziru sa strane, bore smijalice i oko očiju tamni kolutovi od nespavanja…od razmišljanja…ko je taj što je  Dušu svoju spoznao…njene mračne strane…njene prednosti i njene mahane…ko je taj?

Onaj ko je zauzet upoznavanjem sebe…uviđa da je mahana prepun i nema kad da ocjenjuje druge…

….ne kažem, boli to kad ti neko ko ima 50 ljeta i sebe naziva građaninom, nazove životinjom… ali nisu li zapravo riječi te koje nas prokazuju…nisu li zapravo usta kao česme iz kojih izlazi samo ono što se u nutrini nalazi…

Meni moje,  svakom svačije… svako nek’ se svojih riječi stidi ili nek’ glavu poginje pred Sudijom pravednim kad mu na pleća bude tovareno ono što ponijet ne bude mogao… U životu sve se plaća…Nama je sve samo posuđeno…Život je posuđena stvar koja se mora vratiti pravom Vlasniku i za ono u šta smo ga i na koji način potrošili odgovarati… dijete je emanet… svaki udah…poklonjen je…a jesmo li zahvalani?

Šta je to što zovemo svojim vlasništvom?

Čega smo zbilja vlasnici?

Šta  smo to kroz život stekli?

Jesmo li zapravo svjesni odgovornosti koju smo na sebe preuzeli?

Stalno pišemo i učimo kako imamo pravo to i to, a učimo li  koje imamo  obaveze, koje dužnosti?

Prema Gospodaru, prema sebi, prema drugima?

Da se ne lažemo, svako od nas griješi i svako je griješnik ali je istinski sretan onaj koji se za grijehe kaje … i svako od nas je mahana pun ali je pravi onaj ko sebe popravlja u boljem svjetlu…

Zar nisu na najbolje biće ikada, Miljenika Muhammeda, s.a.v.s. bile upućene strijele jezika otrovnih ali je on, neka se mir i blagoslov Boziji na njega, više nego iko drugi, oprastao svima i govorio da svako u njemu vidi samo ono što je on sam…da smo jedno drugom ogledalo…i zato, popravi sebe… popravi kvaran zub, očisti uši, ne vatom, nekog kod doktora da bolje čuješ… očisti srce Kur’anom, očisti vid od gledanja u zabranjeno, gledaj u zelenilo, jednom, u životu pokušaj da spoznaš razlog svog postojanja… Čovjek je kao svemir… kako ćeš spoznati čitav svemir kad nisi u stanju umiriti svog srca nemir… ne hrani se duša iluzijama… sivim nijansama…ne, ništa berićetno izrast iz tebe neće dok sav korov ne počupaš… ali to moraš ti… niko drugi tebe ne može promjeniti…moraš bit svjestan da to što si postao nije ono što si želio postati i uredu je, ne tuguj…svi se tražimo… lutamo, sudaramo s drugima, na trenutak vjerujemo da imamo nekoga ko ce nas usmjeriti na dobro, otvoriti nam oči…i baš zato se u fatihi koja se svaki dan najviše uči, govori uputi nas…a ne uputi mene… uputi  nas… daj nam nekog ko će nas usmjeriti, pomoć nam da koprenu s očiju maknemo, da istinske vrijednosti cijenimo a robu kvarljivu da  na sigurno stavimo… i zato je islam vjera džema’ata, zajednice i zato su u islamu vjernici braća,  i zato je najvažnija stepenica u izgranji boljeg sebe da naučimo da želimo drugima ono što želimo sebi. Da nam se Allah smiluje svima… i Uputi nas na Pravi put sa kojeg smo zalutali… na stranputicu skrenuli… prave vrijednosti za nešto što malo vrijedi prodali i zamijenili…

Nedavno čitam post kod moje Krajiškinje o statusu kod Allaha azze we dželle osobe koja vrijeđa Allah i njegove poslanike… kad je riječ o grijesima, od najtežih, ovaj je teži…

Ništa što ljudski rod čini i što je činio ne može biti ravno tome grijehu.Da neko od stvorenja vrijeđa Stvoritelja.

Estagfirullah…Za osobe koje su u braku takav se brak se automatski poništava… jer ženi nije dopušteno da bude žena nemuslimanu…Subhanalllah..

Sve što je od ibadeta ta osoba do tada činila se poništava… postaje odmetnik od vjere, čija krv postaje halal… ne treba se čudit stanju Ummeta i stanju u našoj domovini, stanju u našim porodicama sve dok su među nama oni koji vrijeđaju na bilo koji način Stvoritelja, Negovog Poslanika i časnu vjeru Islam… Naše je da na lijep način ukažemo o težini grijeha kojeg ljudi čine…da takva osoba treba što prije ponovo izgovoriti šehadet, pokajati se, subhanallah i biti svjesna težine svoga grijeha…kad je ovaj grijeh u pitanju tu se ne gleda kao kod drugih stvari da li je neko nesto uradio nepromisljeno, u ljutnji, sasvim je nevažno…Onaj ko vrijeđa Allaha i Poslanika ili vjeru na bilo koji način, izlazi iz nje…. pokušavam kao psiholog prodrijeti u svijest onog ko psuje Allaha i vrijeđa Poslanike… subhanallah, Allah ti dao sve, hod, vid, sluh, opskrbu, ma bolan bez Njegove milosti nit osvićeš nit ćeš zanočiti, bez Njegove dozvole ni sunce ne izlazi ni kiša se ne spušta i ti opet nezahvalan, obijestan, poričeš Njegovu Veličinu…

O kako sebe nismo svjesni…

O kako smo u neznanju ogrezli…

Upoznajte se ljudi, sa sobom… sa svojim kapacitetima, sa svojim ograničenjima, sa svojim mračnim stranama i mjenjajte se u boljem svjetlu… nemojte čekati da Munkir i Nekir budu prvi koji ce vam ukazati na propuste, mahane,  i grijehe…jer svi ćemo se mi vratiti  Allahu kad umremo, ali je istinski sretan ko se Njemu vrati dok je još živ..

Hvaljen neka je On i vrlo visoko iznad onih koji Mu druga pripisuju i koji Mu pripisuju dijete a zasigurno oni koji Ga vrijeđaju jedino sebi nanose štetu.

Molim Ga da nas uputi na Pravi put i da sa pravog puta nikad ne skrenemo…