Nisam baš aktivna.Ima me svugdje a nigdje me nema.U međuvremenu se desilo dosta toga, a opet nije ništa toliko bitno. Ili jeste… ako se uzme u obzir da čak i sitnice znaju bit krupne stvari 😀

U nedjelju  sam nosila bijelu traku i moram priznati da više ni jednog jedinog insana u čaršiji nisam vidjela s trakom na ruci. Gledali su u mene kao u vanzemaljca i oko desetak njih me upitalo šta će ti to na ruci?

Jel’ ti se desilo nešto? Objasnila sam, šta simboliziraju bijele trake i savjetovaala ih da i oni stave iste… da barem jedan dan vide šta znači kad si označen, kad si meta, kad si drugačiji… zbunjeno su me gledali, kao šta se to nas tiče… to je bilo davno…eh… možda zato  što mi je rat ukrao djetinjtvo, što sam znala u gluhoj noći trčat sa malom sestroom u naručju do skloništa koje i nije bilo baš blizu babine kuće…Moram priznati da mi ni sada, nakon toliko godina nije svejedno kada grmi…nekad imam osjećaj da je zvuk granata. Dugo godina nakon rata u glavi su mi odzvanjali zvukovi sirena koje su najavljivale granatiranje.

Kako da zaboravim svu ubijenu djecu, koja su nedužna platila životom, sve silovane majke, sve ubijene, prognane  ljude samo zato što su drugačiji, što su drugačije vjere, i nacije… jer se nekom nisu činili dostojni da hode džadom…

Slika br. 1 #jermesetice

#improvizirala sam nikab kako ne bi prepala dokone insane

 

Bliži se mjesec Allahove milosti i oprosta, dolazi još jedna prilika da srce od grijeha zakržljalo, ozdravimo i očistimo.Prilika da preispitamo sebe, svoje nijjete i svoj Put kojim smo hodili proteklih godina ili proteklu godinu.Na ovom svijetu samo smrt je sigurna, drugo ništa nije.Planiraš dobar brak, trudiš se oko toga  desi se samo ono što je već određeno.Planiraš otić na put, spremiš novac i odrediš dan, ali ne odeš na željenu destinaciju, odeš gdje zapisano je da odeš, zato ako insan razmisli o imanskom šartu koji glasi da vjerujem da sve što se događa, biva Božjom voljom i Božjim određenjem, možemo li onda biti depresivni, kivni na sebe i na druge što se nije desilo ono što smo mi željeli da se desi.Čak ni Džennet niko zaradit neće svojim djelima, nego isključivo Allahovom milošću, ali naše je da se trudimo…a Allah će dat da svoj trud i nađemo, inšAllah.Molim Te, Ya Rabb, nek ovaj mjesec Tvoje milosti bude prilika da se očistimo od grijeha, da progledamo srcima a ne da gledamo materijom, da smo  svjesni toga ko smo, gdje smo i kud smo se to zaputili, da smo svjesni toga ko smo, ali ne kao ime ili prezime, nego ko smo mi stvarno..

Smjenjuju se tužna razdoblja s povremenim radosnim intervalima u mom životu…mene, iako sam nakon propalog braka postala nekako iskompleksirana, sumnjicava prema svemu, malo šta ružno od ljudi može  iznenaditi .

To su prednosti razvoda, ako ih on uopće ima, to su one najvažnije…naučiš da se oslanjaš samo na Alaha, upoznaš prava lica prijatelja, i onih koji to nisu.Upoznaš sebe i svoje kapacitete, svoje granice izdržljivosti, tačku gdje se u tebi spaja dobro i zlo, nada i beznađe, sreća i tuga, vjera i razočarenje u sebe i u ljude oko sebe.Jako je teško kad se razbijen iskušenjima života kreneš ispočetka da se skupljaš, kao puzzle, nikako da nađeš onaj pravi dio sebe i zalijepiš ga u onu pukotinu srca što je ostala nakon uragana života.

Ja ne krivim nikog, nikog do sebe, a ni sebe ne krivim ni za šta sem što sam pridavala toliko važnosti drugim ljudima, situacijama, nadama, a sebe zapostavljala.

Ljudi su tako zaboravni.Zaborave sebe ko su, a da ne zaborave na svoja obećanja…

Čovjek se smori razmišljajući i brinući a nit će pojest nit će šta doživjet sem onog što propisano mu je…

Zato kad mi se mislima oblaci sivi nadviju, rastjeram ih spoznajom da sve je bilo kako je moralo, da biće sve samo onako kako je već određeno i da ja čak ni doviti ne mogu za nešto ako nije kader da dovim.

U zadnje vrijeme jako se oslanjam na istiharu, čak i za naizgled banalne stvari sam počela da klanjam i da dovim od Allaha samo da bude hajr.Čudo je kako se dove ostvaruju, elhamdulillah i kako baš sve što nije dobro za mene u pogledu moje vjere, moje sadašnjosti i budućnosti, Allah uklanja s mojeg puta.Neprilike, događaje…ljude…

Jer…Put je jasan…sve je do nas…

Uvjerila sam se da ima i onih ljudi koji ne kriju neprijateljstvo ni mržnju i tražim utočište kod Allaha  od zakvih i od zavidnika što zavist ne kriju.

Uvjerila sam se da sam tako krhka i slaba. i da sem Tvoje milosti, ja drugog utočišta nemam i ne trebam.

treba vremena da rane na duši zacijele… da se prekrije srce zaborava velom… da prestanem uzdahom podjećat sebe kako sam skupo platila jeftine ljude u svom životu…al’ dunjaluk je to…stanište nepresušnih nevolja i musibeta… i nikome od nas ne cvjetaju ruže svaki dan …nego sezonski 😀 …nekome svake godine a nekome jednom u životu…

Molim  Te, Bože učini me dostojnom mojih patnji i oprosti mi grijehe za koje znam i za koje ne znam i smiluj mi se, O Milostivi.