Od jutros pada kiša, a meni se glas od ponavljanja izgubio… grlo osušilo… vrijeme prohladno… a Ramazan, elhamdulillah.
Usnih čudan san jutros sa sehura, elhamdulillah.Usnila sam svoje srce kako izlazi van iz grudi a ja izgovaram šehadet sve glasnije i glasnije.Ruke se grče kao kad duša napušta tijelo… probudila sam se…oko mene mrak…budna sam a ne mogu se pomjeriti… prihvatim kader, rekoh-ako zbilja umirem, molim te Bože daj da odem s imenom Tvojim na usnama.Nije me bilo strah i ne bojim se smrti, radujem se sesretu s Voljenim, ali me stid zbog grijeha mojih, i stid me zbog svega onoga čemu sam pridavala veliki značaj a nije bilo značajno, stid me što nisam više vremena posvetila pripremi za Bolji svijet.Kao da se moje srce jutros razbudilo, elhamdulillah.Ličilo mi je na međustanje, ni budna nit spijem, ali sam samo nastavila da izgovaram šehadet glasnije i glasnije.Kad sam došla sebi nakon nekog vremena, ustala sam i nekako rasterećena bila nakon tog sna.Nekako kao da mi je ogroman teret pao s pleća.Allah mi šalje odgovor, elhamdulillah.Srce je vodić, pokretač, srce je riznica tajni, srce je dom a moje je eto, u mjesecu Milosti htjelo da malo ode iz grudi. 😀
Da prošeta 😀 O srce moje, zar te je kahar stegnuo toliko pa je međ prsima ti postalo tijesno?
O srce moje, dok kucaš Allahovim emrom, daj da uvijek izgovaraš Njegovo ime.
Poželjelo srce istinske ljepote i istinskog rahatluka pa uz ramazan malo živnulo, elhamudlillah.
Ti znaš, Jedini, da sem ljubavi prema Tebi i prema robovima tvojim, mjesta za mržnju u njem nejma
Ti znaš, Jedini, da te zaziva i kad griješi i kad je od tuge skrhano…i kad je sretno i zadovoljno .
i ne krijem ja, kako starim sve sam svjesnija, da srce osjetim da je živo jedino u Ramazanu
i ne krijem ja, jer Tebi je ionako znano sve, da Ramazan volim više neg Bajrame, više neg išta na ovome svijetu.
Vjerujem u svoje snove, posebno u one koji su došli nakon dova, nakon iščekivanja izlaza, kao odgovor.
Izuzeću ovdje faktore , koji prema modernoj znanosti urokuju ovakvo stanje 😀 nejmaju oni pojma
Još dok sam bila u Medresi, počela sam aktivno da pratim i pišem svoje snove.Ne razumijem se u njih, nažalost ali znam da se dosta njih ostvarilo.Nekad sam kroz snove bila upozorena, nekad obradovana ali uvijek su bili istina.
Pričala sam sa S…nakon svega.Sad kad smo prošlost, sad kad smo bivši nekako je i razgovor drugačiji, dok on priča, ja se pitam, Bože, je li to onaj isti čovjek kojeg sam voljela.Ne mogu ga prepoznati, ali mu u glasu osjetim da je i njemu, baš kao i meni žao zbog svega što se desilo između nas.
Ipak, još u svakoj dovi ga spomene Rabbu.Nije se živ insan rastao od onoga što u grudima nosi.Želim mu sreću ali onu pravu a Ramazan će me uvijek sjećati na njega, na nesuđene nas..
…Insan snuje, a Allah određuje i hvala Mu na odredbi svakoj.Nakon njega, život je isti, radim, učim, borim se i smijem, ali nije to to, valjda navikne insan na nečije prisustvo… valjda svaki osmijeh ostane urezan duboko u duši pa odjekuje kad tišina zavlada i mnogo vremena nakon.Hej, Allahu moj, sem Tebe, moje srce više ništa ne treba.Onima koje volim daruj iz obilja svoga ono što im treba .Sačuvaj ih.Uputi ih.I proživi ih na Boljem svijetu u društvu odabranom.
