Uvjerila sam se da sve ono što kažemo ili napišemo možemo biti upotrijebljeno protiv nas… ali i izvučeno iz konteksta… uobličeno u neke druge forme koje nekome budu odgovarale.Potvore te a ti, ni kriv ni dužan… gledaš… da se pravdaš, toneš još dublje, da šutiš…savjest ti ne da… ljudi su rođeni da se brane…da brane svoj toprak, svoj ugled, čast, imetak… svoje stavove… nerijetko i svoje bolesno JA… Mada, ima i onih koji se hrane tuđim bolom, krvlju, suzama… pitam se, šta bi se desilo, kad bi čovjek bio fer i pričao samo ono što ga se tiče i govorio jedino ono što zna… i ono za šta ima neoborive dokaza… i samo onda kad ga se tiče… i samo onda kad ga se pita…Ne volim slavu i famu koja se diže iz krhotina tuđeg dostojanstava, tuđih suza… Kratkog je daha…Nejma u njoj berićeta… Zamislim, Allahu moj, kako li će samo biti da Danu Sudnjem… kad svi budemo govorili samo onda kad budemo pitani… i kad odgovore kratke budemo davali i to samo na ono što zbilja znamo, što zbilja je… bez mogućnosti izvrtanja činjenica… okretanja istih u svoju korist… bez potvore nekog da se vlastiti smrad sa sebe spere…nerijetko smo zbunjeni načinom života kojeg smo prisvojili od zapada…mješamo sreću sa slobodom i slobodu sa promiskuitetom…Ne poštujemo dovoljno same sebe… pa se čudimo što naši muškarci ne poštuju nas kao supruge, kao sestre, kao majke…Zašto ne ulažemo u sebe onoliko vremena i truda koliko radimo na promjeni izgleda, na kamufliranju promjena koje je na nama ostavio vremena zub… žalosti me kad vidim kako neko sebi olahko daje za pravo da glođe tuđu čast…mada svjesna da, ko god uradi koliko trun dobra, vidjeće ga… i da ko god uradi koliko trun zla, vidjeće ga… pitam se, da li smo svjesni da nam dobra nikad ne može biti dosta i da nam čak i najmanje zlo koje činimo može biti previše… insan ne zna gdje mu se završava put… a svaki korak ionako nazire skori kraj…a ljudi se sumnjom zaraze jednako kao i prehladom… Onome ko je u Konačni sud siguran, neće nauditi sitne spletke osrednjih umova… pakosti sitnih duša… jer lava pasa ionako nikada nije naudila ljepoti mjeseca…a onome ko se u Allaha pouzda, On mu je kao Zaštitnik dovoljan! kahva je do pola ispijena… čitam kako piše u najboljem uputstvu za život. sunnetu Poslanika…da činiš drugome samo ono što bi volio da drugi čini tebi… a ko bi normalan volio da mu neko čini zulum bilo koje vrste… dođite sebi, ha ya… drugom nemate kome…

Neka sjećanja nikada ne izblijede…

koliko samo svjetova stane u dušu običnog insana…

…dozivam sjećanja na medresanske dane… i internatski život… ovi što su služili vojni rok, znaju kako je to… mi jedino nismo imale mnogo fizičke aktivnosti, ali zato su naše psihe trenirane svakodnevno…vježajuć’ nam sabur…  snagu koja je mnogo važnija od one u mišićima… zatvorim oči da sve lijepo vidim ponovo, po ko zna koji put… i sve suze i smijeh što se u jedno sliše… sve postalo je sjećanje… 

Obradovala  me vijest da je prof. Mensur Malkić izabran za direktora Gazi Husrev begove medrese u Sarajevu.

Moja generacija je bila prva kojoj je profesor Malkić predavao kiraet.Moram  priznati da nam je prenio dobar dio znanja , mahredže, ishodište harfova smo učili mjesecima, euzu i bismilu sedmicu, sve dok svaka učenica nije shvatila i naučila, jer, bilo nas je koje nismo veze s čitanjm arapskog pisma imale.On je imao sabura.

Ponavljao s  nama, ispravljao nas, smijao se našim odgovorima na kontrolnim iz tedžvida, očito je da veze nismo imali 😀 u nižim razredima… to je čovjek kod kojeg je bilo sasvim nevažno imaš li 3 ili 5 iz kiraeta ali moraš imati znanje i moraš naučiti, do tebe je hoćeš li dobiti jedinicu pa je ispraviti ili odmah prionuti za učenjem i od samoga starta imati dobru ocjenu. Voljeli smo profesora Malkića, mislim da nije bila ni jedna učenica koja ga nije cijenila.Bio je pravedan profesor i jako odan svom poslu.Sedmično smo imali od šest dana nastave, pet časova kiraeta, jedino je još  arapski jezik bio s toliko časova sedmično.

Kad je dolazio ljut i smrknut na čas, nikome nije iz svog neraspoloženja dao slabu ocjenu…bilo je tu i smiješnih situacija ali i onih u kojima je bilo suza…

sjećam se probe za hor… Esma  i ja u prvome redu… on nam govori koju ilahiju da učimo… prođemo obje… onda smo učile zajedno, on se oduševio…a Esma i ja…bile smo posebna priča…  mi smo se budile kad drugi na počinka krenu… u predsoblju slušale radio M ili radio Stari Grad… pravile smicalice odgajateljici Suadi i Behiji…a danas… danas kad se sretnemo, opet se smijemo svemu…samo smo godina nakupile… Esma i ja smo iste… sve okrenemo na šalu… smijemo se i tome  što se ovaj život s nama opasno našalio.

Dani kad je on bio na dežuri bili su posebni… puno smijeha, savjeta i rada.

Iako je i Zijad isto tako jako dobar čovjek, mu’min kakvih je malo, čovjek koji obara pogled dok priča sa ženama, čovjek koji se ne slika sem u nuždi….sretna sam da su upravo profesora Malkića izabrali na mjesto direktora moje najdraže Medrese.S njim na čelu, Medresa je za sebe izabrala najbolje, in sha Allah.Sretno mu i Mebruk od <3

Slika. Br.1. Ovdje smo bile velike,  maturantice GHM i prof. Malkić , prvo polugodište, godina 2001.

Slika. Br.2. 20. Jubilarna generacija ženske Medrese, moja generacija

Slika. Br.3. Izlet u Kladanj, na Muške vode, na slici, Esma, Amina, Jasmina i ja…sad već davne 2000.

( Ne srdi se.Ne srdi se. Ne srdi se.)

Ne sekiraj se. Ne sekiraj se.Ne sekiraj se.

Dovi.(žao mi je što neke postove samo ja razumijem, a neke , priznajem ne razumijem ni ja sama… ko bi čovjeka razumio…kad često ni sam sebe ne razumije. 😀

Zaboravila sam ko sam.
Gdje su svi oni snovi koje sanjah kao dijete.
U šta sam se pretvorila?
Svijet je bio igralište, a ja nisam mogla da dočekam novi dan. Iskakala sam iz kreveta oblačeći se u trku, bilo je toliko stvari koje je trebalo istražiti, toliko avantura.
A sada odlažem budilnik ne bih li odspavala još deset minuta, ko miskin sam,  kao da prosim.
Kao da tražim spas od realnosti.
I sve što sam od tada naučila me je samo odvelo dalje od onoga što je trebalo da budem, ništa nije trebalo mjenjati, sve je bilo savršeno.
Sada se tražim, kao da igram žmurke sama sa sobom u lavirintu.
Lavirintu koji sam izgradila sam.
Bez potrebe.

The e-mail could not be sent.
Possible reason: your host may have disabled the mail() function.

I tako san ja nekoliko dana pokušavala da resetujen pasword koji san zaboravija, ko matuf insan.

Šta bi ja da mi nije ovih prijatelja u Germaniji, odustala bih ja od voxyz adrese davno.Nije neke štete što me nema svakodnevno tu, ali insan navikne i et.Dođem ja, pokušam da resetujem pasword preko maila i svaki dan isto…i svaku put odustanem.Juče mi je moja Krajiškinja pomogla, Allah da je nagradi, mislim nije ovo prvi put da mi pomaže.

Jesen je u mom sokaku… i u svim drugim sokacima haman… kiša me probudila jutros, magla i tama… Sunce na počinak otišlo… Bila mi je sestra s djecom dva dana, aman ja  ljepote.Dječja graja i smijeh, igre na pretek, daleko najljepši prizor u zadnju deceniju moga života bio je kad sam ujutro ustala na sabah, vatra naložena, kahva se hladi a moja osam godina mlađa sestra na sedždu pada Rabbu.Od sreće i miline sam zaplakala.Ne mogu se neke scene, neki trenutci riječima opisati.To se jedino može doživjeti.

Postoje neke  tajne veze među nama, neraskidive… u riječi neprevodive, neopisive.Kad u svakom trenu znaš, jednostavno znaš kako je onome i šta osjeća onaj za koga si tom nekom vezom vezan.Takvu vezu imamo moja sestra i ja..U 4 ujutro ona me nazove samo zato što osjeća da mene nešto muči, Voli me ovakvu kakva jesam, ne traži da se mjenjam.Volim je kakva jest  i ne tražim da se mijenja.

Sve drugo ne može se porediti s ljubavlju dvije sestre.A ima i onih koje se mrze.Ne govore jedna s drugom.Ne ulazim u to.Meni moja , svakom svačija sestra.I ljubav.

Nas dvije dijelimo sve.Od naših strahova, nadanja, snova, do naših torbi i obuće, dijelile bi mi i odjeću ali sam ja dosta viša od nje i dosta krupnija(da ne kažem deblja) pravdam se godinama, kao eto, one su mi krivac glavni.

Ona je kuma mom sinu, ja njenom, ona je moje sve…moj najbolji prijatelj, duša moje duše.Jako ličimo, glas nam ni mama ne razlikuje, imamo istu boju očiju, tena, doduše ona je brineta, ja nisam, ona voli meso, ja ne… Obje smo rođene u decembru, imamo benove na istim mjestima, zadnju marku dijelimo…nas dvije…dijelimo i sreću i tugu….i nadu i propale snove skupljamo po podu.

Ona je stroga, ja blaga, ona je razum, ja emocija… Obje smo ista krvna grupa, ona je pozitivna, ja negativna(mislim na Rh faktor 😀 )ona je moja sušta suprotnost i moja dopuna… kad smo skupa, tek tada smo jedno, dvije sestre koje su mjesecima spavale pod istim srce…kad se ona rodila, to je za mene bio događaj, mojom krivicom je izbila tek iznikli stalni zub, danima sam je mučila dok harfove nije savladala… na svojim leđima sam je nosila doktoru… pokrivala da ne ozebe…Izrasla je u prekrasnu djevojku… danas je žena, majka dvoje djece i moj sav svijet.Moje istinsko bogatstvo.

Svaki put kad sam se vraćala iz Saraj’va, donosila sam joj poklon, makar i skroman, ali uvijek bi se nađi nešto da u njene ručice spustim.I danas je isto.Čuvamo svaku sitnicu koju jedna drugoj poklonimo.Rekla je kad se budem, ako ikad(aBd ) opet, jednom, nekad(aBd) udavala, da taj neko ko bude u meni vidio ženu za život, mora prvo od nje izun dobit 😀 ništa baba, ništa mama, kaže, ne znaju oni mene kao što me ona zna.

Volim svoju sestru i u svakoj svojoj dovi nađem za nju mjesta, za njene evlade i svakog koga volim…a  i za onog koga ne volim…

Slika. br.1. U nekoj šumi, ne znam joj ime, dok smo čekale kahvu sa žara, moja sestra i ja slikasmo se, iako ne s puno dara, ali zato s  puno ljubavi…

#sestre

Vjerujem u ljubav, da se zna i ako ne umrem od ljubavi, od kahve ću garant 😀 (al’ od edžela ću fakat)

Prihvatiti poraz nakon kojeg se možeš nazvati pobjednikom ,nije mala stvar

rekoh u sebi…samo ti idi..veza sa Allahom je jedina od koje ne odustajem

govorio si najgore sve o meni… meni…

rekoh u sebi

samo ti govori, ima Jedan koji bilježi sve i nikad ne zaboravlja…

Rekao si da te nisam voljela, i da je sve bilo neiskreno… polovično… da nikad cijelim srce… nikad svu toplinu tebi poklonila…da  samo hladnom glavom, tebi sam hodila

rekao si da sam ljubomorna na druge, a ja sam šutila

samo ti idi, veza sa Allahom je jedina do koje mi je stalo.

ni pomjerila se  nisam dok su iz tvojih usta izlazile riječi koje   čak i da  ih napišem, se stidim…

koga sam to zavoljela, i u svoj život pustila tek sad vidim.

Ali golemo je to kad na tebe laju i bacaju drvlje i kamenje od uvreda i potvora a ti, iako boli, stojiš stamena i ne uzvraćaš…

stojiš i ne vjeruješ

stojiš i smiješ se

stojiš i svejedno ti

jer su sebe takvi, da se ti i ne zahmetiš, već nulom pomnožili

a ja..sebe znam… nisam ni dobra kao što ljudi misle, a ni loša kao što bi dušmani željeli

uostalom, stalo mi je jedino do  mišljenja  meni dragih ljudi

svi drugi su -samo drugi

nebitni

a Allah kao Svjedok i Sudac meni je dovoljan

Hvaljen neka je On

Dert etme.Dua et!

Neuspjeh je često vodič ka uspjehu, samo se insan ne smije predati, ne smije klonuti duhom ni dopustiti očaju da ga savlada.Imaš Allaha.On bolje od tebe zna šta je za tebe dobro.Ti daj svoj maksimum, svoj trud i zalaganje i čvrsto vjeruj da Njegova pomoć neće izostati.

Jer neće.

Trebali bi, umjesto rasvjete i sijalica koje noćima osvjetljaju tminu u našim domoviima, našim ulicama, upaliti svjetla nade u sebi, u drugima… dopustiti suncu da grije naše misli i dušu i kad su vanjski čimbenici manje povoljni za nas.

Insan je zagonetka.Odgovor je onakav kakav ti želiš.Ako želiš da budeš uspješan, budi.Ako želiš da plačeš nas sobom i svojim živototm, propuštaš mnoge lijepe stvari.

Put života je sačinjen od uspona, padova, boli, znoja, smijeha, suza i bezbroj prepreka, ali ti ne odustaj nikada…zacrtaj sebi cilj, napiši ga velikim slovima, podvuci ga i hrabro, koračaj prema njemu.

Radi svaki dan na sebi i učini sve što je do tebe da ispuniš one obaveze koje si dužan, nikad ne očajavaj kad izgubiš nešto, prijatelja, stvar, ili posao.

Allah će sigurno boljim zamjeniti izgubljeno.Nama nisu poznati putevi Njegovi ali je svakako jasno da ono što ON za nas bira, mnogo je bolje od onog što bi sami za sebe birali.

Ako posmatraša prošlost, šta se to do danas promjenilo?

Ljudi su kažu evoluirali i emancipirali se, ali oprostite, u šta?

Svijest nam je zakržljala, robujemo materiji, ne smijemo glasa pustiti pred stranačkim liderima a kamo li da učeni progovore…kakvo je to znanje ako šuti…ako istinu na glas ne smije reći…

Vjerujem da ovaj svijet nije postao natopljen krvlju zbog zlodjela zlih ljudi, koliko zbog   dobrih i sposobnih koji ćute i poginju glavu pred istinom.

Gdje vam je hrabrost, mladići?

Gdje vam je hrabrost, Ulemo…Govorite da robujete Jedinom Allahu, svjedočite svoju pripadnost šehadetom, dok vi sjedite u udobnim foteljama, diljem našeg Ummeta rane su sve više, stare još krvare i ne zarastuje, na njih dolaze nove…iznova…svaki dan…

Ja ne mogu mijenjati stanje u svojo državi, u svojoj zajednici, ali mogu mijenjati sebe i u svojoj dušu upaliti baklju nade i čvrstog oslonca na Svemoćnog.Vjerujem da, što god me zadesi, dobro ili zlo, za mene je samo dobro , ako se strpiim i u  Allaha pouzdam.

Govoriti o državi kao nakaradno uređenoj tvorevini smiješno je sve dok je osnovna ćelija društva zapostavljena…a molim vas, postoje li institucije koje štite porodicu?

Postje li barem u svakom kantonu savjetovališta čiji bi osnovni cilj bio da ponudi pomoć porodicama koje su se našle u određenim problemima…

Je li islamska zajednica uradila išta da sačuva porodicu?Uredno je ruke oprala od nje, šerijatsko vjenčanje je sve… i tu je kraj… nije uradila ništa da sačuva dijete u najgorim godinama… mektebska pouka se završava sa završenom Osnovnom školom… i onda je dijete  prepušteno samo sebi i na nemilost ulice ili zabludjelih profesora i njihoviih nakaradnih dogmi…

Kad pogledam na koji način je naša država uređena, blizu škole su kafići ,kladionice, internet igrice…. nije li takvo okruženje nezdravo za zdrav razvoj jedinke.Kad dijete izraste u delikventa, onda je teret i obitelji jednako kao i društvu.

A opet, ne postoje neke isnitutcije koje bi maloljetne delikvente prevaspitavale…

I more pitanja koja su bez odgovora.Oni u vlasti bi rekli , ne može to tako, postoji zakonska odrednica za to i to… ne ulazim u to…ali gdjee su …gdje su te vaše svetinje u koje se kunete… za koje živite,…šta ste dali za njih?

Na pojednicu je teret pregolem… dok trči da s mukom zaradi hljeb naš nasušni, svakodnevni, na halal način, bezbroj puta mu je veća briga  gdje i kome šalje svoje dijete…

Kažete da zagovarate isttinu…ali ako je tako, zašto onda istina govori protiv vas?

Ja te pozivam da upališ svjetlo nade… da zbaciš sa sebe košulju očaja… da ne budeš od onih slijepih i gluhih… da ne budeš ono onih koji su živjeli, a ni spomen na njih nije ostao.

U vremenu kad je sve na dohvat ruke, nećeš imati opravdanja, o čovječe, što nisi učio… što nisi naučeno primjenjivao u svakodnevnom životu…

Ja imam svoj san.Jasno napisan i predočen.Prolazim kroz oluje u životu, ali nikada od svog sna ne odustajem.

Nisam tu da krtikujem bilo koga, ni vlast ni državu ni islamsku zajednicu, iako nisu ništa uradili da zaštite ono što govore da jesu… porodicu, pojednica, dijete…

ja pozivam vas, da se probudite i da se hladnom vodom istuširate i da više nikada ne dozvlite da vas u odjeću očaja bilo kakva situacija odjene.

Jer, vjernik je pobjednik i kada gubi i kada dobija…ako se strpi i ako šućura.

Allahu hvala na svemu… On mi je kao Oslonac, Dovoljan!