( Ne srdi se.Ne srdi se. Ne srdi se.)
Ne sekiraj se. Ne sekiraj se.Ne sekiraj se.
Dovi.(žao mi je što neke postove samo ja razumijem, a neke , priznajem ne razumijem ni ja sama… ko bi čovjeka razumio…kad često ni sam sebe ne razumije. 😀
Zaboravila sam ko sam.
Gdje su svi oni snovi koje sanjah kao dijete.
U šta sam se pretvorila?
Svijet je bio igralište, a ja nisam mogla da dočekam novi dan. Iskakala sam iz kreveta oblačeći se u trku, bilo je toliko stvari koje je trebalo istražiti, toliko avantura.
A sada odlažem budilnik ne bih li odspavala još deset minuta, ko miskin sam, kao da prosim.
Kao da tražim spas od realnosti.
I sve što sam od tada naučila me je samo odvelo dalje od onoga što je trebalo da budem, ništa nije trebalo mjenjati, sve je bilo savršeno.
Sada se tražim, kao da igram žmurke sama sa sobom u lavirintu.
Lavirintu koji sam izgradila sam.
Bez potrebe.
Mozda se bojis da zaviris tamo gdje si, mozda se bojis te sebe 🙂
Meni je trebalo vremena da se zavolim, onakva kakva jesam, zbog toga sam se trazila duze, jer nisam prihvatala da sam takva, obicna na prvu 🙂
Svi smo mi posebni… na neki poseban način… a ja… ja se bojim svega što sam vidjela, doživjela… zato se ograđujem zidovima od sviju… od svega… od sebe same… svjesna da nikada neću pronaći mir… sve dok izbjegavam život…
Kako ne znas ko si?
Ti si ova sa slike.
Ali mnoge jesen dotuče. Ali priznaj ipak da je ljepse od ljeta 😛 i dosadnog zelenila 🙂
Ugledaj se na jesen.. Pogledaj kako ona svoju dosadu i monotonost ljeta pretvara u šarenilo, kako njoj paše. Nemoj sebe lagati da je svaki list opao sa tebe.. Ako vec biras zelenilo, Budi jela. Ili neki drugi zimzelen, koji ce kad sve drugo umre i olinja se 😀 i zabjeli, biti u svojoj boji i prkosi pejzažima sobom.
Selam Alejkum
Šta ho’š reći?
Da me je jesen života dotukla? 😛
heh
ja san ti tek u proljeću, sine 😀 moja duša je zauvijek zelena 😀
alejkumu selam, i pamet u glavu, sine, ha ya 😉