Sjećam se… sad već davnog djetinstva…, mama bi, zimi, stavi nekoliko bobica smreke na kraj šporeta, koja je svojim mirisom opijala naša dječija čula, a haman je imala i neko ljekovito dejstvo, zatim kore od narandže, koje bi uzmiruhale cijelu kuću, u kahvu je stavljala karanfilčić da ima bolju aromu, kuhala čaj od šipurka, od dunje… sjećam se ćevapa koji su bili skoro isti kao ovi danas, samo su bili bez mesa…u ratu je bilo dobro i to što smo imali brašna… ručnog pranja veša… sjećam se maminog trčanja po braću dok su nas četnici granatirali s Vlašića… njenog glasa koji je dozivao mog najstarijeg brata… bila je bosa… ali ne što nije imala šta obući, već zato što je njeno srce bilo izvan njenog tijela… njenoj djeci je prijetila opasnost.
Sjećam se…kao da je juče bilo… kad smo na radiju čuli da je potpisan mirovni sporazum… sjećam se pite od blata, ukrašene cvijetom maslačka, mirisa baruta na sabahu… kolača koje su nam dijeli iz humanitarne, keksića koji su bili godište moga oca ( dobro se sjećam, datum proizvodnje: 1956.) omotani sjajnim papirom, meni su bili najdraži… i ne znam što se jutros sjećam djetinjstva… iako mi je rat ukrao njegov najljepši dio… ipak ga se sjećam po lijepom… po mirisima, toplini, radosti… sigurnosti doma.
Nismo imali ništa posebno, bili smo zahvalni Bogu što smo preživjeli jedan dan, što niko nije povrijeđen i što smo svi na okupu…Rat je ujedinio mnoge i pokazao da je ljubav ipak vrijednija od svega… da je insanu potrebno malo za istinsku sreću…svjesnost da je prolazno sve… daje nam mogućnost da uživamo u sadašnjem trenutku… mir je mnogima od nas donio samo prividan mir, dok u dušama ratujemo sami sa sobom.. vodimo krvave bitke za svojim nefsom, potrebama kojima se ne nazire kraj, za prolaznom slavom ugledom, prestižom…
Tužni smo ako nemamo najnoviji telefon, dovoljno novca za putovanja, na kojima bi nam zavidjeli drugi… a nismo tužni što nam život prolazi… bez nas… živimo sve više da bi očarali druge, a razočarali sebe.
Odavno nisam ništa pisala. Nije da nisam imala šta. Jesam. Itekako. Magla danima. Došla da dokaže da u našoj lijepoj domovini nije sve tako crno ili bijelo, nego sivo… 😀
Postoje ljudi čije znanje, blizina i riječi griju poput sunca… a postoje i oni drugi od čijeg pogleda se zaledi krv u žilama. Postoje i oni naporni… koji guše svojim prisustvom… s kojima se pet minuta oduži kao dan…a opet neki drugi u čijem društvu nam dan proleti kao pet minuta..
Novost koja me posebno obradovala je ta da se moja sestra pokrila, elhamdulillah. Dokaz još jedan u nizu kako Allah uslišava dove kad doviš za nekog dragog, zato dovite za mene 😀 😉
Marama joj prelijepo stoji, sad još više liči na mene, doduše samo ona je dosta sitnija, mršavija i mlađa.
Htjela sam još nešto reći… al’ pomislih da bi se neko pametan toga postidio, pa ću prećutati… iako nisam posebno pametna, iako nisam posebno ćutljiva… neke stvari je bolje da ostanu nedorečene… zar je smisao u tome da svakome otkrijemo ono o čemu sanjamo, o čemu maštamo… marisana je druga stvar… kad nekom razbijem nos.. ili neko meni… o tome moram pričati…. ha ya… neću da ćutim…
Nek’ ćuti ko je navikao.
Kako upoznajem druge i drugačije, sve više shvatam da, iako sam preživjela svašta, prošla kroz sito i rešeto života, nisam toliko nesigurna u sebe i nestabilna kao ličnost. ( ovu dijagnozu sam postavila sama sebi, a o sebi sve najbolje 😀 pa ko će, ako neću ja 😀 )
Ovo mi je kao utjeha.Dobra je škola kad se uvjeriš da smo svi mi tako slični, a opet tako drugačijih od drugih.Zaprepastila sam se kad je jedna osoba s toliko zlobe u sebi govorila da je Boga molila za smrt jedne osobe.I kad je dotična osoba umrla, njoj je laknulo… ne razumijem ja to…Možda nikad i neću ali znam da ne želim da razumijem one ljude koji drugima žele zlo. Ako ti neko smeta, poštedi sebe njegove prisutnosti ili njega svoje, ali bez zlobe i mržnje, molim…
Mislim da su i ove magle čist dokaz kakvi smo.Ovo i nisu magle. Lijepe se za nos, nepce i dušu…
Pričaju o trećem svjetskog ratu, a ja evo dok pišem ovo, razmišljam da li da ga pišem velikim početnim slovom pošto je po nekima on odavno počeo ili da ga pišem još uvijek malim početnim slovom, jer nije pokucao na naša vrata… pisaću ga malim slovima, i tako mu neću pridavati nekog posebnog značaja sem toga da je dobar podsjetnik da ćemo svakako jednog dana napustiti dunjaluk te da nas ne iznenadi ako to bude danas… sutra ili neke naredne godine… trebamo živjeti sad, danas i ovdje i od onoga što imamo, od mogućnosti u nama i oko nas, npraviti najbolje… živjeti život vrijedan življenja… dostajan čovjeka.
Rekoše mi da će mi kahva dohakat… te pijem je previše, te pijem pregustu, te bez šećera, te hladnu, te stradaće mi srce…. kako je divno kad drugi za tebe brinu, a još bi bilo ljepše kad bi drugi brinuli svoje brige a mene pustili da o sebi, o svojim postupcima odlučujem ja… a ne oni… i da, da živim, svoj život onako kako ja mislim da treba a ne onako kako neko misli da bih trebala.
Probudila sam se prije alarma.Valjda je to prednost ranijeg odlaska na počinak.Organizam je kao programiran.Moj posebno..Rijetko kad da se desi da spavam više od onoga koliko sam navikla.Prije spavanja imam neki svoj ritual kojeg, vjerujem, ima većina od nas, posebno oni kojima nema ko da ugrije mjesto za spavanje.Svaku noć prije nego zaspim čitam knjigu i skoro uvijek se namirišem prije spavanja.Sinoć sam se toliko ismijala s djecom da to nije normalno.Glumila sam dijete.Zapravo moja kćerka se čudila kako sam ja neozbiljna i kako sve shvatam s određenom dozom ludosti a ja sam i dalje nastavljala da ih nasmijavam.Kad mi više nisu ništa mogli, pridružili su mi se.Pošto živim u Bosni a hvala Bogu kod nas svakoiima punu kesu praznih kesa 😀 uzela sam jednu kesu punu praznih kesa i puhala ih, zatim ih dobro stegnem i onda ih probodem ili rukama jako udarim da puknu.Pri tome sam pokazivala oduševljenje koje pokazuje petogodišnjak.Moja djeca koja sebe već zovu velikima, smijali su se mojim nestašlucima .Radili smo tako sve dok se prazne kese nisu potrošile a mi nismo umorili od smijeha i puhanja.Ništa je to.Meni je najraže kad im glumim konja.Nije mi teško da ih nosim na sebi iako su veliki, iako poslije imam modra koljena od poda i tepiha, najteže mi je da puštam glasove koje konj ispušta a da ostanem ozbiljna.Jer kakav je to konj molim vas lijepo koji se smije. 😀 Dobro mi dođe ovo djetinjstvo moje djece.S njima, a da oni to i ne znaju, a ponekad ni sama nisam svjesan proživljavam svoje nikad iživljeno djetinjstvo, igram igre koje sam voljela da su moji rodtleji igrali sa mnom, da nije rat sve izokrenuo naopako.Ipak se sjećam tako jasno slika iz rata i pite od plata posute cvijetom maslačka kad smo se Zejna i ja igrale poslije izlaska iz skloništa, ali takvi dani su bili rijetki a moja dječija mašta ogromna i nezasita.
Učim svoju djecu da je sve moguće samo ako se dovoljno potrude.Ako se uzdaju u Svemogućeg.Igra je za djecu sve.Posebno ona igra u kojoj je prisutan roditelj, što manje igračaka a što duže vrijeme.Kroz igru djeca odrastaju, uče…razvijaju svoje sposobnosti na kojima se kasnije samo nadograđuje njihova cjelokupna ličlnost .Najvažnije stvari za život dijete bi trebalo ponijeti iz djetinjstva.Slike koje će mu zauvijek ostati u sjećanju, osmijeh roditelja, igra i način na koji smo ih motivisali.Još nikad nisam svojoj djeci rekla da nešto ne mogu, nego i kad im bude zaista teško, kažem im da sve što oni moraju naučiti, da sve ono kroz šta moraju proći nije predviđeno za super mozgove a ni za slabiće nego za nas, ljude prosječne umne sposobnosti te ako se smatramo pametnijim onda nema mjesta kukanju nego trebamo sve sile i svoje kapacitete usmjeriti ka ostvarenju zacrtanog cilja.
Magla jutros.Ni prst pred okom se ne vidi kako treba.Sve prolazi.Treba živjeti ovaj život kao da je igra s djecom.Ništa više i ništa manje.Pronaći u njemu i onu najskriveniju radost a ne razloge za tugu.Potruditi se da život bude vrijedan življenja.Život je igra.Budi fer igrač.Igraj pošteno. Osjeti svu lahkoću postojanja u njemu.Imaš mir u domovini, imaš topao dom, imaš hrane za cijeli dan, zdrav si, i imaš nekog ko te voli ili nekog koga moraš voljeti.Bogat si.Imaš sve.Imaš više nego mnogi na ovom svijetu.Jedini jazuk za ovaj svijet je taj što moja mama nije rodila još jednu ovakvu mene.Ovako, jedna ja i ništa više a opet, neko će reći , dosta te ima, i u jednom primjerku , da valjaš 😀
I jesen ima svoje čari.Ima i lijepih sunčanih dana.U svemu se može naći nešto lijepo.Uvijek se ima za vidjeti nešto lijepo.Svaki dan.U svakoj situaciji. U svemu.Iako se desi ponekad da neke situacije nisu baš lijepe, one nam mogu poslužiti kao lekcija.Gledam na sat, otkucava pola osam… ili što bi Hercegovci rekli sedam i po 😀 nekad iskušenje dođe da nas oslobodi iskušenja, da nam otvori oči, otvori vrata dunjaluka i ahireta, osaburim… iako zabole riječi, djela… otrpim… a kasnije se smijem s lahkoćom… bez boli…hodim džadom dunjalučkom uzdignute glave… spoznala sam da je Ljubav moja snaga… moj pokretač… ono što me čini živom..(hej slabosti, najveća sbago moja, živjela ti meni) 😀
Mogu s ponosom reći da treba drugima činiti dobro ali ni u kom slučaju ne treba od drugih očekivati da nam na našu dobrotu, dobrotom uzvrate.Treba uvijek očekivati samo od Allaha, mada, ponekad se desi da me neko zastidi svojom dobrotom.Danas mi je prijetelj donio novu knjigu na čitanje a vratio Jevrejsko groblje.Kad me je upitao što to imam toliko u torbi, rekoh mu nećeš vjerovat ali već dva dana u torbi putuje sa mnom cijelo jevrejsko groblje 😀
Živim.Punim plućima udišem još toplog zraka .Gazim opalo lišće i osmjehnem se svakome koga sretnem.Psu na putu.Ptici.Mački.Može neko pomisliti da sam luda.
Ako sam nešto naučila otkako sam otišla iz doma svoga djetinjstva, onda je to ovo: samosažaljenje će te živu pojesti, ako dopustiš.
Nema se vremena za žaljenje, za jadikovanje, za traženje smisla u besmislu, u svemu je znak…u svemu je lijek… u svemu je dar, ako dobro sagledaš… da nije bilo gubitaka, nikad ne bih shvatila koliko moje ruke mogu poklona da prime, da nije bilo pogrešniih skretanja, kako bih otkrila svu čaroliju putovanja… a Ljubav…eh ta Ljubav… kako li se piše u bosanskom jeziku? Da li kao jedna riječi ili kao cijela rečenica?
Da li velikim slovima ili malim? Ja Ljubav uvijek pišem početnim velikim slovom…Bože, da li sam nepismena… Kažu da su ljudi sa negativnim Rh faktorom drugačiji, da se ne uklapaju lahko, da su osjetljivi, da su inteligentniji 😀 mo’š mislit, da su ovo , da su ono, jazuk samo, rekoh što- nisu i sretniji u ljubavi…
Među svojom braćom i sestrama, jedino ja imam Rh- faktor, svi drugi su pozitivni.Među svojom braćom i sestrama, jedino sam ja uvijek išla suprotno od puta kojim su išli svi.Kad sam odabrala vjeru, gledali su na mene kao na jadnicu koja nije svjesna šta radi… Kad sam donijela neke odluke o svom životu, gledali su me, razočarano, jer pobogu, nisam uradila onako kako se očekivalo od mene da ću uraditi.
Ne uklapam se…
nikad i nisam… do sada nisam osjetila da pripadam vlastitoj porodici, onoj , u kojoj sam rođena, onoj u koju sam svjesno , svojim izborom otišla, i svjesno svojim izborom izašla iz nje, ovom svijetu, gdje sve je na prodaju… gdje se duše guraju na sami buvljak među vrijednostima….
Ni danas se ne uklapam… samo Allaha zna koliko me kolege provociraju zbog marame, ali ona je moj ukras, moj štit… ono što sam ja… još jedan od dokaza da odudaram od svih onih kojima je jedina vrijednost u plastičnim noktima i suknjici koja jedva pokriva zadnjicu… da se razumijemo, nemam ja ništa protiv takvih, svako ima pravo na svoj izbor…samo imam gađenje i to je sve, jer mi je jedna takva rasturila dom, uništila svaki san o sretnoj porodici… i nije da mi je žao…nakon svega nije, i nije kriva ona, naravno da nije… kriva sam ja što se nisam uklapala, što sam odudarala, od normalnog svijeta po svemu, u svemu, uvijek…
Svakako da sam trebala imat razumijevanja za muža koji je volio izlete u toplije krajeve.I imala bih…ali za laž nemam razumijevanja.Nikad nisam i nikad neću.
Učim od smjene godišnjih doba… dobra je jesen došla da me podsjeti da nikad ne mislim ni da je umrlo ono što je prošlo, sve se opet drugačije vraća, sve što posijemo, u zimu života pojedemo, u jesen života žalimo ili se ponosimo na sve to…
Moram da priznam da žalim što sam nekim ljudima dopustila da popiju kahvu u mojoj blizini i puhnu par puta dim iz svoje cigarete u mom pravcu…mrzim smrad… duhana…
Ali i to je škola, drugi put se neće ponoviti, časna riječ…
Kolega, koji se deklariše kao okorjeli ateista 😀 me redovno provocira zbog mog hidžaba na glavi.Veli da sam s hidžabom potlačena, oštećena, zakinuta, ahmak jedan, a ne zna, da sam sama, svojevoljno i bez ičije prisile, s petnaest godina odlučila da marama bude sastavnim dijelom moga života… iako su se moji roditelji jako ljutili na to i godinama poslije toga… nisam marila…veli, imal’ ijedan dokaz da je to i zašto je to obaveza ženi muslimanki…rekoh mu, dokaza ima koliko hoćeš, ali meni je najvažniji taj što mi je moj Gospodar naredio to… i onda kažem sebi, uredu je ….bona, u tvome je tvoja ljepota i tvoja posebnost…ne biti kao svi ostali, biti svoj i biti drugačiji u moru istih, zalutalih….
Kažem, volim sebe… ovu naivnu, sebe… ne uklapam se u ram današnjice… u jeftine stihove pjesnika koji su u meni našli inspiraciju… ne uklapam se u ram potlačene žene koju marama sputava … meni je marama donijela slobodu… istinsku… ne zavidim nikome… moja naivnost me skupo koštala… iskrenost takođe… ali ja i dalje ne pitam.. koliko košta…
Ne sanjamo svi jednako… i to nikome ne smeta… pa zašto onda da nam smeta ako je neko drugačije budan?Ja ovaj svijet, pojave na njemu, ljude, gledam nekim drugim očima… srcem u grudima… u svakom vidim mrvu dobrine i onda kad je ta dobrina na izdisaju….
…rekoh neku noć djeci… kad sam bila dijete, vjerovala sam da ću, kad porastem svirati klavir i završiti muzičku školu, ali me rat odveo na neku drugu stranu… veli mi sin, o umjetniče, nisam vas prepoznao 😀 stomak me zabolio od smijeha
Čitav život, balansiram između dvije krajnosti… možda u tome ne leži moja snaga, ali zasigurno leži sva ljepota mog postojanja i života na ovom svijetu….
…beskrajno sam Ti zahvalna, Bože što si mi poklonio još jedan života, još jedno jutro, što si mojim očima dozvolio da ugledaju kako se kroz maglu i oblake probija sunce…jedno Te molim, Bože, kad si mi već darovao vid, daj da svojim očima gledam dobro i vidim ljepotu u svemu… u običnoj kapljici vode… daj da, u kapima kiše čujem melodiju koja veliča i hvali ime Tvoje…daj da, pošto živim na ovom svijetu… tiho… i nečujno… da tako i odem sa njega onda kad Ti budeš htio to… tiho i nečujno… s imenom Tvojim na usnama… O Najmilostiviji…
Moram da te pitam na samom početku, što te ne bi jutros sa sabaha?
Jel’?
Dolazila ja nekoliko puta, pokušavala da uđem kroz vrata poznata tebi i meni i Onome kome se ništa sakriti ne može… i zamandaljena ih nađem… svaki put…
kontam, da opet ne kuhaš kakav krompir 😀
Taman kad sam imala nešto nalik inspiraciji…tebe ne bi… meni nisi bio dostupan…. i ode mi sva inspiracija u helać…dragi voxxyz.com .. 😀
sad kad vidjeh da si ponovo tu… od silne dragosti i ono malo huje što je bilo, isparilo je…ali nemam više ni onu inspiraciju koja me sabahilden posjetila 😀 i koja je eto, dragi moj, do podne nestala.
Ko insan, zaboravlja… ili slabo pamti…kako god…
Htjela sam reći da trebamo više biti zahvalni za sve što imamo, za sve čime nas je Allah počastio i čime nas svakodnevno časti…
Htjela sam reći da ne budemo pored sluha i vida i slijepi i gluhi za druge i za sebe…
Možda iz razloga poznatih samo meni, ali volim čovjeka, posebno djecu koja su drugačija od sve djece… tu djecu ne zovem kao drugi, što ih zovu… ja ih zovem , posebna djeca s malo drugačijim potrebama…
Htjela sam reći da ako vam je rahatluk il’ asiluk dokundisao, drage moje dame sa plastičnim noktima i cigaretama u ustima, i vama dragi moji muškarci u hlačama koje ste spustili do pola guzice i auto sto vozate a kupili ste ga na kredit ili na prevaru, pa vam je sve i svako sitniji od vas… htjela sam vas pozvati da jedan dan odete do bolnice, do nekog centra za djecu s posebnim potrebama, do ludnice ili na mezarluk… prosto da vidite svi vi, koji ste umorni od vlastitog života i svi vi koji svojim asilukom zagorčavate svoj i živote ljdui oko vas, da sjednete, na pola sata zamislite sebe u takvoj poziciji…
Jeste li sretni?
JESTE!
I
JESMO!
Jesmo li zahvalni?
NISMO!
SRAM NAS BILO!!!
Može li iko ko je živ a nema fizičkih urođenih ili mentalnih teškoća, reći da je to njegova zasluga?
-jer i nije
Može li iko reći da je razum njegova zasluga?
Jer i nije…
Može li meni iko reći kako će sva ona djeca podnijeti svijet u kojem tek poneko u ljudima zakuca srce?
Može li meni iko reći kako će prezimit djeca u svijetu gdje tek ponekad ih ogrije sunce?
Sve što imaš, nije tvojih ruku djelo a ni zasluga, to je dar od Allaha.
I sluh i vid i hod i govor i razum sve je nama dato…ali nam u svakom trenu može biti i uzeto…
da li zahvaljujemo što godinama bez ikakvih teškoća koristimo te posebne darove od Rabba…
NE
a što onda kukamo kad nas šupalj zub zaboli… ili šuplja glava…svejedno…. ili kad nam se o glavu obije naše neznanje…
Gledala sam djevojku koja je i slijepa i gluha… a uči… u svojoj tami…
pa šta tebe onda spriječava da učiš, da napreduješ, da se uzdižeš iznad samog sebe svojom dobrotom, upornošću i neodustajanjem…
Ja se sebe stidim…Kakva sam.Nezahvalna i kukavica.A sve imam… u riječniku te djevojke ne postoji riječ nemoguće… ne bi trebala ni u našem…nas koji odlično vidimo sve oko sebe ali očima koje prikazuju samo ostvarnost iz nas samih… slijepi smo mi za prave stari…
Gomilaju se stvari…bacaju srca… gaze se ljudi… dostojanstva… meni je jadno za šta smo se prodali…
Tvoj život je SAD i to je sve što imaš… Prošlost je prošla… a sutra ti nije zagarantovano… pa učini danas nešto za bolje sutra tvoje, ili onih koji će nakon tebe doći
Neka je beskrajna hvala Jedinom Gopodaru za sve darove kojima nas svakodnevno časti…
neka je hvaljen Onaj koji iz ništa sve je stvorio i koji ce opet sve u ništa pretvoriti…
Jedini moj Gospodar je Allah
jedina moć koju priznajem je Njegova
Jedina istina koja se ne mjenja ni kad se ljudi promjene… jedini pravi put u kom nema prisile…ako si sebi prijatelj… prigrlićeš i zahvalna biti…a nećeš bit od onih koji su ogrezli u moru neznanja i koji i pored očinjeg vida hodaju u tami…
Može li insan birati koga će voljeti? Može li birati da isključi emocije i da se razumom vodi, kad je ljubav u pitanju… po meni, kakva je to ljubav, ako su emocije na off i kakav je to razum ako nije u pogonu 😀
jedno je sigurno, svi plaćamo svoje odluke… nebitno kakve su… i snosimo odgovornost i trpimo posljedice istih… dvaput sam preskupo platila ljubav, bojim se da na mom računu imam još nešto sitno… a opet, da budem iskrena, ne vjerujem ni u instant kafu a kamo li insatnt ljubav…
Ako ikad… ako nekad… budem te sreće da se susretnem s njenim veličanstvom, upitat ću je zašto je tako bezobzirna i zašto me godinama izbjegava…
mene ‘vako finu 😀
Neki dan odem do Šehera na kahvu s prijateljicama.Nema mi Krajiškinje pa je Šeher nekako pust bez njenog osmijeha.Većinu vremena sam provela sa svojom hafizom i Jasminom.Prije nego sam stigla do Baščaršije, pješke sam se uputila od Skenderije i polahko…prisjećala se sad već davne 1998. kad sam došla u Sarajevo da se školujem.Nisam nikog znala, nije bilo telefona kao sada, mislim, mobitela 😀 a nije vala ni telefona,u Medresi su bile dvije govornice i ako ti se posreći nekih desetak minuta da pričaš s nekim, uz pretpostavku da je prije tebe pričala neka cura koja nije znala kako se kradu impulsi s kartice 😀 by the way, ko se još ne sjeća toga 😀 i ko još nije impulse krao 😀
Kući se išlo rijetko… jednom mjesečno i tada bi nekako gledaj da ne ideš ako baš ne moraš, uvališ se kod neke jaranice, besplatan hrana i grijanje, topla voda onaj jedan dan koji bi mi imale kad bi dođi na red dan D odnosno subota za kolektivni vikend.
Gledala sam mutnu Miljacku i patke koje bezbrižno plivaju po njoj.U ovom gradu je počela moja mladost. u ovom gradu je sehara mojih najdražih i najljepših uspomena…u ovom gradu sam se upoznala sa očekivanjima, razočarenjima, srela prave ali i pogrešne ljude… u ovom gradu sam klanjala svoju prvu Džumu… u ovom gradu sam prvi put momku kupila poklon… u ovom gradu je prvi put za mene momak pod prozorom svirao gitaru… u ovom gradu ja sam se trudila da nasmijem sve oko sebe… dok sam bezglavo bježala od sjećanja na minule događaje… od rata u državi i rata u meni….
Sjećala sam se dana kad sam Allahovim emerom odlučila da će mahrama biti sastavnim dijelom moje garderobe… i sjećam se kako sam tom svojom odlukom razočarala roditelje i svu rodbinu…ali sam bila ponosna na sebe i na sve što sam ja… na tu odluku i danas se ponosim….kasnije se pokrivalo redom sve žensko u našoj familiji…bojali su se, da se ne predomislim jer sam dijete i još nezrela za neke bitne životne odluke… a danas znam da djeca znaju bit iskrenija i s boljim vidicima od nas odraslih…
Na Drveniji sam stajala naslonjena na ogradu, očiju zatvorenih… prizivajuć sjećanja…. sjećam se…Nermina i ja smo skupile i dale posljednje pare za riječnik arapskog jezika… srijedom se uvijek kupovala Azra…a vikendom pita na Baščaršiji…. a ko ne zna ili nije imao braće i sestara u Medresi ne može znat koliko može biti dugačak red pred pekarom pored Begove za vruće buhtle…tu sam prvi put imala momka mlađeg od sebe, nižeg od sebe i mršavijeg od sebe…
Užasno su me živcirale karirane hlače koje su se tad nosile…Prve suze, prve ljubavi, prva razočarenja… nisam nešto posebno begenisala hodže u tom vaktu.Ne begenišem ih ni danas, ali volim što postoje škole koje obrazuju ljude za život a ne samo pukom teorijom od koje nema nikakve fajde…
Naučiš se da se oslanjaš na sebe… da tražiš pomoć od Gospodara u svakoj prilici i da učiš… iz svega.. od svega… od prolaznika na ulici do nepomičnih zgrada koje kao nijemi svjedoci stoje i podsjećaju da ima Jedan koji sve potri i koji je Neprolazan… dok smo tražile neko mjesto koje nije Divan jer tamo više ne možeš sjest ko insan a da te ne slikaju, konstatovale smo da bi bilo dobro da postoji nešto kao radnja ili caffee momaka 😀 pa da sebi nešto iskombinujemo, 😀 ovako, nemamo mi neke sreće u ljubavi…Uvijek nas hoće oni koje mi nećemo a mrze oni za koje mislimo da su pravi 😀 i tako… a godine ne čekaju nikoga pa ni nas..i naravno, koji sam ja peh, na po Bašlaršije se isprljam 😀 sva sreća da vode ima …
Slika Br. 1. Ne vidim najbolje, al’ ko da smo mutne malo 😀
Život se neprestano mijenja i okreće… moraš se priviknuti da ništa nije zauvijek…da se kahva ohladi… cigareta dogori a ljudi i situacije…čak i gradovi se mjenjaju… uspjeh je uzmoći prilagoditi se na sve promjene koje se dešavaju… u nama i oko nas… prihvatiti da svaka sijeda samo je vijesnik nekog novog proljeća koje tek treba da se budi… nakon zime života…
Ne znam što pametujem na sabahu… valjda roj misli hoće u neku košnicu da se useli… valjda imaju potrebu da negdje ostanu… valjda se osjećaju važnim i drugima, kad su već meni… moje uspomene…
Njegujem prijateljstva koja imam iz djetinjstva… to je za mene pokazatelj da sam živjela… da sam nešto postigla…Održavat auto svako može 😀
Zapostila sam, elhamdulillah, evo jedan od hodža zove me na spas i kaže i meni i vama da je bolje klanjati nego spavati… a ja sam budna već sat vremena, dok klanjam sabah , odmah odoh za poslom… a vas, moje divne uspomene… ostavljam na mjestu gdje ste pohranjene… zahvalna Gospodaru što mi sjećanja niko ne može uzeti sem Onoga ko mi ih je dao…
A volim miris jutra… kahve… i tišinu… jednostavno volim…. i uživam u tome od kako za sebe znam…
