Sjećam se… sad već davnog djetinstva…, mama bi, zimi, stavi nekoliko bobica smreke na kraj šporeta, koja je svojim mirisom opijala naša dječija čula, a haman je imala i neko ljekovito dejstvo, zatim kore od narandže, koje bi uzmiruhale cijelu kuću, u kahvu je stavljala karanfilčić da ima bolju aromu, kuhala čaj od šipurka, od dunje… sjećam se ćevapa koji su bili skoro isti kao ovi danas, samo su bili bez mesa…u ratu je bilo dobro i to što smo imali brašna… ručnog pranja veša… sjećam se maminog trčanja po braću dok su nas četnici granatirali s Vlašića… njenog glasa koji je dozivao mog najstarijeg brata… bila je bosa… ali ne što nije imala šta obući, već zato što je njeno srce bilo izvan njenog tijela… njenoj djeci je prijetila opasnost.
Sjećam se…kao da je juče bilo… kad smo na radiju čuli da je potpisan mirovni sporazum… sjećam se pite od blata, ukrašene cvijetom maslačka, mirisa baruta na sabahu… kolača koje su nam dijeli iz humanitarne, keksića koji su bili godište moga oca ( dobro se sjećam, datum proizvodnje: 1956.) omotani sjajnim papirom, meni su bili najdraži… i ne znam što se jutros sjećam djetinjstva… iako mi je rat ukrao njegov najljepši dio… ipak ga se sjećam po lijepom… po mirisima, toplini, radosti… sigurnosti doma.
Nismo imali ništa posebno, bili smo zahvalni Bogu što smo preživjeli jedan dan, što niko nije povrijeđen i što smo svi na okupu…Rat je ujedinio mnoge i pokazao da je ljubav ipak vrijednija od svega… da je insanu potrebno malo za istinsku sreću…svjesnost da je prolazno sve… daje nam mogućnost da uživamo u sadašnjem trenutku… mir je mnogima od nas donio samo prividan mir, dok u dušama ratujemo sami sa sobom.. vodimo krvave bitke za svojim nefsom, potrebama kojima se ne nazire kraj, za prolaznom slavom ugledom, prestižom…
Tužni smo ako nemamo najnoviji telefon, dovoljno novca za putovanja, na kojima bi nam zavidjeli drugi… a nismo tužni što nam život prolazi… bez nas… živimo sve više da bi očarali druge, a razočarali sebe.