Ako sam nešto naučila otkako sam otišla iz doma svoga djetinjstva, onda je to ovo: samosažaljenje će te živu pojesti, ako dopustiš.
Nema se vremena za žaljenje, za jadikovanje, za traženje smisla u besmislu, u svemu je znak…u svemu je lijek… u svemu je dar, ako dobro sagledaš… da nije bilo gubitaka, nikad ne bih shvatila koliko moje ruke mogu poklona da prime, da nije bilo pogrešniih skretanja, kako bih otkrila svu čaroliju putovanja… a Ljubav…eh ta Ljubav… kako li se piše u bosanskom jeziku? Da li kao jedna riječi ili kao cijela rečenica?
Da li velikim slovima ili malim? Ja Ljubav uvijek pišem početnim velikim slovom…Bože, da li sam nepismena… Kažu da su ljudi sa negativnim Rh faktorom drugačiji, da se ne uklapaju lahko, da su osjetljivi, da su inteligentniji 😀 mo’š mislit, da su ovo , da su ono, jazuk samo, rekoh što- nisu i sretniji u ljubavi…
Među svojom braćom i sestrama, jedino ja imam Rh- faktor, svi drugi su pozitivni.Među svojom braćom i sestrama, jedino sam ja uvijek išla suprotno od puta kojim su išli svi.Kad sam odabrala vjeru, gledali su na mene kao na jadnicu koja nije svjesna šta radi… Kad sam donijela neke odluke o svom životu, gledali su me, razočarano, jer pobogu, nisam uradila onako kako se očekivalo od mene da ću uraditi.
Ne uklapam se…
nikad i nisam… do sada nisam osjetila da pripadam vlastitoj porodici, onoj , u kojoj sam rođena, onoj u koju sam svjesno , svojim izborom otišla, i svjesno svojim izborom izašla iz nje, ovom svijetu, gdje sve je na prodaju… gdje se duše guraju na sami buvljak među vrijednostima….
Ni danas se ne uklapam… samo Allaha zna koliko me kolege provociraju zbog marame, ali ona je moj ukras, moj štit… ono što sam ja… još jedan od dokaza da odudaram od svih onih kojima je jedina vrijednost u plastičnim noktima i suknjici koja jedva pokriva zadnjicu… da se razumijemo, nemam ja ništa protiv takvih, svako ima pravo na svoj izbor…samo imam gađenje i to je sve, jer mi je jedna takva rasturila dom, uništila svaki san o sretnoj porodici… i nije da mi je žao…nakon svega nije, i nije kriva ona, naravno da nije… kriva sam ja što se nisam uklapala, što sam odudarala, od normalnog svijeta po svemu, u svemu, uvijek…
Svakako da sam trebala imat razumijevanja za muža koji je volio izlete u toplije krajeve.I imala bih…ali za laž nemam razumijevanja.Nikad nisam i nikad neću.
Učim od smjene godišnjih doba… dobra je jesen došla da me podsjeti da nikad ne mislim ni da je umrlo ono što je prošlo, sve se opet drugačije vraća, sve što posijemo, u zimu života pojedemo, u jesen života žalimo ili se ponosimo na sve to…
Moram da priznam da žalim što sam nekim ljudima dopustila da popiju kahvu u mojoj blizini i puhnu par puta dim iz svoje cigarete u mom pravcu…mrzim smrad… duhana…
Ali i to je škola, drugi put se neće ponoviti, časna riječ…
Kolega, koji se deklariše kao okorjeli ateista 😀 me redovno provocira zbog mog hidžaba na glavi.Veli da sam s hidžabom potlačena, oštećena, zakinuta, ahmak jedan, a ne zna, da sam sama, svojevoljno i bez ičije prisile, s petnaest godina odlučila da marama bude sastavnim dijelom moga života… iako su se moji roditelji jako ljutili na to i godinama poslije toga… nisam marila…veli, imal’ ijedan dokaz da je to i zašto je to obaveza ženi muslimanki…rekoh mu, dokaza ima koliko hoćeš, ali meni je najvažniji taj što mi je moj Gospodar naredio to… i onda kažem sebi, uredu je ….bona, u tvome je tvoja ljepota i tvoja posebnost…ne biti kao svi ostali, biti svoj i biti drugačiji u moru istih, zalutalih….
Kažem, volim sebe… ovu naivnu, sebe… ne uklapam se u ram današnjice… u jeftine stihove pjesnika koji su u meni našli inspiraciju… ne uklapam se u ram potlačene žene koju marama sputava … meni je marama donijela slobodu… istinsku… ne zavidim nikome… moja naivnost me skupo koštala… iskrenost takođe… ali ja i dalje ne pitam.. koliko košta…
Ne sanjamo svi jednako… i to nikome ne smeta… pa zašto onda da nam smeta ako je neko drugačije budan?Ja ovaj svijet, pojave na njemu, ljude, gledam nekim drugim očima… srcem u grudima… u svakom vidim mrvu dobrine i onda kad je ta dobrina na izdisaju….
…rekoh neku noć djeci… kad sam bila dijete, vjerovala sam da ću, kad porastem svirati klavir i završiti muzičku školu, ali me rat odveo na neku drugu stranu… veli mi sin, o umjetniče, nisam vas prepoznao 😀 stomak me zabolio od smijeha
Čitav život, balansiram između dvije krajnosti… možda u tome ne leži moja snaga, ali zasigurno leži sva ljepota mog postojanja i života na ovom svijetu….
…beskrajno sam Ti zahvalna, Bože što si mi poklonio još jedan života, još jedno jutro, što si mojim očima dozvolio da ugledaju kako se kroz maglu i oblake probija sunce…jedno Te molim, Bože, kad si mi već darovao vid, daj da svojim očima gledam dobro i vidim ljepotu u svemu… u običnoj kapljici vode… daj da, u kapima kiše čujem melodiju koja veliča i hvali ime Tvoje…daj da, pošto živim na ovom svijetu… tiho… i nečujno… da tako i odem sa njega onda kad Ti budeš htio to… tiho i nečujno… s imenom Tvojim na usnama… O Najmilostiviji…