Vidim kod Krajiškinje glasovni post 😀 dok se probudi i odjutri moraću je upitat za instrukcije , mrsko mi je pisat uglavnom ili nemam dovoljno vremena ili kad imam vremena nekako mi sva inspiracija ode u helać. 😀 Ovako bi lijepo uzela neku knjigu poezije i pročitala vam stih dva pa se vi mislite, ha ya 😀 ionako imam dječji glas, svi bi se zapitali o čemu ova, dina ti 😀

… Sve sama trka i borba za golim opstankom, međ živima. u braku, u vezi, u pameti… svako se na svoj način bori da preživi…da prezimi… da ostane… da ne propadne…a strpljenje nam je tanko… usta a  ni pohotne oči nikako da natrpamo jer nam duše odavno skapavaju od gladi.Kad bi znali napraviti balans u životu, između duše i tijela, između prioriteta i razonode… manje bi bilo bola, sigurna sam.Pričam sa jednom ženom koja je pokušala samoubojstvo… Allahovim emerom, sin ju je našao i spasio  kobnog završetka…u razgovoru sam je pitala šta je navelo na takav čin…rekla je da je izgubila volju, da je preumorna od svega… sjetim se profesora filozofije koji je rekao da čovjek koji se odluči da digne ruku na sebe dođe do tačke kad vidi sav čemer i jad  svog života, kad mu se učini da ništa nema smisla i da ništa nije vrijedno… zamislim, recimo čovjeka koji je vjernik i koji nije.Zadesi ih isto iskušenje… smrt djeteta, razvod, zapali se kuća… pogledam majke Srebrenice, te stamene žene koje su izgubile muža, po pet ili više sinova, bile silovane pred vlastitom djecom… gledam ih danas…jake, postojane, i neki nur im iz lica bije.Allah nam nikad ne šalje nešto s čime se ne bi mogli nositi.Ako se čini teško, možda je ponekad samo potrebno promjeniti ugao gledanja na problem i na sopstveni život.Problem je što mi težimo savršenstvu a na dunjaluku ništa nije savršeno.Baš ništa.Sem sastanka s Voljenim, koji nas, baš svakoga od nas, zove pet puta dnevno, pa hoćemo li se odazvati…

Za mene nije problem ko kojoj sekti pripada, shvatanju, naciji, vjeri, političkoj stranci, sve dok je čovjek zdrava jedinka i dok zna da smo ovdje na proputovanju, zamislim se…Bože moj… šta bi bilo da svako od nas primjeni samo po jednu stvar iz vjere…Radi za dunjaluk kao da ćeš vječno živjeti, a radi za ahiret kao da ćeš sada umrijeti…. zar bi onaj ko se nada odlasku, mogao nekoga povrijediti, uzeti mu večeru ispred nosa, slomiti srce.Razmisljam o Nuhovoj, a.s. ustrajnosti dok je gradio lađu a svi oko njega su ga sa podsmjehom susretali.Nije mario.

Imao je naredbu od Gospodara.

Pred sobom zacrtan cilj.

U glavi jasnu viziju nečega što samo uz ustrajan rad i predanost može završiti.

Oslonio se na Allaha i predano radio.

Učimo od Nuha i njegove lađe.Učimo od Muhammeda, neka je mir i salavat na njega… učimo od smjene dana i noći, godišnjih doba, od onog odraza u ogledalu… svjesni smo da nije kao jučer ma koliko šminke na lice stavili.Sve će proć.I ti. I ja.Dunjaluk  nije prirodno stanište našim dušama… prevelik bol nosimo u prsima jer smo se previše vezali za mjesto… za nešto…nekoga…gdje ne pripadamo…Opredjelila sam se  za Ljubav i uvijek je pišem velikim slovima.Na prvom mjestu volim Gospodara.Ali to ne znači da ne griješim, ne znači da ne plačem, ne znači da me ne boli nepravda i sav zulum koji ljudi u ime nečega čemu ni sami ne znaju ime, čine.Boli, doista, ali je sve lakše kad znam da je prolazno sve, kad znam gdje idem, kome pripadam… kad znam da sav dunjaluk i ono što je na njemu ne bih dala za jedan sastanak s Voljenim…

Mi smo Allahovi i Njemu se vraćamo.

Izazivam te, da daš svoj maksimum za svoje danas… da ispuniš svoje minute kvalitetnim stvarima.

Ne jadikuj nad sitnim stvarima…sve što te zadesilo, je prošlo.Sve u čemu sada uživaš će proći.Ne dižite ruke na sebe ni ruke od sebe…Radite na sebi.Upoznajte sebe.Zavolite sebe. :* Svi smo mi posebni i svi imamo priliku, da li ćemo je zgrabiti ili upropastiti, do nas je.Ženi koja je pokušala samoubojstvo, savjetovala sam da počne obavljati namaz kao obavezan lijek za sve probleme, da spominje  Allaha i traži oprosta, umjesto kuknjave nad onih što je prošlost.Ne dajte da vas utvare prošlosti izluđuju.Primirite svoj um i tijelo.Udahnite duboko.Svi smo mi izranjavani, svi mi krvarimo, samo što se na svakome to ne vidi…Sve nas život ubija, ali to ne ubije svakog…nego ga ojača…

Život je, unatoč svemu, lijep.I ovaj dan koj ismo na poklon do Rabba dobili, nije uzalud, zar ne?

Allah ti daje priliku, još jednu u nizu… pa hoćeš li, sebi sebe konačno staviti na prvo mjesto?

Što ti smeta ako te neko povrijedi, kad ionako sam radiš protiv sebe.

Uzdigne sebe sobom, vjerom, i ne daj sebi klonuti…Nema ništa gore, tako mi Allaha nego kad insan od sebe digne ruke… ( ne diži ruke na sebe, nikada ali ni od sebe, ma kako da je teško, jer nema bezizlaznih situacija) jer ako te Allah doveo do nečega, On će te i odvest na svjetlo.

Ne brini.Vjeruj.

Ne sekiraj se.Dovi.

Imaš telefon a niko drag te ne zove, šalješ uporno poruke nekom dragom a ne dobijaš ogovor…a ti… zašto igonorišeš pozive Voljenog … uporno… svaki dan… pet puta te zove jer te voli, jer mu je stalo do tebe… a ti… ti ne cijeniš sebe, pa trčiš za onim što te vrijedno nije… a pravu Ljubav ignorišeš…

reci mi…. o čovječe… zar te baš nimalo nije stid?