Ako sam nešto naučila otkako sam otišla iz doma svoga djetinjstva, onda je to ovo: samosažaljenje će te živu pojesti, ako dopustiš.

Nema se vremena za žaljenje, za jadikovanje, za traženje smisla u besmislu, u svemu je znak…u svemu je lijek… u svemu je dar, ako dobro sagledaš… da nije bilo gubitaka, nikad ne bih shvatila koliko moje ruke mogu poklona da prime, da nije bilo pogrešniih skretanja, kako bih otkrila svu čaroliju putovanja… a Ljubav…eh ta Ljubav… kako li se piše u bosanskom jeziku? Da li kao jedna riječi ili  kao cijela rečenica?

Da li velikim slovima ili malim? Ja Ljubav uvijek pišem početnim velikim slovom…Bože, da li sam nepismena… Kažu da su ljudi sa negativnim Rh faktorom drugačiji, da se ne uklapaju lahko, da su osjetljivi, da su inteligentniji 😀 mo’š mislit, da su ovo , da su ono, jazuk samo, rekoh što- nisu i sretniji u ljubavi…

Među svojom braćom i sestrama, jedino ja imam Rh- faktor, svi drugi su pozitivni.Među svojom braćom i sestrama, jedino  sam ja uvijek išla suprotno od puta kojim su išli svi.Kad sam odabrala vjeru, gledali su na mene kao na jadnicu koja nije svjesna šta radi… Kad sam donijela neke odluke o svom životu, gledali su me, razočarano, jer pobogu, nisam uradila onako kako se očekivalo od mene da ću uraditi.

Ne uklapam se…

nikad i nisam… do sada  nisam osjetila da pripadam vlastitoj porodici, onoj ,  u kojoj sam rođena, onoj u koju sam svjesno , svojim izborom otišla, i svjesno svojim izborom izašla iz nje, ovom svijetu, gdje sve je na prodaju… gdje se duše guraju na sami buvljak među vrijednostima….

Ni danas se ne uklapam… samo Allaha zna koliko me kolege provociraju zbog marame, ali ona je moj ukras, moj štit… ono što sam ja… još jedan od dokaza da odudaram od svih onih kojima je jedina vrijednost u plastičnim noktima i suknjici koja jedva pokriva zadnjicu… da se razumijemo, nemam ja ništa protiv takvih, svako ima pravo na svoj izbor…samo imam gađenje i to je sve, jer mi je jedna takva rasturila dom, uništila svaki san o sretnoj porodici… i nije da mi je žao…nakon svega nije, i nije kriva ona, naravno da nije… kriva sam ja što se nisam uklapala, što sam odudarala, od normalnog svijeta  po svemu, u svemu, uvijek…

Svakako da sam trebala imat razumijevanja za muža koji  je volio izlete u toplije krajeve.I imala bih…ali za laž nemam razumijevanja.Nikad nisam i nikad neću.

Učim od smjene godišnjih doba… dobra je jesen došla da me podsjeti da nikad ne mislim ni da je umrlo ono što je prošlo, sve se opet drugačije  vraća, sve što posijemo, u zimu života pojedemo, u jesen života žalimo ili se ponosimo na sve to…

Moram da priznam da žalim što sam nekim ljudima dopustila da popiju kahvu u mojoj blizini i puhnu par puta dim iz svoje cigarete u mom pravcu…mrzim smrad… duhana…

Ali i to je škola, drugi put se neće ponoviti, časna riječ…

Kolega, koji se deklariše kao okorjeli ateista 😀 me redovno provocira zbog mog hidžaba na glavi.Veli da sam s hidžabom potlačena, oštećena,  zakinuta, ahmak jedan, a ne zna, da sam sama, svojevoljno i bez ičije prisile, s petnaest godina odlučila da marama bude sastavnim dijelom moga života… iako su se moji roditelji jako ljutili na to i godinama poslije toga… nisam marila…veli, imal’ ijedan dokaz da je to i zašto je to obaveza ženi muslimanki…rekoh mu, dokaza ima koliko hoćeš, ali meni je najvažniji taj što mi je moj Gospodar naredio to… i onda kažem sebi, uredu je ….bona, u tvome je tvoja ljepota i tvoja posebnost…ne biti kao svi ostali, biti svoj i biti drugačiji u moru istih, zalutalih….

Kažem, volim sebe… ovu naivnu, sebe… ne uklapam se u ram današnjice… u jeftine stihove pjesnika koji su u meni našli inspiraciju… ne uklapam se u ram potlačene žene koju marama sputava … meni je marama donijela slobodu… istinsku… ne zavidim nikome… moja naivnost me skupo koštala… iskrenost takođe… ali ja i dalje ne pitam.. koliko košta…

Ne sanjamo svi jednako… i to nikome ne smeta… pa zašto onda da nam smeta ako je neko drugačije budan?Ja ovaj svijet, pojave na njemu, ljude, gledam nekim drugim očima… srcem u grudima… u svakom vidim mrvu dobrine i onda kad je ta dobrina na izdisaju….

…rekoh neku noć djeci… kad sam bila dijete, vjerovala sam da ću, kad porastem svirati  klavir i završiti muzičku školu, ali me rat odveo na neku drugu stranu… veli mi sin, o umjetniče, nisam vas prepoznao 😀 stomak me zabolio od smijeha

Čitav život, balansiram između dvije krajnosti… možda u tome ne leži moja snaga, ali zasigurno leži sva ljepota mog postojanja i života na ovom svijetu….

…beskrajno sam  Ti zahvalna, Bože što si mi poklonio još jedan života, još jedno jutro, što si mojim očima dozvolio da ugledaju kako se kroz maglu i oblake  probija sunce…jedno  Te molim, Bože, kad si mi već darovao vid, daj da svojim očima gledam dobro i vidim ljepotu u svemu… u običnoj kapljici vode… daj da, u kapima kiše  čujem melodiju koja veliča i hvali  ime Tvoje…daj da, pošto živim na ovom svijetu… tiho… i nečujno… da tako i odem sa njega onda kad Ti budeš htio to… tiho i nečujno… s imenom Tvojim na usnama… O Najmilostiviji…

Moram da te  pitam na samom početku, što te ne bi jutros sa sabaha?

Jel’?

Dolazila ja nekoliko puta, pokušavala da uđem kroz vrata poznata tebi i meni i Onome kome se ništa sakriti ne može… i zamandaljena ih nađem… svaki put…

kontam, da opet ne kuhaš kakav krompir 😀

Taman kad sam imala nešto nalik inspiraciji…tebe ne bi… meni nisi bio dostupan…. i ode mi sva inspiracija u helać…dragi  voxxyz.com .. 😀

sad kad vidjeh da si ponovo tu… od silne dragosti i ono malo huje što je bilo, isparilo je…ali nemam više ni onu inspiraciju koja me sabahilden posjetila 😀 i koja je eto, dragi moj, do podne nestala.

Ko insan, zaboravlja… ili slabo pamti…kako god…

Htjela sam reći da trebamo više biti zahvalni za sve što imamo, za sve čime nas je Allah počastio i čime nas svakodnevno časti…

Htjela sam reći da ne budemo pored sluha i vida i slijepi i gluhi za druge i za sebe…

Možda iz razloga poznatih samo meni, ali volim čovjeka, posebno djecu koja su drugačija od sve djece… tu djecu ne zovem kao drugi, što ih zovu… ja ih zovem , posebna djeca s malo drugačijim potrebama…

Htjela sam reći da ako vam je rahatluk il’ asiluk dokundisao, drage moje dame sa plastičnim noktima i cigaretama u ustima, i vama dragi moji muškarci u hlačama koje ste spustili do pola guzice i auto sto vozate a kupili ste ga na kredit ili na prevaru, pa vam je sve i svako sitniji od vas… htjela sam vas pozvati da jedan dan odete do bolnice, do nekog centra za djecu s posebnim potrebama, do ludnice ili na mezarluk… prosto da vidite svi vi, koji ste umorni od vlastitog života i svi vi koji svojim asilukom zagorčavate svoj i živote ljdui oko vas, da sjednete, na pola sata zamislite sebe u takvoj poziciji…

Jeste li sretni?

JESTE!

I

JESMO!

Jesmo li zahvalni?

NISMO!

SRAM NAS BILO!!!

Može li iko ko je živ a nema fizičkih urođenih ili mentalnih teškoća, reći da je to njegova zasluga?

-jer i nije

Može li iko reći da je razum njegova zasluga?

Jer i nije…

Može li meni iko reći kako će sva ona djeca podnijeti svijet u kojem tek poneko u ljudima zakuca srce?

Može li meni iko reći kako će prezimit djeca u svijetu gdje tek  ponekad ih ogrije sunce?

Sve što imaš, nije tvojih ruku djelo a ni zasluga, to je dar od Allaha.

I sluh i vid i hod i govor i razum sve je nama dato…ali nam u svakom trenu može biti i uzeto…

da li zahvaljujemo što godinama bez ikakvih teškoća koristimo te posebne darove od Rabba…

NE

a što onda kukamo kad nas šupalj zub zaboli… ili šuplja glava…svejedno…. ili kad nam se o glavu obije naše neznanje…

Gledala sam  djevojku koja je i slijepa i gluha… a uči… u svojoj tami…

pa šta tebe onda spriječava da učiš, da napreduješ, da se uzdižeš iznad samog sebe svojom dobrotom, upornošću i neodustajanjem…

Ja se sebe stidim…Kakva sam.Nezahvalna i kukavica.A sve imam… u riječniku te djevojke ne postoji riječ nemoguće… ne bi trebala ni u našem…nas koji odlično vidimo sve oko sebe ali očima koje prikazuju samo ostvarnost iz nas samih… slijepi smo mi za prave stari…

Gomilaju se stvari…bacaju srca… gaze se ljudi… dostojanstva… meni je jadno za šta smo se prodali…

Tvoj život je SAD i to je sve što imaš… Prošlost je prošla… a sutra ti nije zagarantovano… pa učini danas nešto za bolje sutra tvoje, ili onih koji će nakon tebe doći

Neka je beskrajna hvala Jedinom Gopodaru za sve darove kojima nas svakodnevno časti…

neka je hvaljen Onaj koji iz ništa sve je stvorio i koji ce opet sve u ništa pretvoriti…

Jedini moj Gospodar je Allah

jedina moć koju priznajem je Njegova

Jedina istina koja se ne mjenja ni kad se ljudi promjene… jedini pravi put u kom nema prisile…ako si sebi prijatelj… prigrlićeš i zahvalna biti…a nećeš bit od onih koji su ogrezli u moru neznanja i koji i  pored očinjeg vida hodaju u tami…

Može li insan birati koga će voljeti? Može li birati  da isključi emocije i da se razumom vodi, kad je ljubav u pitanju… po meni, kakva je to ljubav, ako su emocije na off i kakav je to razum ako nije u pogonu 😀 

jedno je sigurno, svi plaćamo svoje odluke… nebitno kakve su… i snosimo odgovornost i trpimo posljedice istih… dvaput sam preskupo platila ljubav, bojim se da na mom računu   imam još nešto sitno… a opet, da budem iskrena, ne vjerujem ni u instant kafu a kamo li insatnt ljubav… 

Ako ikad… ako nekad… budem te sreće da se susretnem s njenim veličanstvom, upitat ću je zašto je tako bezobzirna i zašto me godinama izbjegava… 

mene ‘vako finu 😀

Neki dan odem do Šehera na kahvu s prijateljicama.Nema mi Krajiškinje pa je Šeher nekako pust bez njenog osmijeha.Većinu vremena sam provela sa svojom hafizom i Jasminom.Prije nego sam stigla do Baščaršije, pješke sam se uputila od Skenderije i polahko…prisjećala se sad već davne 1998. kad sam došla u Sarajevo da se  školujem.Nisam nikog znala, nije bilo telefona kao sada,  mislim, mobitela  😀 a nije vala ni telefona,u Medresi su  bile  dvije govornice i ako ti se posreći nekih desetak minuta da pričaš s nekim, uz pretpostavku da je prije tebe pričala neka cura koja nije znala kako se kradu impulsi s kartice 😀 by the way, ko se još ne sjeća toga 😀 i ko još nije impulse krao 😀

Kući se išlo rijetko… jednom mjesečno i tada bi nekako gledaj da ne ideš ako baš ne moraš, uvališ se kod neke jaranice, besplatan hrana i grijanje, topla voda onaj jedan dan koji bi mi imale kad bi dođi na red dan D odnosno subota za kolektivni vikend.

Gledala sam mutnu Miljacku i patke koje bezbrižno plivaju po njoj.U ovom gradu je počela moja mladost. u ovom gradu je sehara mojih najdražih i najljepših uspomena…u ovom gradu sam se upoznala sa očekivanjima, razočarenjima, srela prave ali i pogrešne ljude… u ovom gradu sam klanjala svoju prvu Džumu… u ovom gradu sam prvi put momku kupila poklon… u ovom gradu je prvi put za mene momak pod prozorom svirao gitaru… u ovom gradu ja sam se trudila da nasmijem sve oko sebe… dok sam bezglavo bježala od sjećanja na minule događaje…  od rata u državi i rata u meni….

Sjećala sam se dana kad sam Allahovim emerom odlučila da će mahrama biti sastavnim dijelom moje garderobe… i sjećam se kako sam tom svojom odlukom razočarala roditelje i svu rodbinu…ali sam bila ponosna na sebe i na sve što sam ja… na tu odluku i danas se ponosim….kasnije se pokrivalo redom sve žensko u našoj familiji…bojali su se, da se ne predomislim jer sam dijete i još nezrela za neke bitne životne odluke… a danas znam da djeca znaju bit iskrenija i s boljim vidicima od nas odraslih…

Na Drveniji sam stajala naslonjena na ogradu, očiju zatvorenih… prizivajuć sjećanja…. sjećam se…Nermina i ja smo skupile i dale posljednje pare za riječnik arapskog jezika… srijedom se uvijek kupovala Azra…a vikendom pita na Baščaršiji…. a ko ne zna ili nije imao braće i sestara u Medresi ne može znat koliko može biti dugačak red pred pekarom pored Begove za vruće buhtle…tu sam prvi put imala momka mlađeg od sebe, nižeg od sebe i mršavijeg od sebe…

Užasno su me živcirale karirane hlače koje su se tad nosile…Prve suze, prve ljubavi, prva razočarenja… nisam nešto posebno begenisala hodže u tom vaktu.Ne begenišem ih ni danas, ali volim što postoje škole koje obrazuju ljude za život a ne samo pukom teorijom od koje nema nikakve fajde…

Naučiš se da se oslanjaš na sebe… da tražiš pomoć od Gospodara u svakoj prilici i da učiš… iz svega.. od svega… od prolaznika na ulici do nepomičnih zgrada koje kao nijemi svjedoci stoje i podsjećaju da ima Jedan koji sve potri i koji je Neprolazan… dok smo tražile neko mjesto koje nije Divan jer tamo više ne možeš sjest ko insan a da te ne slikaju, konstatovale smo da bi bilo dobro da postoji nešto kao radnja ili caffee momaka 😀 pa da sebi nešto iskombinujemo, 😀 ovako, nemamo mi neke sreće u ljubavi…Uvijek nas hoće oni koje mi nećemo a mrze oni za koje mislimo da su pravi 😀 i tako… a godine ne čekaju nikoga pa ni nas..i naravno, koji sam ja peh, na po Bašlaršije se isprljam 😀 sva sreća da vode ima …

Slika Br. 1. Ne vidim najbolje, al’ ko da smo mutne malo 😀

Život se neprestano mijenja i okreće… moraš se priviknuti da ništa nije zauvijek…da se kahva ohladi… cigareta dogori a ljudi i situacije…čak i gradovi se mjenjaju… uspjeh je uzmoći prilagoditi se na sve promjene koje se dešavaju… u nama i oko nas… prihvatiti da svaka sijeda samo je vijesnik nekog novog proljeća koje tek treba da se budi… nakon zime života…

Ne znam što pametujem na sabahu… valjda roj misli  hoće  u neku košnicu da se useli… valjda imaju potrebu da negdje ostanu… valjda se osjećaju važnim i drugima, kad  su već meni… moje uspomene…

Njegujem prijateljstva koja imam iz djetinjstva… to je za mene pokazatelj da sam živjela… da sam nešto postigla…Održavat auto svako može 😀

Zapostila sam, elhamdulillah, evo jedan od hodža zove me na spas i kaže i meni i vama da je bolje klanjati nego spavati… a ja sam budna već sat vremena, dok klanjam sabah , odmah odoh za poslom… a vas, moje divne uspomene… ostavljam na mjestu gdje ste pohranjene… zahvalna Gospodaru što mi sjećanja niko ne može uzeti sem Onoga ko mi ih je dao…

A volim miris jutra… kahve… i tišinu… jednostavno volim…. i uživam u tome od kako za sebe znam…

Uvjerila sam se da sve ono što kažemo ili napišemo možemo biti upotrijebljeno protiv nas… ali i izvučeno iz konteksta… uobličeno u neke druge forme koje nekome budu odgovarale.Potvore te a ti, ni kriv ni dužan… gledaš… da se pravdaš, toneš još dublje, da šutiš…savjest ti ne da… ljudi su rođeni da se brane…da brane svoj toprak, svoj ugled, čast, imetak… svoje stavove… nerijetko i svoje bolesno JA… Mada, ima i onih koji se hrane tuđim bolom, krvlju, suzama… pitam se, šta bi se desilo, kad bi čovjek bio fer i pričao samo ono što ga se tiče i govorio jedino ono što zna… i ono za šta ima neoborive dokaza… i samo onda kad ga se tiče… i samo onda kad ga se pita…Ne volim slavu i famu koja se diže iz krhotina tuđeg dostojanstava, tuđih suza… Kratkog je daha…Nejma u njoj berićeta… Zamislim, Allahu moj, kako li će samo biti da Danu Sudnjem… kad svi budemo govorili samo onda kad budemo pitani… i kad odgovore kratke budemo davali i to samo na ono što zbilja znamo, što zbilja je… bez mogućnosti izvrtanja činjenica… okretanja istih u svoju korist… bez potvore nekog da se vlastiti smrad sa sebe spere…nerijetko smo zbunjeni načinom života kojeg smo prisvojili od zapada…mješamo sreću sa slobodom i slobodu sa promiskuitetom…Ne poštujemo dovoljno same sebe… pa se čudimo što naši muškarci ne poštuju nas kao supruge, kao sestre, kao majke…Zašto ne ulažemo u sebe onoliko vremena i truda koliko radimo na promjeni izgleda, na kamufliranju promjena koje je na nama ostavio vremena zub… žalosti me kad vidim kako neko sebi olahko daje za pravo da glođe tuđu čast…mada svjesna da, ko god uradi koliko trun dobra, vidjeće ga… i da ko god uradi koliko trun zla, vidjeće ga… pitam se, da li smo svjesni da nam dobra nikad ne može biti dosta i da nam čak i najmanje zlo koje činimo može biti previše… insan ne zna gdje mu se završava put… a svaki korak ionako nazire skori kraj…a ljudi se sumnjom zaraze jednako kao i prehladom… Onome ko je u Konačni sud siguran, neće nauditi sitne spletke osrednjih umova… pakosti sitnih duša… jer lava pasa ionako nikada nije naudila ljepoti mjeseca…a onome ko se u Allaha pouzda, On mu je kao Zaštitnik dovoljan! kahva je do pola ispijena… čitam kako piše u najboljem uputstvu za život. sunnetu Poslanika…da činiš drugome samo ono što bi volio da drugi čini tebi… a ko bi normalan volio da mu neko čini zulum bilo koje vrste… dođite sebi, ha ya… drugom nemate kome…

Neka sjećanja nikada ne izblijede…

koliko samo svjetova stane u dušu običnog insana…

…dozivam sjećanja na medresanske dane… i internatski život… ovi što su služili vojni rok, znaju kako je to… mi jedino nismo imale mnogo fizičke aktivnosti, ali zato su naše psihe trenirane svakodnevno…vježajuć’ nam sabur…  snagu koja je mnogo važnija od one u mišićima… zatvorim oči da sve lijepo vidim ponovo, po ko zna koji put… i sve suze i smijeh što se u jedno sliše… sve postalo je sjećanje… 

Obradovala  me vijest da je prof. Mensur Malkić izabran za direktora Gazi Husrev begove medrese u Sarajevu.

Moja generacija je bila prva kojoj je profesor Malkić predavao kiraet.Moram  priznati da nam je prenio dobar dio znanja , mahredže, ishodište harfova smo učili mjesecima, euzu i bismilu sedmicu, sve dok svaka učenica nije shvatila i naučila, jer, bilo nas je koje nismo veze s čitanjm arapskog pisma imale.On je imao sabura.

Ponavljao s  nama, ispravljao nas, smijao se našim odgovorima na kontrolnim iz tedžvida, očito je da veze nismo imali 😀 u nižim razredima… to je čovjek kod kojeg je bilo sasvim nevažno imaš li 3 ili 5 iz kiraeta ali moraš imati znanje i moraš naučiti, do tebe je hoćeš li dobiti jedinicu pa je ispraviti ili odmah prionuti za učenjem i od samoga starta imati dobru ocjenu. Voljeli smo profesora Malkića, mislim da nije bila ni jedna učenica koja ga nije cijenila.Bio je pravedan profesor i jako odan svom poslu.Sedmično smo imali od šest dana nastave, pet časova kiraeta, jedino je još  arapski jezik bio s toliko časova sedmično.

Kad je dolazio ljut i smrknut na čas, nikome nije iz svog neraspoloženja dao slabu ocjenu…bilo je tu i smiješnih situacija ali i onih u kojima je bilo suza…

sjećam se probe za hor… Esma  i ja u prvome redu… on nam govori koju ilahiju da učimo… prođemo obje… onda smo učile zajedno, on se oduševio…a Esma i ja…bile smo posebna priča…  mi smo se budile kad drugi na počinka krenu… u predsoblju slušale radio M ili radio Stari Grad… pravile smicalice odgajateljici Suadi i Behiji…a danas… danas kad se sretnemo, opet se smijemo svemu…samo smo godina nakupile… Esma i ja smo iste… sve okrenemo na šalu… smijemo se i tome  što se ovaj život s nama opasno našalio.

Dani kad je on bio na dežuri bili su posebni… puno smijeha, savjeta i rada.

Iako je i Zijad isto tako jako dobar čovjek, mu’min kakvih je malo, čovjek koji obara pogled dok priča sa ženama, čovjek koji se ne slika sem u nuždi….sretna sam da su upravo profesora Malkića izabrali na mjesto direktora moje najdraže Medrese.S njim na čelu, Medresa je za sebe izabrala najbolje, in sha Allah.Sretno mu i Mebruk od <3

Slika. Br.1. Ovdje smo bile velike,  maturantice GHM i prof. Malkić , prvo polugodište, godina 2001.

Slika. Br.2. 20. Jubilarna generacija ženske Medrese, moja generacija

Slika. Br.3. Izlet u Kladanj, na Muške vode, na slici, Esma, Amina, Jasmina i ja…sad već davne 2000.

( Ne srdi se.Ne srdi se. Ne srdi se.)

Ne sekiraj se. Ne sekiraj se.Ne sekiraj se.

Dovi.(žao mi je što neke postove samo ja razumijem, a neke , priznajem ne razumijem ni ja sama… ko bi čovjeka razumio…kad često ni sam sebe ne razumije. 😀

Zaboravila sam ko sam.
Gdje su svi oni snovi koje sanjah kao dijete.
U šta sam se pretvorila?
Svijet je bio igralište, a ja nisam mogla da dočekam novi dan. Iskakala sam iz kreveta oblačeći se u trku, bilo je toliko stvari koje je trebalo istražiti, toliko avantura.
A sada odlažem budilnik ne bih li odspavala još deset minuta, ko miskin sam,  kao da prosim.
Kao da tražim spas od realnosti.
I sve što sam od tada naučila me je samo odvelo dalje od onoga što je trebalo da budem, ništa nije trebalo mjenjati, sve je bilo savršeno.
Sada se tražim, kao da igram žmurke sama sa sobom u lavirintu.
Lavirintu koji sam izgradila sam.
Bez potrebe.

The e-mail could not be sent.
Possible reason: your host may have disabled the mail() function.

I tako san ja nekoliko dana pokušavala da resetujen pasword koji san zaboravija, ko matuf insan.

Šta bi ja da mi nije ovih prijatelja u Germaniji, odustala bih ja od voxyz adrese davno.Nije neke štete što me nema svakodnevno tu, ali insan navikne i et.Dođem ja, pokušam da resetujem pasword preko maila i svaki dan isto…i svaku put odustanem.Juče mi je moja Krajiškinja pomogla, Allah da je nagradi, mislim nije ovo prvi put da mi pomaže.

Jesen je u mom sokaku… i u svim drugim sokacima haman… kiša me probudila jutros, magla i tama… Sunce na počinak otišlo… Bila mi je sestra s djecom dva dana, aman ja  ljepote.Dječja graja i smijeh, igre na pretek, daleko najljepši prizor u zadnju deceniju moga života bio je kad sam ujutro ustala na sabah, vatra naložena, kahva se hladi a moja osam godina mlađa sestra na sedždu pada Rabbu.Od sreće i miline sam zaplakala.Ne mogu se neke scene, neki trenutci riječima opisati.To se jedino može doživjeti.

Postoje neke  tajne veze među nama, neraskidive… u riječi neprevodive, neopisive.Kad u svakom trenu znaš, jednostavno znaš kako je onome i šta osjeća onaj za koga si tom nekom vezom vezan.Takvu vezu imamo moja sestra i ja..U 4 ujutro ona me nazove samo zato što osjeća da mene nešto muči, Voli me ovakvu kakva jesam, ne traži da se mjenjam.Volim je kakva jest  i ne tražim da se mijenja.

Sve drugo ne može se porediti s ljubavlju dvije sestre.A ima i onih koje se mrze.Ne govore jedna s drugom.Ne ulazim u to.Meni moja , svakom svačija sestra.I ljubav.

Nas dvije dijelimo sve.Od naših strahova, nadanja, snova, do naših torbi i obuće, dijelile bi mi i odjeću ali sam ja dosta viša od nje i dosta krupnija(da ne kažem deblja) pravdam se godinama, kao eto, one su mi krivac glavni.

Ona je kuma mom sinu, ja njenom, ona je moje sve…moj najbolji prijatelj, duša moje duše.Jako ličimo, glas nam ni mama ne razlikuje, imamo istu boju očiju, tena, doduše ona je brineta, ja nisam, ona voli meso, ja ne… Obje smo rođene u decembru, imamo benove na istim mjestima, zadnju marku dijelimo…nas dvije…dijelimo i sreću i tugu….i nadu i propale snove skupljamo po podu.

Ona je stroga, ja blaga, ona je razum, ja emocija… Obje smo ista krvna grupa, ona je pozitivna, ja negativna(mislim na Rh faktor 😀 )ona je moja sušta suprotnost i moja dopuna… kad smo skupa, tek tada smo jedno, dvije sestre koje su mjesecima spavale pod istim srce…kad se ona rodila, to je za mene bio događaj, mojom krivicom je izbila tek iznikli stalni zub, danima sam je mučila dok harfove nije savladala… na svojim leđima sam je nosila doktoru… pokrivala da ne ozebe…Izrasla je u prekrasnu djevojku… danas je žena, majka dvoje djece i moj sav svijet.Moje istinsko bogatstvo.

Svaki put kad sam se vraćala iz Saraj’va, donosila sam joj poklon, makar i skroman, ali uvijek bi se nađi nešto da u njene ručice spustim.I danas je isto.Čuvamo svaku sitnicu koju jedna drugoj poklonimo.Rekla je kad se budem, ako ikad(aBd ) opet, jednom, nekad(aBd) udavala, da taj neko ko bude u meni vidio ženu za život, mora prvo od nje izun dobit 😀 ništa baba, ništa mama, kaže, ne znaju oni mene kao što me ona zna.

Volim svoju sestru i u svakoj svojoj dovi nađem za nju mjesta, za njene evlade i svakog koga volim…a  i za onog koga ne volim…

Slika. br.1. U nekoj šumi, ne znam joj ime, dok smo čekale kahvu sa žara, moja sestra i ja slikasmo se, iako ne s puno dara, ali zato s  puno ljubavi…

#sestre