Probudila sam se prije alarma.Valjda je to prednost ranijeg odlaska na počinak.Organizam je kao programiran.Moj posebno..Rijetko kad da se desi da spavam više od onoga koliko sam navikla.Prije spavanja imam neki svoj ritual kojeg, vjerujem, ima većina od nas, posebno oni kojima nema ko da ugrije mjesto za spavanje.Svaku noć prije nego zaspim čitam knjigu i skoro uvijek se namirišem prije spavanja.Sinoć sam se toliko ismijala s djecom da to nije normalno.Glumila sam dijete.Zapravo moja kćerka se čudila kako sam ja neozbiljna i kako sve shvatam s određenom dozom ludosti a ja sam i dalje nastavljala da ih nasmijavam.Kad mi više nisu ništa mogli, pridružili su mi se.Pošto živim u Bosni a hvala Bogu kod nas svakoiima punu kesu praznih kesa 😀 uzela sam jednu kesu punu praznih kesa i puhala ih, zatim ih dobro stegnem i onda ih probodem ili rukama jako udarim da puknu.Pri tome sam pokazivala oduševljenje koje pokazuje petogodišnjak.Moja djeca koja sebe već zovu velikima, smijali su se mojim nestašlucima .Radili smo tako sve dok se prazne kese nisu potrošile a mi nismo umorili od smijeha i puhanja.Ništa je to.Meni je najraže kad im glumim konja.Nije mi teško da ih nosim na sebi iako su veliki, iako poslije imam modra koljena od poda i tepiha, najteže mi je da puštam glasove koje konj ispušta a da ostanem ozbiljna.Jer kakav je to konj molim vas lijepo koji se smije. 😀 Dobro mi dođe ovo djetinjstvo moje djece.S njima, a da oni to i ne znaju, a ponekad ni sama nisam svjesan proživljavam svoje nikad iživljeno djetinjstvo, igram igre koje sam voljela da su moji rodtleji igrali sa mnom, da nije rat sve izokrenuo naopako.Ipak se sjećam tako jasno slika iz rata i pite od plata posute cvijetom maslačka kad smo se Zejna i ja igrale poslije izlaska iz skloništa, ali takvi dani su bili rijetki a moja dječija mašta ogromna i nezasita.
Učim svoju djecu da je sve moguće samo ako se dovoljno potrude.Ako se uzdaju u Svemogućeg.Igra je za djecu sve.Posebno ona igra u kojoj je prisutan roditelj, što manje igračaka a što duže vrijeme.Kroz igru djeca odrastaju, uče…razvijaju svoje sposobnosti na kojima se kasnije samo nadograđuje njihova cjelokupna ličlnost .Najvažnije stvari za život dijete bi trebalo ponijeti iz djetinjstva.Slike koje će mu zauvijek ostati u sjećanju, osmijeh roditelja, igra i način na koji smo ih motivisali.Još nikad nisam svojoj djeci rekla da nešto ne mogu, nego i kad im bude zaista teško, kažem im da sve što oni moraju naučiti, da sve ono kroz šta moraju proći nije predviđeno za super mozgove a ni za slabiće nego za nas, ljude prosječne umne sposobnosti te ako se smatramo pametnijim onda nema mjesta kukanju nego trebamo sve sile i svoje kapacitete usmjeriti ka ostvarenju zacrtanog cilja.
Magla jutros.Ni prst pred okom se ne vidi kako treba.Sve prolazi.Treba živjeti ovaj život kao da je igra s djecom.Ništa više i ništa manje.Pronaći u njemu i onu najskriveniju radost a ne razloge za tugu.Potruditi se da život bude vrijedan življenja.Život je igra.Budi fer igrač.Igraj pošteno. Osjeti svu lahkoću postojanja u njemu.Imaš mir u domovini, imaš topao dom, imaš hrane za cijeli dan, zdrav si, i imaš nekog ko te voli ili nekog koga moraš voljeti.Bogat si.Imaš sve.Imaš više nego mnogi na ovom svijetu.Jedini jazuk za ovaj svijet je taj što moja mama nije rodila još jednu ovakvu mene.Ovako, jedna ja i ništa više a opet, neko će reći , dosta te ima, i u jednom primjerku , da valjaš 😀
