Da je vakat u kojem živimo po svemu sličan mračnom dobu džahilijjeta, jest, bez obzira što se nazivamo ljudima modernog doba, iako smo dosegli sav tehnološki napredak, neznanje je to koje nas definira i koje nas vodi. Nažalost.
Kao roditelj, zaista se plašim za budućnost svoje djece. Ne plašim se da li će biti gladni ili siti, koliko se plašim negativnog uticaja medija i nezdrave društvene uže ali i šire sredine.
Da insan neće bit pušten na miru ako uzvjeruje i trudi se dokaz je i to što se juče desilo… nešto što je mene kao roditelja u najmanju ruku izbacilo iz takta. Mislim da je to malo u usporedbi s onim što sam osjećala kad se moja kćerka vratila iz džamije sva mokra i rekla kako u džamiji ima neki muškarac potpuno go i kako su se djevojčice prepale i počele vrištati te bose istrčale iz džamije na polje.
U prvom momentu sam pomislila da se moje dijete šali i da ima bujnu maštu ili da laže, za što sam barem molila Boga da je tako…mislim manje bi me boljela njena laž nego istina a to je da je zaista juče u prijepodnevnoj grupi gdje naš imam poučava djecu Kur’anu grupa djevojčica vidjela potpuno golog starijeg muškarca koji se bez imalo ustručavanja i stida šetao po prostoriji koja je ranije bila predviđena za abdest.
Ne mogu opisati stanje šoka koje sam doživjela, a ne mogu ni zamisliti kroz šta su prolazile djevojčice koje su vidjele matorog gologuzog u džamiji i time doživjele užasnu traumu.
Pobjesnila sam. prvi put u životu sam zažalila što nisam muško da nekim ljudima počupam bradu a nekima ono sa m… što im je u večini slučajeva i jedini pokazatelj da su muško.
Obavijestila sam svog oca, majku, oca svoje djece i tražila od muških da reaguju, jer ako oni neće, ja hoću svakako.
I na moju veliku radost, baš kako to treba otac uraditi i čuvati čast i gled svoje kćerke, H….. babo je otišao i pričao sa efendijom, ali i sa čovjekom koji je svoju muškost bez imalo srama i obraza pokazivao maloljetnim djevojčicama po džamiji.
Razgovarali su džematskim odborom i naredili im da se džamija zaključava te da nema ostajanja pojedincima poslije namaza u džamiji.
Za mene kao roditelja, ovo je bilo nešto najgroznije što se moglo desiti u džamiji. Ako se znaju uvjeti koje moramo ispoštovati da uđemo u harem džamije a ne u samu džamiju, onda se pitam gdje je svijest onog koji zna da je namaz obligatna dužnost ali ne zna da je pokrivanje stidnog mjesta jednaka stroga obaveza kao i namaz, pa pobogu i životinje imaju, pa ih repovima pokriju.
Nijjet mi nije da ulazim u raspravu i da ja budem ta koja vaga iman, umno stanje čovjeka… jer ako bi rekla nešto o njegovom imanu, onda on je sve ali zasigurno iman nije, ako bih rekla bilo to o njegovom umnom stanju, bilo bi, da po meni osoba koja može imati dvije žene, odvezti se autom u drugi grad i biti po 15 dana s drugom ženom, osoba koja može prespavati pola dana i doći od svoje kuće do džamije, nije maloumna… prije bih rekla bezobrazna… sve ovo me u najmanju ruku zgrozilo. Vjerovala sam da su poslije doma za našu djecu najbolje mjesta na koja ih možemo poslati upravo džamije i škole, mjesta gdje stiću nova znanja, vještine i navike, mjesta gdje se uče radu, redu i disciplini… a moje dijete se vrati iz džamije i priča mi nešto nesvakidašnje…
Kome god je to svejedno, ja ću mu poželjeti da mu se stariji muškarac skine go i prošeta ispred njegove žene, majke, kćerke i nek se smije, pa šta fali, pobogu… Nije to išta strašno.
Shodno znanju koje imam i novim saznanjima za koja se trudim i stićem ih svakodnevno, nastojim da svojoj djeci osiguram odrastanje u čistim i lijepim okolnostima, ne gledam Tv, ne pušim, ne skidam se pred djecom, jer pobogu, svi znamo da se insan ni u osami ne bi trebao iz stida od Gospodara skidati skroz sem u nuždu i pri kupanju jer meleci se stide da nas vide razodjenute…
Može se složiti ili ne složiti bilo ko ali došao je vakat da ni u džamiju ili školu ne možeš poslati dijete i bit siguran da mu neko neće nauditi. Uvjerila sam se da više štete našoj lijepoj vjeri nanose neznalice muslimani nego li otvoreni dušmani.
Neću stat na ovome, ako džamijski odbor nešto ne poduzme, ja ću podići tužbu i protiv imama i protiv odbora i protiv čovjeka koji je svoju muku pokazivao maloljetnicama.
Briga me što će neko reći da je bolje da se o sramoti šuti. Ja neću da šutim. Kome god je nešto tu nejasno, nevjerovatno, ovo, ono, samo nek se zamisli da mu se neko gologuz šeta pred hanumom, mamom, kćerkom ili snahom i nek se onda lijepo ogluši i nek se smije i šuti.
Muka mi je od ljudi koji sebe nazivaju vjernicima a ni dvije kratke sure ne znaju proučitit da valja.
Čuvam svoje dijete da ne gleda sadržaj neprimjeren njenom uzrastu i njenom krhkom ženskom biću a ode u džamiju, i vidi ono što ni u nekom filmu ili seriji ne bi vidjela, ode u školu a završi u bolnici jer je ufurani babin sin gurne na pločnik, udari glavom pa izgubi svijest.Pitam se šta je sljedeće, hoće mi možda neko dojaviti da će u institucijama koje odgajaju i obrazuju čovjeka za život biti sigurno da šaljem svoje dijete. Nek se stidi država i Islamska Zajednica što dozvoljavaju da nam u školama i drugim institucijama rade nesposobni ljudi koji upropaštavaju generacije mlađih naraštaja.
Ko god nije kompetentan da obavlja svoju dužnost, eno mu nek čuva ovce ali nek se makne od uloge odgajatelja, učitelja, jer ta funkcija je plemenita i časna i ne treba bit povjerena šarlatanima, maminim i babinim sinovima, ljudima bez morala i edeba… pasivnim posmatračima… neznalicama…
Ogorčena sam. Mada ne postoji riječ u našem riječniku koja bi zaista mogla opisati ono što osjećam.
Stidite se vi koji emenate povjeravate onima koji ni o sebi i svome ponašanju nisu u stanju povest računa.
