Sjećam se… sad već davnog djetinstva…, mama bi, zimi, stavi nekoliko bobica smreke na kraj šporeta, koja je svojim mirisom opijala naša dječija čula, a haman je imala i neko ljekovito dejstvo, zatim kore od narandže, koje bi uzmiruhale cijelu kuću, u kahvu je stavljala karanfilčić da ima bolju aromu, kuhala čaj od šipurka, od dunje… sjećam se ćevapa koji su bili skoro isti kao ovi danas, samo su bili bez mesa…u ratu je bilo dobro i to što smo imali brašna… ručnog pranja veša… sjećam se maminog trčanja po braću dok su nas četnici granatirali s Vlašića… njenog glasa koji je dozivao mog najstarijeg brata… bila je bosa… ali ne što nije imala šta obući, već zato što je njeno srce bilo izvan njenog tijela… njenoj djeci je prijetila opasnost.
Sjećam se…kao da je juče bilo… kad smo na radiju čuli da je potpisan mirovni sporazum… sjećam se pite od blata, ukrašene cvijetom maslačka, mirisa baruta na sabahu… kolača koje su nam dijeli iz humanitarne, keksića koji su bili godište moga oca ( dobro se sjećam, datum proizvodnje: 1956.) omotani sjajnim papirom, meni su bili najdraži… i ne znam što se jutros sjećam djetinjstva… iako mi je rat ukrao njegov najljepši dio… ipak ga se sjećam po lijepom… po mirisima, toplini, radosti… sigurnosti doma.
Nismo imali ništa posebno, bili smo zahvalni Bogu što smo preživjeli jedan dan, što niko nije povrijeđen i što smo svi na okupu…Rat je ujedinio mnoge i pokazao da je ljubav ipak vrijednija od svega… da je insanu potrebno malo za istinsku sreću…svjesnost da je prolazno sve… daje nam mogućnost da uživamo u sadašnjem trenutku… mir je mnogima od nas donio samo prividan mir, dok u dušama ratujemo sami sa sobom.. vodimo krvave bitke za svojim nefsom, potrebama kojima se ne nazire kraj, za prolaznom slavom ugledom, prestižom…
Tužni smo ako nemamo najnoviji telefon, dovoljno novca za putovanja, na kojima bi nam zavidjeli drugi… a nismo tužni što nam život prolazi… bez nas… živimo sve više da bi očarali druge, a razočarali sebe.

Odavno nisam ništa pisala. Nije da nisam imala šta. Jesam. Itekako. Magla danima. Došla da dokaže da u našoj lijepoj domovini nije sve tako crno ili bijelo, nego sivo… 😀

Postoje ljudi čije znanje, blizina i riječi griju poput sunca… a postoje i oni drugi od čijeg pogleda se zaledi krv u žilama. Postoje i oni naporni… koji guše svojim prisustvom… s kojima se pet minuta oduži kao dan…a opet neki drugi u čijem društvu nam dan proleti kao pet minuta..

Novost koja me posebno obradovala je ta da se moja sestra pokrila, elhamdulillah. Dokaz još jedan u nizu kako  Allah uslišava dove kad doviš za nekog dragog, zato dovite za mene 😀 😉

Marama joj prelijepo stoji, sad još više liči na mene, doduše samo ona je dosta sitnija, mršavija i mlađa.

Htjela sam još nešto reći… al’ pomislih da bi se neko pametan toga postidio, pa ću prećutati… iako nisam posebno pametna, iako nisam posebno ćutljiva… neke stvari je bolje da ostanu nedorečene… zar je smisao u tome da svakome otkrijemo ono o čemu sanjamo, o čemu maštamo… marisana je druga stvar… kad nekom razbijem nos.. ili neko meni… o tome moram pričati…. ha ya… neću da ćutim…

Nek’ ćuti ko je navikao.

Kako upoznajem druge i drugačije, sve više shvatam da,  iako sam preživjela svašta, prošla kroz sito i rešeto života, nisam toliko nesigurna u sebe i nestabilna kao ličnost. ( ovu dijagnozu sam postavila sama sebi, a o sebi sve najbolje 😀 pa ko će, ako neću ja 😀 )

Ovo mi je kao utjeha.Dobra je škola kad se uvjeriš da smo svi mi tako slični, a opet tako drugačijih od drugih.Zaprepastila sam se kad je jedna osoba s toliko zlobe u sebi govorila da je Boga molila za smrt jedne osobe.I kad je dotična osoba umrla, njoj je laknulo… ne razumijem ja to…Možda nikad i neću ali znam da ne želim da razumijem one ljude koji drugima žele zlo. Ako ti neko smeta, poštedi sebe njegove prisutnosti ili njega svoje, ali bez zlobe i mržnje, molim…

Mislim da su i ove magle čist dokaz kakvi smo.Ovo i nisu magle. Lijepe se za nos, nepce i dušu…

Pričaju o trećem svjetskog ratu, a ja evo dok pišem ovo, razmišljam da li da ga pišem velikim početnim slovom pošto je po nekima on odavno počeo ili  da ga pišem još uvijek malim početnim slovom, jer nije pokucao na naša vrata… pisaću ga malim slovima, i tako mu neću pridavati nekog posebnog značaja sem toga da je dobar podsjetnik da ćemo svakako jednog dana napustiti dunjaluk te da nas ne iznenadi ako to bude danas… sutra ili neke naredne godine… trebamo živjeti sad, danas i ovdje i od onoga što imamo, od mogućnosti u nama i oko nas, npraviti najbolje… živjeti život vrijedan življenja… dostajan čovjeka.

Rekoše mi da će mi kahva dohakat… te pijem je previše, te pijem pregustu, te bez šećera, te hladnu, te stradaće mi srce…. kako je divno kad drugi za tebe brinu, a još bi bilo ljepše kad bi drugi brinuli svoje brige a mene pustili da o sebi, o svojim postupcima odlučujem ja… a ne oni… i da, da živim, svoj život onako kako ja mislim da treba a ne onako kako neko misli da bih trebala.

Bojite li se vi tuđeg hakka?

Mislim, jel’ vas stid kad god? 😀