Hvaljen neka je Allah, koji iz ništa sve stvara i koji će opet sve u ništa pretvoriti.

Živi! Vječni!

Neka je salavat i selam na Njegovog miljenika Muhammeda i njegovu časnu porodicu.

Šta sve ova duša kroz život ne prigrli i ne zove svojim. A ništa, baš ništa na ovome svijetu njeno nije.

Danas je mirnja šetnja u gradu povodom odluke VSTV o zabrani hijaba i njegova nošenja u pravosudnim institucijama uz opravdanje da su žene sa hijabom pristrasne. Trebalo bi da iziđem na ulicu i da dam do znanja da se borim za ono što mi je Bog naredio, za ono što je moj način života već 18 godina.

Kada su godine 1947. počeli sa skidanjem zarova sa žena Bošnjakinja uz obrazloženje da su iste nepismene, u nezavidnom položaju uodnosu na svoje  muževe, neravnopravne u imovinskom položaju, naviknute na šutnju i trpnju jer gdje će, šta će,  kud će…. kada je Sabor islamske zajednice izdao naredbu da se ne treba pridavati prednost običaju naspram propisa vjere,  a zar je u taj vakat bio običaj Muslimanki, Bošnjakinja a strožijim propisom vjere se smatralo traženje znanja. Mogu opravdati što su tom odlukom naše žene dobile priliku da budu razvnopravne sa drugim ženama, da rade, da se obrazuju, da imaju pravo na svoju imovinu, ali šta je sada, nakon haman pedeset godina od toga… danas su žene sa hijabom ušle u svaku poru društva, ima doktorica, poliglota, hemičara, fizičara, hafiza, advokata, pedagoga, psihologa… danas su rekli da su pristrasne…trebamo ih razodjenuti… skiniti im s glave njihovo dostojasntvo… a kako samo nijemo promatraju naši predstavnici to je čudo jedno…. kome god je svejedno da se nered pravi, u kući nek mu bude vala. Ko može da zabrani ženi mu’minki da nosi hijab onda kad ga jednom u ime Allaha stavi i kad se jednom odazove Allahovoj naredbi, jer nema pokornosti stvorenju u nepokornosti Stvoritelju.

Ono što je pozitivno kad naših sestara jeste to što su podigle svoj glas i pobunile se protiv zabrane, svako ima pravo da sa sobom i svojim tijelom radi šta god hoće, ja sam lično odabrala da se pokrijem sa svojih 15 godina i  to je do sada jedna od  odluka na koju se najviše ponosim.

Vjerujem da sve što se desi i što nam na prvu nije baš milo, može biti za opće dobro i može biti puno dobra skrivenog. Koliko se samo probudila svijest naših žena, ma ko će ba nama hijab da dira, ko to smije naše dostojanstvo da dovode u pitanje…. pojedini pravnici nikada ne mogu biti toliko pravedni bez hijaba, i gole guzice koliko može biti fer onaj koji je svjestan Božijeg prisustva i onaj koji se Boga boji. Druga stva je po meni još škakljivija, država sve radi kako bi umjesto doprinjela razvoju i boljim uvjetima za porodicu, radi sve protiv iste tako što govori da je marama nešto što nije poželjno, a poželjno je da gologuza kolegica im radi vježbe, takve nisu pristrasne. Čak se i najteže priče o vršnjačkom ili obiteljskom nasilju iskoriste za promociju ateizma i nemorala. Volim svoju domovinu, od kad sam donijela odluku da će hijab biti sastavni dio moje odjeće, imala sam brojne poteškoće, prvo one najteže, u obitelji, a zatim i one druge, izvan obitelji, od strane rodbine, prijatelja i poznanika.

Shvatila sam da svo nerazumijevanje dolazi od neznanja. Nepoznaješ nešto, mrziš ga onda ili ne priznaješ…

Danas nakon skoro dvije decenije od moje odluke, večina  ženskih članova moje uže i šire porodice j  pokriveno,  elhamdulillah. Ponosna sam na to. Moje nane su nosile zarove, moja mama je pokrivena, moja sestra je pokrivena i koja kćer će in sha Allah uskoro da se pokrije. Ono što nam Allah naredi, niko nam ne može zabraniti a ono što nam Allah zabrani niko nam ne može ohalaliti. Ono što nam je dragi Allah kao milost dao, niko nam od ljudi ne može uzeti. Jer nemaju oni pojma koliko je zaparavo jaka žena kad joj u svetinje dirneš… a hijab to za ženu jeste… dirnuli su gdje ne treba…

Jutros magla  i hladno, no zima je, pa insanu i milo kad je zima, nek je zima…. a bilo je i lijepih dana, toplih… sunčanih… ustala sam u pola šest i pijem kafu… volim tišinu sabahsku… ne volim da je išta prekida sem glasa mujezina koji s okolnih džamija poziva ljude na spas… poziva nas da ne budemo od nemarnih, uspavaniih, lijenih… jer ljudi moji, u pokretu je bereket, u insanu ništa berićetno ne mere izrast dok sve što ne valja ne počupa, dobro, barem da postane svjestan da ima toliko korova za čupanje i da zagrne rukave i da s jutrom počne da radi na sebi…. toliko se tu ima posla… ko je još sebe i svoj ćud usavršio… ko je naučio i primjenio hadise našeg Učitelja, neka je salavat i sleam na njega u svakoj sferi života….

Šta sve ova duša kroz život ne prigrli i ne zove svojim. A ništa, baš ništa na ovome svijetu njeno nije.

Sve joj je dato… samo za trenutak…

I riječi su naše, a svjedočit će protiv nas

i Noge su naše, a svjedočit će protiv nas

i ruke su naše, a svjedočit će protiv nas

i oči šta vide, čega se duše stide… sve će svjedočiti protiv nas…

i ono što krijemo i ono što na javu iznosimo, sve će svjedočiti proti nas

i emaneti naši  i djela naša, sve će svjedočiti protiv nas

čak i djeca naša… naši roditelji, naši bračni saputnici…

i zamisli, nije do hijaba… do tebe je… potrudi se da na Danu pravde nijedan svjedok ne bude mogao nauditi tvojoj časnoj misiji…

Ti ćeš, o mila moja, iako hijab nisi pokrila, pokrivena biti sigurno… neće biti onih koji su se tvojiim tijelom i ljepotom sladili, ni onih koji su ti za tvoje dostojasntvo sitne pare davali…. voli sebe jer sve što imaš to si ti…i  za sebe ćeš odgovarati… To ne znači da pokrivene žene ne griješe, o da, griješe svi, ljudski je griješiti, ali kao što noć pokrije dan… da se odmori… hijab sakrije nedostatke… probudi svjesnost o duši…. pa se pitaš… ko si… odakle si… i gdje si se zaputio… a znamo svi kako hladna… kako mračna je zemljina utroba, gdje neće biti druge svjetiljke do li naših djela…

Ya Allah, kao što si iz milosti Svoje, moju glavu hijabom pokrio, tako pokrij sramote moje na ovom svijetu,  ne osramoti me ni ovdje ni Tamo… oprosti meni i roditeljima mojim, svim mu’minima i mu’minkama.