Vjerujem u ljubav, da se zna i ako ne umrem od ljubavi, od kahve ću garant 😀 (al’ od edžela ću fakat)

Prihvatiti poraz nakon kojeg se možeš nazvati pobjednikom ,nije mala stvar

rekoh u sebi…samo ti idi..veza sa Allahom je jedina od koje ne odustajem

govorio si najgore sve o meni… meni…

rekoh u sebi

samo ti govori, ima Jedan koji bilježi sve i nikad ne zaboravlja…

Rekao si da te nisam voljela, i da je sve bilo neiskreno… polovično… da nikad cijelim srce… nikad svu toplinu tebi poklonila…da  samo hladnom glavom, tebi sam hodila

rekao si da sam ljubomorna na druge, a ja sam šutila

samo ti idi, veza sa Allahom je jedina do koje mi je stalo.

ni pomjerila se  nisam dok su iz tvojih usta izlazile riječi koje   čak i da  ih napišem, se stidim…

koga sam to zavoljela, i u svoj život pustila tek sad vidim.

Ali golemo je to kad na tebe laju i bacaju drvlje i kamenje od uvreda i potvora a ti, iako boli, stojiš stamena i ne uzvraćaš…

stojiš i ne vjeruješ

stojiš i smiješ se

stojiš i svejedno ti

jer su sebe takvi, da se ti i ne zahmetiš, već nulom pomnožili

a ja..sebe znam… nisam ni dobra kao što ljudi misle, a ni loša kao što bi dušmani željeli

uostalom, stalo mi je jedino do  mišljenja  meni dragih ljudi

svi drugi su -samo drugi

nebitni

a Allah kao Svjedok i Sudac meni je dovoljan

Hvaljen neka je On

Dert etme.Dua et!

Neuspjeh je često vodič ka uspjehu, samo se insan ne smije predati, ne smije klonuti duhom ni dopustiti očaju da ga savlada.Imaš Allaha.On bolje od tebe zna šta je za tebe dobro.Ti daj svoj maksimum, svoj trud i zalaganje i čvrsto vjeruj da Njegova pomoć neće izostati.

Jer neće.

Trebali bi, umjesto rasvjete i sijalica koje noćima osvjetljaju tminu u našim domoviima, našim ulicama, upaliti svjetla nade u sebi, u drugima… dopustiti suncu da grije naše misli i dušu i kad su vanjski čimbenici manje povoljni za nas.

Insan je zagonetka.Odgovor je onakav kakav ti želiš.Ako želiš da budeš uspješan, budi.Ako želiš da plačeš nas sobom i svojim živototm, propuštaš mnoge lijepe stvari.

Put života je sačinjen od uspona, padova, boli, znoja, smijeha, suza i bezbroj prepreka, ali ti ne odustaj nikada…zacrtaj sebi cilj, napiši ga velikim slovima, podvuci ga i hrabro, koračaj prema njemu.

Radi svaki dan na sebi i učini sve što je do tebe da ispuniš one obaveze koje si dužan, nikad ne očajavaj kad izgubiš nešto, prijatelja, stvar, ili posao.

Allah će sigurno boljim zamjeniti izgubljeno.Nama nisu poznati putevi Njegovi ali je svakako jasno da ono što ON za nas bira, mnogo je bolje od onog što bi sami za sebe birali.

Ako posmatraša prošlost, šta se to do danas promjenilo?

Ljudi su kažu evoluirali i emancipirali se, ali oprostite, u šta?

Svijest nam je zakržljala, robujemo materiji, ne smijemo glasa pustiti pred stranačkim liderima a kamo li da učeni progovore…kakvo je to znanje ako šuti…ako istinu na glas ne smije reći…

Vjerujem da ovaj svijet nije postao natopljen krvlju zbog zlodjela zlih ljudi, koliko zbog   dobrih i sposobnih koji ćute i poginju glavu pred istinom.

Gdje vam je hrabrost, mladići?

Gdje vam je hrabrost, Ulemo…Govorite da robujete Jedinom Allahu, svjedočite svoju pripadnost šehadetom, dok vi sjedite u udobnim foteljama, diljem našeg Ummeta rane su sve više, stare još krvare i ne zarastuje, na njih dolaze nove…iznova…svaki dan…

Ja ne mogu mijenjati stanje u svojo državi, u svojoj zajednici, ali mogu mijenjati sebe i u svojoj dušu upaliti baklju nade i čvrstog oslonca na Svemoćnog.Vjerujem da, što god me zadesi, dobro ili zlo, za mene je samo dobro , ako se strpiim i u  Allaha pouzdam.

Govoriti o državi kao nakaradno uređenoj tvorevini smiješno je sve dok je osnovna ćelija društva zapostavljena…a molim vas, postoje li institucije koje štite porodicu?

Postje li barem u svakom kantonu savjetovališta čiji bi osnovni cilj bio da ponudi pomoć porodicama koje su se našle u određenim problemima…

Je li islamska zajednica uradila išta da sačuva porodicu?Uredno je ruke oprala od nje, šerijatsko vjenčanje je sve… i tu je kraj… nije uradila ništa da sačuva dijete u najgorim godinama… mektebska pouka se završava sa završenom Osnovnom školom… i onda je dijete  prepušteno samo sebi i na nemilost ulice ili zabludjelih profesora i njihoviih nakaradnih dogmi…

Kad pogledam na koji način je naša država uređena, blizu škole su kafići ,kladionice, internet igrice…. nije li takvo okruženje nezdravo za zdrav razvoj jedinke.Kad dijete izraste u delikventa, onda je teret i obitelji jednako kao i društvu.

A opet, ne postoje neke isnitutcije koje bi maloljetne delikvente prevaspitavale…

I more pitanja koja su bez odgovora.Oni u vlasti bi rekli , ne može to tako, postoji zakonska odrednica za to i to… ne ulazim u to…ali gdjee su …gdje su te vaše svetinje u koje se kunete… za koje živite,…šta ste dali za njih?

Na pojednicu je teret pregolem… dok trči da s mukom zaradi hljeb naš nasušni, svakodnevni, na halal način, bezbroj puta mu je veća briga  gdje i kome šalje svoje dijete…

Kažete da zagovarate isttinu…ali ako je tako, zašto onda istina govori protiv vas?

Ja te pozivam da upališ svjetlo nade… da zbaciš sa sebe košulju očaja… da ne budeš od onih slijepih i gluhih… da ne budeš ono onih koji su živjeli, a ni spomen na njih nije ostao.

U vremenu kad je sve na dohvat ruke, nećeš imati opravdanja, o čovječe, što nisi učio… što nisi naučeno primjenjivao u svakodnevnom životu…

Ja imam svoj san.Jasno napisan i predočen.Prolazim kroz oluje u životu, ali nikada od svog sna ne odustajem.

Nisam tu da krtikujem bilo koga, ni vlast ni državu ni islamsku zajednicu, iako nisu ništa uradili da zaštite ono što govore da jesu… porodicu, pojednica, dijete…

ja pozivam vas, da se probudite i da se hladnom vodom istuširate i da više nikada ne dozvlite da vas u odjeću očaja bilo kakva situacija odjene.

Jer, vjernik je pobjednik i kada gubi i kada dobija…ako se strpi i ako šućura.

Allahu hvala na svemu… On mi je kao Oslonac, Dovoljan!

Dragi Voxxyz…

Već godinu dana  trpiš i ćutke podnosiš sve ono čime te bombardujemo mi koji se tražimo.

Mi koji od sebe bježimo…tebi… da sebi sebe vratimo…

Nije ti lahko.S nama si prošao sve PMS-ove, razne bolesti, selidbe,  svadbe i sahrane, trudnoće i porode, razočarenja… ali si opet ostao s nama… bio uz nas…nisu ti smetala naša prava lica, nesigurna, ponekad toliko namazana da ih ni mi sami ne propoznajemo.

Nekad smo bili i nekulturni…nekad bahati…nekad tužni a ti si u svakoj situaciji, u svakom stanju dopuštao da ti se otvorimo i priznamo da na jednoj nozi stojimo u vlastitom životu i da smo zbunjeni ulogom koju igramo u njemu.

Da sam bila juče tu, zasigurno bih kolač napravila, tebi u čast.

Znaš, meni značiš mnogo.I ne da mi značiš…zavoljela sam te…ali se bojim da se previše  vežem za tebe… jer po nekoj ustaljenoj navici, sve što zavolim, iščezne mi…pa se foliram i dolazim ti rijetko…lafo, nemam od obaveza kada….  a želim da znaš da, i kad me nema tu, ti si i tada jednako dobar i važan za sve nas… pružio si nam priliku da na račun vlastite gluposti i nespokoja, postanemo poznati međ’ rajom 😀 i na tome ti hvala

Sretan rođendan, uz želju da  te što više raje posjećuje, čita i respektuje <3 i voli kao ja…

Vidim kod Krajiškinje glasovni post 😀 dok se probudi i odjutri moraću je upitat za instrukcije , mrsko mi je pisat uglavnom ili nemam dovoljno vremena ili kad imam vremena nekako mi sva inspiracija ode u helać. 😀 Ovako bi lijepo uzela neku knjigu poezije i pročitala vam stih dva pa se vi mislite, ha ya 😀 ionako imam dječji glas, svi bi se zapitali o čemu ova, dina ti 😀

… Sve sama trka i borba za golim opstankom, međ živima. u braku, u vezi, u pameti… svako se na svoj način bori da preživi…da prezimi… da ostane… da ne propadne…a strpljenje nam je tanko… usta a  ni pohotne oči nikako da natrpamo jer nam duše odavno skapavaju od gladi.Kad bi znali napraviti balans u životu, između duše i tijela, između prioriteta i razonode… manje bi bilo bola, sigurna sam.Pričam sa jednom ženom koja je pokušala samoubojstvo… Allahovim emerom, sin ju je našao i spasio  kobnog završetka…u razgovoru sam je pitala šta je navelo na takav čin…rekla je da je izgubila volju, da je preumorna od svega… sjetim se profesora filozofije koji je rekao da čovjek koji se odluči da digne ruku na sebe dođe do tačke kad vidi sav čemer i jad  svog života, kad mu se učini da ništa nema smisla i da ništa nije vrijedno… zamislim, recimo čovjeka koji je vjernik i koji nije.Zadesi ih isto iskušenje… smrt djeteta, razvod, zapali se kuća… pogledam majke Srebrenice, te stamene žene koje su izgubile muža, po pet ili više sinova, bile silovane pred vlastitom djecom… gledam ih danas…jake, postojane, i neki nur im iz lica bije.Allah nam nikad ne šalje nešto s čime se ne bi mogli nositi.Ako se čini teško, možda je ponekad samo potrebno promjeniti ugao gledanja na problem i na sopstveni život.Problem je što mi težimo savršenstvu a na dunjaluku ništa nije savršeno.Baš ništa.Sem sastanka s Voljenim, koji nas, baš svakoga od nas, zove pet puta dnevno, pa hoćemo li se odazvati…

Za mene nije problem ko kojoj sekti pripada, shvatanju, naciji, vjeri, političkoj stranci, sve dok je čovjek zdrava jedinka i dok zna da smo ovdje na proputovanju, zamislim se…Bože moj… šta bi bilo da svako od nas primjeni samo po jednu stvar iz vjere…Radi za dunjaluk kao da ćeš vječno živjeti, a radi za ahiret kao da ćeš sada umrijeti…. zar bi onaj ko se nada odlasku, mogao nekoga povrijediti, uzeti mu večeru ispred nosa, slomiti srce.Razmisljam o Nuhovoj, a.s. ustrajnosti dok je gradio lađu a svi oko njega su ga sa podsmjehom susretali.Nije mario.

Imao je naredbu od Gospodara.

Pred sobom zacrtan cilj.

U glavi jasnu viziju nečega što samo uz ustrajan rad i predanost može završiti.

Oslonio se na Allaha i predano radio.

Učimo od Nuha i njegove lađe.Učimo od Muhammeda, neka je mir i salavat na njega… učimo od smjene dana i noći, godišnjih doba, od onog odraza u ogledalu… svjesni smo da nije kao jučer ma koliko šminke na lice stavili.Sve će proć.I ti. I ja.Dunjaluk  nije prirodno stanište našim dušama… prevelik bol nosimo u prsima jer smo se previše vezali za mjesto… za nešto…nekoga…gdje ne pripadamo…Opredjelila sam se  za Ljubav i uvijek je pišem velikim slovima.Na prvom mjestu volim Gospodara.Ali to ne znači da ne griješim, ne znači da ne plačem, ne znači da me ne boli nepravda i sav zulum koji ljudi u ime nečega čemu ni sami ne znaju ime, čine.Boli, doista, ali je sve lakše kad znam da je prolazno sve, kad znam gdje idem, kome pripadam… kad znam da sav dunjaluk i ono što je na njemu ne bih dala za jedan sastanak s Voljenim…

Mi smo Allahovi i Njemu se vraćamo.

Izazivam te, da daš svoj maksimum za svoje danas… da ispuniš svoje minute kvalitetnim stvarima.

Ne jadikuj nad sitnim stvarima…sve što te zadesilo, je prošlo.Sve u čemu sada uživaš će proći.Ne dižite ruke na sebe ni ruke od sebe…Radite na sebi.Upoznajte sebe.Zavolite sebe. :* Svi smo mi posebni i svi imamo priliku, da li ćemo je zgrabiti ili upropastiti, do nas je.Ženi koja je pokušala samoubojstvo, savjetovala sam da počne obavljati namaz kao obavezan lijek za sve probleme, da spominje  Allaha i traži oprosta, umjesto kuknjave nad onih što je prošlost.Ne dajte da vas utvare prošlosti izluđuju.Primirite svoj um i tijelo.Udahnite duboko.Svi smo mi izranjavani, svi mi krvarimo, samo što se na svakome to ne vidi…Sve nas život ubija, ali to ne ubije svakog…nego ga ojača…

Život je, unatoč svemu, lijep.I ovaj dan koj ismo na poklon do Rabba dobili, nije uzalud, zar ne?

Allah ti daje priliku, još jednu u nizu… pa hoćeš li, sebi sebe konačno staviti na prvo mjesto?

Što ti smeta ako te neko povrijedi, kad ionako sam radiš protiv sebe.

Uzdigne sebe sobom, vjerom, i ne daj sebi klonuti…Nema ništa gore, tako mi Allaha nego kad insan od sebe digne ruke… ( ne diži ruke na sebe, nikada ali ni od sebe, ma kako da je teško, jer nema bezizlaznih situacija) jer ako te Allah doveo do nečega, On će te i odvest na svjetlo.

Ne brini.Vjeruj.

Ne sekiraj se.Dovi.

Imaš telefon a niko drag te ne zove, šalješ uporno poruke nekom dragom a ne dobijaš ogovor…a ti… zašto igonorišeš pozive Voljenog … uporno… svaki dan… pet puta te zove jer te voli, jer mu je stalo do tebe… a ti… ti ne cijeniš sebe, pa trčiš za onim što te vrijedno nije… a pravu Ljubav ignorišeš…

reci mi…. o čovječe… zar te baš nimalo nije stid?

Pustite ljude koji vas neće.
Bilo da su rođaci, prijatelji ili ljubav.
Pustite osobe koje vas neće, a jednom su vas htjele. Ne boli to, samo je muka.
Kao, uostalom, i sve nejasno, nerečeno, nedovršeno.
Kao svako bezodgovorno pitanje: zašto?!? Nije do vas, iako vam se čini da ste poniženi i prevareni. Nikada nije do vas.
Postoje samo dvije mogućnosti.
Prva je da ste se zavoljeli. Pogledali jedno u drugo i vidjeli šta biste lijepo sve mogli imati, koliko bolji biste mogli biti zajedno.
Onda ste se dobro upoznali. Taj drugi vidio je koliko ste bolji, jači, posebniji. Pokušao je da vas prati pa se saplitao.
Voleći vas, prestajao je da voli sebe. Od vaše ljubavi postajao je sve manji.
Nestao bi u svojim očima da nije pobjegao od vaših.
Druga je da ste se zavoljeli. Pogledali jedno u drugo i vidjeli šta biste lijepo sve mogli imati, koliko bolji biste mogli biti zajedno.
Onda ste se dobro upoznali. Taj drugi vidio je koliko je bolji, jači, posebniji. Pokušao je da vas navede da ga pratite al se umorio od čekanja.
Voleći vas, prestajao je da voli sebe. Zbog vaše ljubavi postajao je sve manji.
Nestao bi u svojim očima da nije pobjegao od vaših.
A vi ste ostali zbunjeni, ranjeni, izdani. Očekivali ste objašnjenje koje će imati realnog smisla. Koje ne postoji.
Vremenom možete postati ogorčeni i bolesni od čekanja. Slijepi za nekog vaše mjere čiji osmijeh nećete vidjeti od skrame uspomena na zjenicama.
Mislićete da volite jer ne zaboravljate. Ustvari, zaboravićete da volite.
Pustite osobe koje vas neće, a jednom su vas htjele. Ne možete vi žaliti za njima onoliko koliko one žale za vama, jer samo kukavice koje se plaše ljubavi ostavljaju bez riječi!
I bez riječi, upropaste sopstvene živote. Ne dajte da upropaste i vaš.

Jedino se ja mogu prehladiti u Mostaru 😀 baš sam se pravo razboljela…momački 😀

Ovog ljeta sam bez djece provela odmor u Hercegovini kod svojih.Vrijeme sam iskoristila maksimalno, obišla Hercegovinu uzduž i poprijeko 😀 zavirilila u kafane i restorane, na Blagaju odem da se slikam sa smokvarom, kad ono tri KM , bilo mi vala mnogo da dam 3 marke za jednu sliku iako smokvaru i ne volim, draže su mi smokve 😀 i naručim sebi ko normalan insan piletinu u ljutom sosu 😀 ha ya

Posebno mi se svidio Stolac…pričala sam s povratnicima o životu u tom gradu, sjedila sam ispred Careve džamije nakon džume i pričala s par insana.Posebna je priča o Inat zvonu, kako ga oni zovu.Kažu da su vlasi u haremu džamije za vrijeme rata okretali vola i krme na ražnju.Laanet olsun… a vala mi da jednom pouku uzmemo iz naše historije koja je opomena puna, ali čim nam se svako malo ponavlja, ne učimo mi… ne učimo… ne mrzim nikoga ko je od mene drugačiji, ali moj rođeni brat ako mi dirne u moje svetinje, vala ja ga množim nulom.A nulom kad se množi, tu svaka vrijednost izgubi smis’o.

Bila sam na Red Bull Cliff Diving Mostar … e, to je vrijedilo gledati… dok sam se vraćala doma, dođe mi poruka na telelefon: “Jesi li se nagledala gologuzana, može li ti bit do iduće sezone? :p” 😀

Stomak me zabolio od smijeha, neko je haman malo ljubomoran 😀  a ja, nit sam frajere gledala radi njihovih golih guzica( iako su svi zgodni, ne faleć’ im zakona) nit’ sam išla s tim nijjetom,Gledala sam kako čovjek može letjeti s velikih visina, kao da ima krila…poput laste…samo ako ima petlju i dovoljno kuraži… i ako je jednu bogdu lud 😀