Od jutros pada kiša, a meni se glas od ponavljanja izgubio… grlo osušilo… vrijeme prohladno… a Ramazan, elhamdulillah.

Usnih čudan san jutros sa sehura, elhamdulillah.Usnila sam svoje srce kako izlazi van iz grudi a ja izgovaram šehadet sve glasnije i glasnije.Ruke se grče kao kad duša napušta tijelo… probudila sam se…oko mene mrak…budna sam a ne mogu se pomjeriti… prihvatim kader, rekoh-ako zbilja umirem, molim te Bože daj da odem s imenom Tvojim na usnama.Nije me bilo strah i ne bojim se smrti, radujem se sesretu s Voljenim, ali me stid zbog grijeha mojih, i stid me zbog svega onoga čemu sam pridavala veliki značaj a nije bilo značajno, stid me što nisam više vremena posvetila pripremi za Bolji svijet.Kao da se moje srce jutros razbudilo, elhamdulillah.Ličilo mi je na međustanje, ni budna nit spijem, ali sam samo nastavila da izgovaram šehadet glasnije i glasnije.Kad sam došla sebi nakon nekog vremena, ustala sam i nekako rasterećena bila nakon tog sna.Nekako kao da mi je ogroman teret pao s pleća.Allah mi šalje odgovor, elhamdulillah.Srce je vodić, pokretač, srce je riznica tajni, srce je dom a moje je eto, u mjesecu Milosti htjelo da malo ode iz grudi. 😀

Da prošeta 😀 O srce moje, zar te je kahar stegnuo toliko pa je međ prsima ti postalo tijesno?

O srce moje, dok kucaš Allahovim emrom, daj da uvijek izgovaraš  Njegovo ime.

Poželjelo srce istinske ljepote i istinskog rahatluka pa uz ramazan malo živnulo, elhamudlillah.

Ti znaš, Jedini, da sem ljubavi prema Tebi i prema robovima tvojim, mjesta za mržnju u njem nejma

Ti znaš, Jedini, da te zaziva i kad griješi i kad je od tuge skrhano…i kad je sretno i zadovoljno .

i ne krijem ja, kako starim sve sam svjesnija, da srce osjetim da je živo jedino u Ramazanu

i ne krijem ja, jer Tebi je ionako znano sve, da Ramazan volim više neg Bajrame, više neg išta na ovome svijetu.

Vjerujem u svoje snove, posebno u one koji su došli nakon dova, nakon iščekivanja izlaza, kao odgovor.

Izuzeću ovdje faktore , koji prema modernoj znanosti urokuju ovakvo stanje  😀 nejmaju oni pojma

Još dok sam bila u Medresi, počela sam aktivno da pratim  i pišem svoje snove.Ne razumijem se u njih, nažalost ali znam da se dosta njih ostvarilo.Nekad sam kroz snove bila upozorena, nekad obradovana ali uvijek su bili istina.

Pričala sam sa S…nakon svega.Sad kad smo prošlost, sad kad smo bivši nekako je i razgovor drugačiji, dok on priča, ja se pitam, Bože, je li to onaj isti čovjek kojeg sam voljela.Ne mogu ga prepoznati, ali mu u glasu osjetim da je i njemu, baš kao i meni žao zbog svega što se desilo između nas.

Ipak, još  u svakoj dovi ga spomene Rabbu.Nije se živ insan rastao od onoga što u grudima nosi.Želim mu sreću ali onu pravu a Ramazan će me uvijek sjećati na njega, na nesuđene nas..

…Insan snuje, a Allah određuje i hvala Mu na odredbi svakoj.Nakon njega, život je isti, radim, učim, borim se i smijem, ali nije to to, valjda navikne insan na nečije prisustvo… valjda svaki osmijeh ostane urezan duboko u duši pa odjekuje kad tišina zavlada i mnogo vremena nakon.Hej, Allahu moj, sem Tebe, moje srce više ništa ne treba.Onima koje volim daruj iz obilja svoga ono što im treba .Sačuvaj ih.Uputi ih.I proživi ih na Boljem svijetu u društvu odabranom.

Kažu da nije dobro potiskivati emocije, ni sreću ni tugu, jer se onda manifestuju određena psihosomatska oboljenja, pa tako da ne bi ja, ne daj Bože dobila neku boljku, od sreće smijem se na glas…nakon što sam klanjala ićindiju, sjela sam da odmorim malo od posla i obaveza uz kahvu i sladoled,  kod Muje 😀

jedan od najtežih izbora  😀 za mnoge a meni su ipak zelena jabuka, limun, i šumsko voće najdraži okusi

Želim samo da kažem da sam toliko  sretna, elhamdulillah… vrištim toliko da komšije prijete da će zvat policiju, ometam ih…a ja sam samo presretna jer mi je Allah poslao odgovor na jednu dugo čekanu dovu, elhamdulillah.

Pa šta ja mogu kad se obradujem, kao dijete…razočaram isto tako.

Međuljudski odnosi me uvijek iznova i iznova fasciniraju, kako ja mogu imat sabura za svakog a ovaj komšiluk ne mere  za moju vrisku 😀

baš je fino kad je insan lud i mlad, jazuk što sam ja samo  ovo prvo 😀 iako svi mi govore da se ne ponašam u skladu sa frizurom, al’ ja se ne podređujem ukusima večine,  imam svoj sopstveni ukus  i super mi je, nevažno koje boje hijab da pokrijem.Sve što  sam starija, više cijenim tišinu, i samoću.Godi mi brate…milina… eto, kad insan može čut samog sebe kako vrišti, kud ćeš više, onako kad si s nekim, čuješ samo njegovu vrisku a svoj vrisak prigušiš od stida ili jeda…kako kad…

Sjedim kod Muje…i danas… neki dan sam čiki koje radi dala Mostarsih trešanja, čovjek se smijao 😀 veli- vidi ove, što zarađuje sevape preko mojih leđa… 😀

Pa moram, kad sam i sama dobila hediju mahsuziju, mostarske trešnje usred Travnika.

i bile su crvave, a  to sam primjetila tek kad sam se dobro najela 😀

onda sam jednostavno pokušala da zaboravim da sam ih i pogledala.

Koja sam ja sebi kraljica.

😀

Nisam baš aktivna.Ima me svugdje a nigdje me nema.U međuvremenu se desilo dosta toga, a opet nije ništa toliko bitno. Ili jeste… ako se uzme u obzir da čak i sitnice znaju bit krupne stvari 😀

U nedjelju  sam nosila bijelu traku i moram priznati da više ni jednog jedinog insana u čaršiji nisam vidjela s trakom na ruci. Gledali su u mene kao u vanzemaljca i oko desetak njih me upitalo šta će ti to na ruci?

Jel’ ti se desilo nešto? Objasnila sam, šta simboliziraju bijele trake i savjetovaala ih da i oni stave iste… da barem jedan dan vide šta znači kad si označen, kad si meta, kad si drugačiji… zbunjeno su me gledali, kao šta se to nas tiče… to je bilo davno…eh… možda zato  što mi je rat ukrao djetinjtvo, što sam znala u gluhoj noći trčat sa malom sestroom u naručju do skloništa koje i nije bilo baš blizu babine kuće…Moram priznati da mi ni sada, nakon toliko godina nije svejedno kada grmi…nekad imam osjećaj da je zvuk granata. Dugo godina nakon rata u glavi su mi odzvanjali zvukovi sirena koje su najavljivale granatiranje.

Kako da zaboravim svu ubijenu djecu, koja su nedužna platila životom, sve silovane majke, sve ubijene, prognane  ljude samo zato što su drugačiji, što su drugačije vjere, i nacije… jer se nekom nisu činili dostojni da hode džadom…

Slika br. 1 #jermesetice

#improvizirala sam nikab kako ne bi prepala dokone insane

Bliži se mjesec Allahove milosti i oprosta, dolazi još jedna prilika da srce od grijeha zakržljalo, ozdravimo i očistimo.Prilika da preispitamo sebe, svoje nijjete i svoj Put kojim smo hodili proteklih godina ili proteklu godinu.Na ovom svijetu samo smrt je sigurna, drugo ništa nije.Planiraš dobar brak, trudiš se oko toga  desi se samo ono što je već određeno.Planiraš otić na put, spremiš novac i odrediš dan, ali ne odeš na željenu destinaciju, odeš gdje zapisano je da odeš, zato ako insan razmisli o imanskom šartu koji glasi da vjerujem da sve što se događa, biva Božjom voljom i Božjim određenjem, možemo li onda biti depresivni, kivni na sebe i na druge što se nije desilo ono što smo mi željeli da se desi.Čak ni Džennet niko zaradit neće svojim djelima, nego isključivo Allahovom milošću, ali naše je da se trudimo…a Allah će dat da svoj trud i nađemo, inšAllah.Molim Te, Ya Rabb, nek ovaj mjesec Tvoje milosti bude prilika da se očistimo od grijeha, da progledamo srcima a ne da gledamo materijom, da smo  svjesni toga ko smo, gdje smo i kud smo se to zaputili, da smo svjesni toga ko smo, ali ne kao ime ili prezime, nego ko smo mi stvarno..

Smjenjuju se tužna razdoblja s povremenim radosnim intervalima u mom životu…mene, iako sam nakon propalog braka postala nekako iskompleksirana, sumnjicava prema svemu, malo šta ružno od ljudi može  iznenaditi .

To su prednosti razvoda, ako ih on uopće ima, to su one najvažnije…naučiš da se oslanjaš samo na Alaha, upoznaš prava lica prijatelja, i onih koji to nisu.Upoznaš sebe i svoje kapacitete, svoje granice izdržljivosti, tačku gdje se u tebi spaja dobro i zlo, nada i beznađe, sreća i tuga, vjera i razočarenje u sebe i u ljude oko sebe.Jako je teško kad se razbijen iskušenjima života kreneš ispočetka da se skupljaš, kao puzzle, nikako da nađeš onaj pravi dio sebe i zalijepiš ga u onu pukotinu srca što je ostala nakon uragana života.

Ja ne krivim nikog, nikog do sebe, a ni sebe ne krivim ni za šta sem što sam pridavala toliko važnosti drugim ljudima, situacijama, nadama, a sebe zapostavljala.

Ljudi su tako zaboravni.Zaborave sebe ko su, a da ne zaborave na svoja obećanja…

Čovjek se smori razmišljajući i brinući a nit će pojest nit će šta doživjet sem onog što propisano mu je…

Zato kad mi se mislima oblaci sivi nadviju, rastjeram ih spoznajom da sve je bilo kako je moralo, da biće sve samo onako kako je već određeno i da ja čak ni doviti ne mogu za nešto ako nije kader da dovim.

U zadnje vrijeme jako se oslanjam na istiharu, čak i za naizgled banalne stvari sam počela da klanjam i da dovim od Allaha samo da bude hajr.Čudo je kako se dove ostvaruju, elhamdulillah i kako baš sve što nije dobro za mene u pogledu moje vjere, moje sadašnjosti i budućnosti, Allah uklanja s mojeg puta.Neprilike, događaje…ljude…

Jer…Put je jasan…sve je do nas…

Uvjerila sam se da ima i onih ljudi koji ne kriju neprijateljstvo ni mržnju i tražim utočište kod Allaha  od zakvih i od zavidnika što zavist ne kriju.

Uvjerila sam se da sam tako krhka i slaba. i da sem Tvoje milosti, ja drugog utočišta nemam i ne trebam.

treba vremena da rane na duši zacijele… da se prekrije srce zaborava velom… da prestanem uzdahom podjećat sebe kako sam skupo platila jeftine ljude u svom životu…al’ dunjaluk je to…stanište nepresušnih nevolja i musibeta… i nikome od nas ne cvjetaju ruže svaki dan …nego sezonski 😀 …nekome svake godine a nekome jednom u životu…

Molim  Te, Bože učini me dostojnom mojih patnji i oprosti mi grijehe za koje znam i za koje ne znam i smiluj mi se, O Milostivi.