Najveća mudrost je upoznati sebe…ali i najteže je upravo to…Ko je taj što je sebe onog pravog  upoznao?

Gledamo neodoljiv odraz u ogledalu, sijede što se polahko naziru sa strane, bore smijalice i oko očiju tamni kolutovi od nespavanja…od razmišljanja…ko je taj što je  Dušu svoju spoznao…njene mračne strane…njene prednosti i njene mahane…ko je taj?

Onaj ko je zauzet upoznavanjem sebe…uviđa da je mahana prepun i nema kad da ocjenjuje druge…

….ne kažem, boli to kad ti neko ko ima 50 ljeta i sebe naziva građaninom, nazove životinjom… ali nisu li zapravo riječi te koje nas prokazuju…nisu li zapravo usta kao česme iz kojih izlazi samo ono što se u nutrini nalazi…

Meni moje,  svakom svačije… svako nek’ se svojih riječi stidi ili nek’ glavu poginje pred Sudijom pravednim kad mu na pleća bude tovareno ono što ponijet ne bude mogao… U životu sve se plaća…Nama je sve samo posuđeno…Život je posuđena stvar koja se mora vratiti pravom Vlasniku i za ono u šta smo ga i na koji način potrošili odgovarati… dijete je emanet… svaki udah…poklonjen je…a jesmo li zahvalani?

Šta je to što zovemo svojim vlasništvom?

Čega smo zbilja vlasnici?

Šta  smo to kroz život stekli?

Jesmo li zapravo svjesni odgovornosti koju smo na sebe preuzeli?

Stalno pišemo i učimo kako imamo pravo to i to, a učimo li  koje imamo  obaveze, koje dužnosti?

Prema Gospodaru, prema sebi, prema drugima?

Da se ne lažemo, svako od nas griješi i svako je griješnik ali je istinski sretan onaj koji se za grijehe kaje … i svako od nas je mahana pun ali je pravi onaj ko sebe popravlja u boljem svjetlu…

Zar nisu na najbolje biće ikada, Miljenika Muhammeda, s.a.v.s. bile upućene strijele jezika otrovnih ali je on, neka se mir i blagoslov Boziji na njega, više nego iko drugi, oprastao svima i govorio da svako u njemu vidi samo ono što je on sam…da smo jedno drugom ogledalo…i zato, popravi sebe… popravi kvaran zub, očisti uši, ne vatom, nekog kod doktora da bolje čuješ… očisti srce Kur’anom, očisti vid od gledanja u zabranjeno, gledaj u zelenilo, jednom, u životu pokušaj da spoznaš razlog svog postojanja… Čovjek je kao svemir… kako ćeš spoznati čitav svemir kad nisi u stanju umiriti svog srca nemir… ne hrani se duša iluzijama… sivim nijansama…ne, ništa berićetno izrast iz tebe neće dok sav korov ne počupaš… ali to moraš ti… niko drugi tebe ne može promjeniti…moraš bit svjestan da to što si postao nije ono što si želio postati i uredu je, ne tuguj…svi se tražimo… lutamo, sudaramo s drugima, na trenutak vjerujemo da imamo nekoga ko ce nas usmjeriti na dobro, otvoriti nam oči…i baš zato se u fatihi koja se svaki dan najviše uči, govori uputi nas…a ne uputi mene… uputi  nas… daj nam nekog ko će nas usmjeriti, pomoć nam da koprenu s očiju maknemo, da istinske vrijednosti cijenimo a robu kvarljivu da  na sigurno stavimo… i zato je islam vjera džema’ata, zajednice i zato su u islamu vjernici braća,  i zato je najvažnija stepenica u izgranji boljeg sebe da naučimo da želimo drugima ono što želimo sebi. Da nam se Allah smiluje svima… i Uputi nas na Pravi put sa kojeg smo zalutali… na stranputicu skrenuli… prave vrijednosti za nešto što malo vrijedi prodali i zamijenili…

Nedavno čitam post kod moje Krajiškinje o statusu kod Allaha azze we dželle osobe koja vrijeđa Allah i njegove poslanike… kad je riječ o grijesima, od najtežih, ovaj je teži…

Ništa što ljudski rod čini i što je činio ne može biti ravno tome grijehu.Da neko od stvorenja vrijeđa Stvoritelja.

Estagfirullah…Za osobe koje su u braku takav se brak se automatski poništava… jer ženi nije dopušteno da bude žena nemuslimanu…Subhanalllah..

Sve što je od ibadeta ta osoba do tada činila se poništava… postaje odmetnik od vjere, čija krv postaje halal… ne treba se čudit stanju Ummeta i stanju u našoj domovini, stanju u našim porodicama sve dok su među nama oni koji vrijeđaju na bilo koji način Stvoritelja, Negovog Poslanika i časnu vjeru Islam… Naše je da na lijep način ukažemo o težini grijeha kojeg ljudi čine…da takva osoba treba što prije ponovo izgovoriti šehadet, pokajati se, subhanallah i biti svjesna težine svoga grijeha…kad je ovaj grijeh u pitanju tu se ne gleda kao kod drugih stvari da li je neko nesto uradio nepromisljeno, u ljutnji, sasvim je nevažno…Onaj ko vrijeđa Allaha i Poslanika ili vjeru na bilo koji način, izlazi iz nje…. pokušavam kao psiholog prodrijeti u svijest onog ko psuje Allaha i vrijeđa Poslanike… subhanallah, Allah ti dao sve, hod, vid, sluh, opskrbu, ma bolan bez Njegove milosti nit osvićeš nit ćeš zanočiti, bez Njegove dozvole ni sunce ne izlazi ni kiša se ne spušta i ti opet nezahvalan, obijestan, poričeš Njegovu Veličinu…

O kako sebe nismo svjesni…

O kako smo u neznanju ogrezli…

Upoznajte se ljudi, sa sobom… sa svojim kapacitetima, sa svojim ograničenjima, sa svojim mračnim stranama i mjenjajte se u boljem svjetlu… nemojte čekati da Munkir i Nekir budu prvi koji ce vam ukazati na propuste, mahane,  i grijehe…jer svi ćemo se mi vratiti  Allahu kad umremo, ali je istinski sretan ko se Njemu vrati dok je još živ..

Hvaljen neka je On i vrlo visoko iznad onih koji Mu druga pripisuju i koji Mu pripisuju dijete a zasigurno oni koji Ga vrijeđaju jedino sebi nanose štetu.

Molim Ga da nas uputi na Pravi put i da sa pravog puta nikad ne skrenemo…

1.Trenutak kada shvatiš da osoba do koje ti je stalo nema da ti ponudi ništa intelektualno ili spiritualno osim glavobolje.

2. Trenutak kada shvatiš da Bog ima veće planove za tebe od plakanja u sobi svake noći i kačenja tužnih citata na “Pinterest”.

3.Trenutak kada prestaneš upoređivati sebe sa drugima jer to nipodaštava tvoju vrijednost,obrazovanje i mudrost tvojih roditelja.

4. Trenutak kada počneš da živiš svoje snove,ne zbog toga šta ćeš dokazati ili šta će ti to donijeti,već zato što je to sve što želiš.Mišljenja drugih nisu važna!

5. Trenutak kada shvatiš da ti niko nije neprijatelj osim tebe samog.

6. Trenutak kada shvatiš da možeš da imaš sve što poželiš u životu.Mada ti treba vrijeme,dobro srce,ispravne odluke, strast, jaka volja i spremnost da rizikuješ sve.Ako ne uspiješ,to je zato što nisi dovoljno to želio ili je Bog spriječio da se to dogodi.

7. Trenutak kada shvatiš da je duh tvojih predaka stajao između tebe i nekoga do koga ti je stalo, jer ne žele da budeš sa nekim ko se ponaša ikako drugačije sem časno.

8. Trenutak kada shvatiš da sreća nikada nije imala veze sa tim da budeš sa drugom osobom.Oni su tu samo da olakšaju i pomognu ti u ostvarenju životne misije.

9. Trenutak kada uvidiš da ljubav nema veze sa pobjedom ili porazom.Ona je samo nekoliko trenutaka u vremenu praćena sa vječnošću situacija iz kojih rasteš.

10. Trenutak kada shvatiš da je bitno samo biti prava osoba,i da ne treba žaliti ljude koji odu iz tvog života jer nisu znali to da cijene.

Jutros sam sabahile imala momačko razgibavanje.Stick na kojem su mi bila dokumenta potrebna za studije, se zarazio i jednostavno sve što sam radila je nestalo.Što ti je prednost moderne tehnologije 😀 sreća, kopije se nalaze na laptopu 😀  elem, imala sam negdje još jedan stick ali a ko za inat nije ga  bilo ni na vidiku.Onda ja k’o kakvo jako muško, odmaknem sećiju od sedam metara, pa vidim imal’ ispod nje i nema, pa usput, kad sam je već odmakla, prebrišem i  prašinu, nađem hemijsku olovku i jednu marku, dobro će mi oboje doć, hemijska olovka da pišem a marka da popijem kahvu 😀 rekoh sebi, super, ugodno s korisnim.No mojim ženskim, iako jakim leđima nije bilo baš ugodno dizanje i micanje sećije pa su me malo leđa zaštekala.

Džaba, sticka nema… 🙁

Onda počenm od komode, kontam, ma tu sigurno mora bit, odmaknem jedan dio…i nema…odmaknem drugi dio kad stick viri, ma hej, sreći nigdje kraja 😀 …prvo sam ko dijete poskakivala od sreće, a onda sam se zahvaljivala Allahu što mi je dao leđa dovoljno jaka da mogu sama maknuti sećiju od sedam metara i vratiti je na mjesto, zatim što mi je olakšao traženje izgubljenog sticka koji mi je prijeko potreban 😀

Ha, sad kad mi neko muško stane glumit muškarčinu, ima da mu kažem,  ma ‘ta ćeš ti, ja sama sebi mičem sećiju 😀 od sedam metara i komodu pa mogu i tebe pomaknut 😀 :p 😀 (kažu da, kad je žeMsko u PMS-u da je neuračunljivo i da sve što govori ne triba uzimat k srcu 😀 )

koliko ja samo umijem bit muško kad zatreba, hej  Allahu Tebi hvala beskrajno što si mi dao jake ruke i ramena dovoljno jaka da ponesem i podnesem sve što promjenit ne mogu.

Nije da se žalim i nije da se hvalim ali od kako sam postala žena, sama sebi dižem i mičem sve teške kućanske stvari, za mog bivšeg mužeka je bilo nezamislivo da se sagne i pomogne maknut recimo regal ili kauč, to je za papučare, veli.

No elem, tako da kad uzmem u obzir svoju visinu i svoju snagu kojom me je Allah počastio, sve ima smisla, Allah mi je dao jake ruke da s lahkoćom teret svoj nose, jaka pleća da se pod udarcima ne izmiču 😉 ali da odlično podnose, i jaka leđa koja eto, ponekad i zaštekaju  😀 jer su ipak ženska ma kako  jako žensko  da sam.

Kažu kiša će, kažu snijeg će, a ja znam da me baš briga, nek bude što god si Ti odredio Bože i jedino Tebi beskrajna hvala na svemu.

Naoblačilo se…smrklo se ko ekonomske neprilike u lijepoj nam našoj Domovini. 😀

…a ja… baš volim sivo… volim kad se smrkne, jer  se radujem suncu kojeg iza oblaka vidim…

Volim kad me Allah iskuša, pa se strpim jer znam da me Allah voli…

Volim…

volim što imam Svemoćnog koji me čuva od svega i koji mi daje ono što mi treba.

Nije li sretan čovjek koji se oslanja na Živog?

Ja jesam, elhamdulillah. :*

Volim nedjelju, kad tišina traje dulje nego običnim danima.Juče sam se umorila ko velika 😀 ponosna sam na sebe kad me određene osobe da li namjerno ili slučajno, nevažno je, provociraju a ja se samo nasmijem i kažem, upravu si, tako je… sve što o meni misliš il’ kažeš, imaš pravo…ja sam to i takva s tvoje tačke gledišta…ali to ne znači i da si u pravu 😀 jer čovjek vidi oko sebe i vidi u drugom samo ono što je u njemu, samo ono što je on sam…

Dokaz za to su ogledala.Kako mi sebe vidimo zgodnim, lijepim, a tek kako je naša pamet lijepa aman….drugi ništa ne valjaju 😀 ma maglu, ja prva sam ka’ truhla jabuka, okolo lijepa unutra strahova puna, košmara iz ratom ukradenog djetinjstava, nikad iživljene mladosti, propalog braka, slomljenih nada, raspsnutih iluzija o ljubavi i međusobnom poštovanju…Počela sam poštovati onu ženu u ogledalu kojoj sijede sve više krase crnu kosu…Nisam više ni tako mlada a  ni lijepa kao prije…svedočim svaki dan da sam bliže svome kraju…sijede me odaju, bore na licu i oblik lica koji se mijenja shodno iskušenjima na koja nailazim u životu.Ali ima tu i lijepih dana, o ima, elhamdulillah.

Juče sam ležala sati haman na travi, udisala miris novog života što se iz ničega rađa, gledala plavetnilo neba i Tebi šućurala što mi podari vid i slud i čulo mirisa pa uživam u blagodatima Tvojim.I ove dvije ruke, Bože, kojima Tvojim emrom mogu zaraditi djeci halal večeru.Kako je samo svako od nas sretna čovjek, samo toga nismo ni  svjesni…

Radije se hajmo malo trovati ružnim mišljenjem o drugom, kao da nam je malo otrova iz hrane pune aditiva, iz odjeće koja je ko zna od kojeg smeća napravljena i od have koja više i nije tako čista…

Nemamo mi vremena da osuđujemo druge i izrugujemo se njihovim mahanama, sve dok smo i sami mahana puni, nemamo pravo da se smijemo tuđim neuspjesima i strahovima, sve dok i sami svoje vješto prikrivamo.

Zašto ne bi pomogli jedni drugima, zašto ne bi pričali jedni s drugima a ne jedni o drugima, zašto ne bi voljeli nešto lijepo u nekome a pomogli da se otkloni manje lijepa osobina, adet?

Pa o čemu bi mi pričali, ako ne bi jedni o drugima, vidi ga kakav je, nu je šta se utegla, kosti će joj ispast?

Ma otkud znaš da pred Rabbom nije bolja od mene i od tebe? Čovjek ne može živjeti sam.Čovjek je društveno biće.Biće zajednice.Pa ako nas je Savršeni stvori za džemaat, zašto se mi razjedinjujemo i otuđujemo jedni od drugih?

Kad bi samo malo više pažnje posvetili sebi, onom unutarnjem glasu koji ne da nam govori, nego vrišti u nama i opominje nas…da, taj glas nazovite kako hoćete ali ga ima u svakom od nas… koje se može čuti kad se utišaju više frekvencije, mržnju i prezir kad smanjimo na podnošljiv nivo… taj poseban glas kad kaže insanu: Stani! Gdje ćeš? Znaš li, bolan, ko si? Kud si pošao? Gdje ćeš doći? Zaista, svako od nas bi ujutro kad ustane trebao onom sebi u ogledalu postaviti ova pitanja i dati odgovor i raditi na sebi, probaj da odgovoriš onom strancu u goledalu o kojem najmanje znaš, ko si, ali ne kao ime i prezime, nego ko si ti stvarno… od kud si došao… i kud si se to zaputio…

Jer ti si ti, u onoj mjeri u kojoj duša tvoja živi,  a ne preživljava… jer  tvoje je samo ono što daš…

i zato ne sijmo ono od čije žetve bi nas samo zaboljela glava… sijte lijepe misli, lijepe želje i još ljepša djela…

Allah vam svako dobro dao. A i meni s vama.

Istražujem za potrebe studija uticaj medija na porast maloljetničke delikvencije,  vršnjačkog nasilja i kako prekomjerno druženje s tehnologijom kod djece spriječava razvoj empatije, dakle , djeca nam izrastaju u bezosjećajne psihopate.Dok sam prelistavale knjige koje  kao po navici razbacam po cijeloj sobi, telefonski poziv koji sam dobila me šokirao, glas s druge strane mi je samo rekao, opremi se odmah i idi do bolnice, tvoju curicu je udario neki dječak i u odvezli su je u bolnicu…Prvo što sam pomislila neko me zeza, vjerovatno neko iz škole zna da proučavam određen broj učenika i njihova ponašanja, međutim, glas je bio ozbiljan…Pribrala sam se…Brzo sam se spremila i otišla… Da budem iskrena, noge su me jedva odnijele.Kad sam ugledala svoju djevojčicu, svu preblijedjelu, kako leži, u meni je vrištalo nekoliko različitih glasova, što, kako, pa ona je dijete, pobogu…Jedan dječak ju je udario nogom u stomak, i kako je moja djevojčica nježna i krhka, pala je na pločnik i prilikom pada udarila se u glavu i izgubila svijest.

Dugo sam grlila svoju curicu, a u mislima samo šućurala Rabbu da nije ništa ozbiljno i da nije nešto gore.Kroz glavu su mi prolazile slike o dječaku iz Zenice koji je gotovo na isti način pao i završio kobno.

Zašto smo dozvolili da ulogu roditelja/odgajajtelja preuzme TV, internet ili igrice?

Zašto nam je važnije par krpica u ormaru od emaneta koje nam je dragi Bog povjerio?

Moja kćer ide na časove klavira, ali sam poslije ovoga odlučila da je upišem na kurseve borilačkih vještina.Nevažno šta.Što se mene tiče može box ili karate… ili oboje…

Djetinjstvo bi trebalo da je najsretniji period života, trebalo bi da je neiscrpan izvor sretnih  uspomena  i slika koje bi nam u zrelijoj dobi snagu davale…

Pošalješ dijete u školu ono sasvim siguran da je na sigurnom, a dobiješ telelefonski poziv koji kaže da je tvoje  dijete u bolnici.Otac pomenutog djeteta se izvinuo.Mislim, kome treba izvinjenje, za njeg se ne može ništa popraviti a ni kupiti 😀

Dragi roditelji…definitivno imamo problem sa vršnjačkim nasiljem, sa pojavom maloljetnilke delikvencije…sa generacijama djece u naraštaju koja nemaju empatije, koja žive glavne uloge nekih igrica, nekih filmova u svojim glavama….i misle da je to stvarnost.

Dobar si ako si loš…jak si ako tučeš slabijeg od sebe…faca si ako psuješ…ako lažeš,ako kradeš,  ako probaš sve što je zabranjeno…

Ja ne želim tako odgajati svoju djecu…nije uredu da moje čedo leži na pločniku u besvjesnom stanju zbog huje nekog dječaka.Nije uredu da ijedno dijete ma u šali bude povrijeđeno od druge djece…ni riječima ni djelom… U mojoj  školi svako malo neka djevojčica završi sa rukom ili nogom u gipsu, sa čvorugom na oku ili modricom na licu…pobogu naišao neki dječak koji se umislio da je nadasve junak iz dobro osmišljenih crtića da razore zdravu svijest dječiju, da zatruju psihu, a roditelji u nedostatklu vremena zbog trčanja za materijalnim, onim što je manje vrijedno od emaneta, djecu prepuštaju na odgoj TV-u, internetu, igricama, mobilnim telelefonima, ulici, nekim tetama koje nemaju dovoljno ni znanja ni želje da našu djecu nečemu nauče.

To malo dijete koje te želi više nego tablet, koje je željno tvoje ljubavi i blizine, koje je željno da ga pitaš kako se osjeća, šta ga muči, ako ne dobije od tebe ono što mu treba, vjeruj mi, naći će sebi ali na pogrešnom mjestu i sutra probleme s takvim djetetom imaće cijelo društvo a  ne samo pojedinci jer kad se slike u podsvijest urežu o onome pogrešnom kao jedinom putu, jako je teško da se to ispravi.Tenhonolgija je našu djecu mrtvila, ubila im želju da sami zamišljaju, da život oboje bojama koje im je dragi Bog dao.

Ta mala bića u koja sijemo nezdravo sjeme, koje hranimo s pogrešnog izvora, nemojte sutra krivit kad odrastu u delikvente, u djecu koja roditelje trpaju u staračke domove, umjesto novca i modernih igrački, zagrlite svoju djecu, ljubite ih, odvedite u prirodu, pričajte s njima, kuhajte ručak zajedno, nevažno što će bit sporije i više za počistitit poslije, povjerite im neki važan zadatak, uredu je da gledaju Tv i igraju igrice ali ne agresivne i ne previše.

I nikako ne da Tv bude zamjenski roditelj vašoj djeci…i nikako da Internet bude odgajatelj vašoj djeci…

Budite to Vi!

Ja znam da svoju djecu nakon ovog povjeram samo  Jedinom na čuvanje, ni školama ni institucijama, ni doktorima, ma nikom, ni sebi samoj, ali će od mene dobiti ljubav svu, zagrljaja da im nikad topline ne usfali i obećanje da će njih oboje, akoBog da,  završitit kurs za neku od borilačkih vještina.Takav vakat doš’o, valja preživjet školovanje 😀 i pripremit se za život koji je sve nemilosrdniji i teži, čini mi se, a mi sve slabiji i slabiji.