Život nas često izabere za uloge koje nam ne stoje, za uloge koje nemamo vremena ni pročitati tekst a kamo li utvrditi gradivo, samo kaže ti ćeš to i to i kraj priče.Prvi put u životu do sada bila sam posrednik između dvoje mladih ljudi, od kojih je jedna hafiza, moja prijateljica, a drugi profesor jedne od uglednih medresa.Naime, moja prijateljica željela je da profesoru predložim brak ili barem da  otvoreno pričaju, jer se znaju od ranije, skupa su studirali, družili se.

Iako sam se u početku ustručavala, na njeno insistiranje pristanem.Napišem poruku profesoru arapskog jezika i sve fino obrazložim, da bi dobila odgovor kako nije moje da se miješam gdje mi nije mjesto.A način na koji je odgovorio, me posebno rastužio.Ovo je vakat kad su na cijeni plastične žene upitnog morala, ovo je vakat kad ako si dobar, ne valjaš.U vremenu poslanika, Hadidza je najboljem čovjeku ikada predložila brak.A u vremenu pokvarenjaka, pokvaren si ako na lijep način pristupiš čovjeku s nijjetom da se dvoje dobrih ljudi spoje uhalal vezu.

Ne znam na koji način da saopštim prijateljici da čovjek kojeg voli i nije čemu, da je drzak i umišljen, kao i večina onih koji iz opanaka skoče u cipele.Ne znam kako da joj kažem da ne samo da ne želi da čuje o njoj, nego se i njoj i meni nagovorio.Uzt o, mene je nasavjetovao da joj ako mi je teško da istinu kažem, slažem nešto samo da ga pusti na miru.Ne  boli insana odbijanje koliko zaboli način na koji bude odbijen, pa nije uvaženi profesor centar svijeta, Allah je taj koji daje a dozvolio je nama ženama da prodložimo brak onome ko nam se sviđa.

A nas žene čini mi se, ništa ne privlači kao odbijanje.Izmislićemo milijun opravdanja, patiti, natezati, samo da budemo uz onog koga volimo, makar nas i skupo koštalo.A cijenu plati bašsvako od nas.Baš uvijek.

I tako, moje provodadžisanje završilo je neslavno.Razumijem ja srce u kojem nema ljubavi prema srcu ali način na koji govorimo nekome da ga ne želimo,zbilja zna da zaboli.

Postala sam kuma sinu od sestre, to je ujedno moje prvo, a nadam se i jedino kumče.Ne postoji slađa beba od njega, kosa muje toliko narasla za ovu godinu života, da mu je prekrila lice i bradu, a sad kad ga je tetka “sredila” može samo sjest i plakat 😀

Što se tiče mene i ljubavi, tu je kod mene sve po starom, nema ljubavi 😀 onaj ko me hoće, ja ga neću, onaj koga hoću, taj me neće i tako u nedogled.Prestala sam uništavat pete trčeč za ljudima koji glume nedostižne.Prestala sam se mučiti pitanjem što i ja ne zaslužujem zrnce sreće s nekim ko me voli…možda zato što ja kad zavolim, zavolim jako pa izludim čovjeka kojeg volim i sve oko sebe, a možda jer me niko nikada i nije volio pa mi je ljubav nekako najvrijednije.Elem, čak i behar procvjeta svakog proljeća, iako ga svako malo opustiši mraz ili vjetar, nadajući se da će barem neka grančica dočekat da uzri plod.Moram bit u skladu sa visinom i težinom, ozbiljna i nedodirljiva. Sad moram da idem, a toliko misli mi se po glavi roji, da ni sama ne znam u koju košnicu da ih uhvatim.

Nema neprijatelja koji može biti toliko opasan kao nekadašnji prijatelj, jer ovaj tačno zna gdje treba da udari.

Skloni smo idealiziranju svega, ljudi, situacija, sebe.Ništa nije idealno,Sve, baš sve na ovome svijetu ima najmanje dva lica a nešto ili neko ima lica koliko hoćeš.Koliko nas je upoznalo sva lica  i naličja bliskih ljudi i koliko je to upoznavanje bilo bolno, zna svako od nas za sebe najbolje.Neka upoznavanja su nas promjenila zauvijek, neka su na nama ostavila  ožiljak a neka su nas učinila opreznijima u svakom pogledu.Ne govorim o dušmanima, njih treba nadasve poštovati jer neprijateljstvo i mržnju ne kriju.Šta uraditi s onim ljudima koji su naši, nama Bogom dani, roditeljima, braći,  sestrama, mužu, djeci, kad nam pokažu neka lica koja ni malo ne liče na prijateljska?Kad nam pokažu svu tamu i sav jad onog neljudskog u ljudima?

Kako se oporaviti?

Kako oprostiti?

Da li se ikad insan oporavi od toga?

Imam dobru prijateljicu koja živi u Šeheru a koju je vlastiti otac seksualno iskorištavao godinama.O tom se šuti.To što te najviše boli se ne priča ni psihijatru čak.Ni psihologu.Kad je došlo vrijeme za udaju, rekla je sve svome mužu, koji ju je prihvatio za ženu uz uslov da nikad ne pita i ne ide ocu, da ga proglasi mrtvim.I tako i jest učinila.Prošle su godine od tada.Ona ima dva sina.Njeni roditelji su se razveli dok je bila dijete, brat je odlukom suda pripao majci a ona ocu i ne sluteći tada kakav se monstrum krije u liku njenog na oko nježnog oca.Uništio joj je život.Zauvijek ju obilježio.Utjeha joj je to što ga ne viđa, djeci je rekla kad pitaju za dedu, da je umro davno.Ni danas joj nije lahko, kaže toliko je opsjednuta čistoćom da sve kad joj je nešto prljavo ona vidi sebe uprljanu rukama od rođenog oca.Boli su to.

Znam još jednu koja je imala isto iskustvo samo što ona svog oca sreće svaki dan.Priča sa njim.Čak ga i poljubi ali nikad, baš nikad mu ne može oprostiti zulum koji joj je nanio.Tanka je linija od ljubavi do mržnje, od dobrog čovjeka do zvijeri, pretanka i nikad insan ne zna šta može doživjeti u sljedećem trenutku od dragih ljudi.Ovim drugim ne treba zamjeriti i da nas gađaju kamenjem u glavu kad hodimo dzadom…ili jajima, svejedno.

Kako oprostiti?

Kako se izdići iznad samog sebe?

Kako zaliječiti rane da bole manje?

Vjerujem da svako od nas ima ožiljke po duši koje su ostavili bliski ljudi.Oprostom ih je zavio.Ali nije zaboravio.Nije.I nikad neće.I ma koliko ih skrivali, ipak na promjenu vremena zabole jako i isplivaju na površinu da nas podsjete da šminka na licima dragih ljudi je samo šminka, da lica bliskih ljudi mogu biti gora od vučjih ako samo prijeđu granicu između dobra i zla.Pa makar je prešli samo jednom u životu, vaš život je zauvijek obilježen.Baš zauvijek.

Ne treba nikad gledati svijet a  ni ljude na njemu crno/bijelo.Treba svakog, baš svakog čovjeka gledat kroz sive nijanse, bolje bit iznenađen nego razočaran.U biti, i u ovom je ibret za razumom obdarene.Sretni su oni koji su prošli pola životnog vijeka a da ih nije nego od bliskih ljudi povrijedio.Ako uopće ima takvih.Insan ne može mjenjati druge, ne može im ni suditi, ne može jer ne znam šta se u takvim trenutcima nalazi u glavama ljudi, ali ako oca koji je seksualno iskorištavao godinama nije stid hodat po dunjaluku, ako muža koji je majku svoje djece vrelim kašikama pržio nije stid hodati džadom, pa što bi onda bil ostid otvorene neprijatelje islama da islam ljazgaju i pljuju, da islam i muslimane razjedinjuju i ubijaju.Moj problem je što se previše unesem u tuđe boli pa me boli gotovo jednako kao da i sama doživljavam isto, no valjda je to svojstveno svim emotivcima a ne samo meni.

Budite dobri radi sebe.Ne radi drugih.Volite drugima ono što bi voljeli sebi.Čuvajte emanete, čuvajte ih, pazite, poštujte… previše bolna je stvarnost kad je se pogleda u oči.Sumorni dani nad ovim svijetom zbog zla kojeg ljudi rade, zbog grijeha koje činimo pojavio se metež i na kopnu i na moru i u dušama ljudskim, ja se bojim Alahove srdžbe za ovoliki naš nemar.Na oko lijepi a prazni.Usta riječi puna a djela ni na mapi.

Dobro je to što  Allah prima pokajanje, ali tuđi hakk ti neće oprostiti, ni tebi ni meni. A ljepše bi bilo da ima ljubavi među nama.Da se volimo, smijemo i poštujemo jedni druge.Koja mi korist ako me raniš što mi kasnije rane vidaš jer je tvojom rukom nanesena.Koja mi korist od naknade štete kad je duša zauvijek nagnječena.Bojte se Allaha u pogledu emaneta, u pogledu prava slabijih, siroćeta i žene, bojte se Allaha u pogledu tuđeg tuđeg hakka jer sve se to vrati kad tad, vrati se kad se insan bude najmanje nadao i kad najmanje bude trebao još jedan nož u srce.

Baš ništa čovjek o čovjeku ne zna.Dok žurimo ulicama, trčeći trbuhom za kruhom, niko ne razmišlja da neko možda ne bježi od sebe, niko ne razmišlja o tome kroz šta prolazi svako od nas.Previše gledamo očima, a premalo srcem.Previše zamjerimo.Previše.Trebamo toliko ljubavi da izliječi sve rane.Ako se i mogu izliječiti.

Dušmani su uništili Bosnu ratom, ubijali, klali, silovali i ništili.Čak i da se Bosna oporavi od svega toga, i izgradi ponovo, niko ne može vratiti najmilije, niko ne može izbrisati bolna sjećanja, ali se barem o njihovom zvjerstvu priča, nekima se i ovdje sudi…pouka se doduše slabo uzima… a šta je sa onima dušmanima koji opustoše jedan život, šta je sa dušmanima unutar naših porodica, unutar nas samih…o tom se šuti.. to se i od sebe krije…Teže su emotivne traume od fizičkih, mnogo teže.Ti i ne slutiš dok stojiš u redu da platiš račune koliko je onih što stoje amputirane duše.

Da  nam se Allah smiluje svima.

I misliš ne može se preboljeti, ali nauči čovjek. A kad se srce smrzne, lijepo se živi i bez srca. A kad se duša uguši, lijepo se živi i bez duše. Mnogi su mrtvi već davno prije svoje smrti, a možda su baš takvi i najsrećniji.

U svemu je znak…ko umije da gleda
i ko to može sakrit sunce mog neba
bez mog izuna
ko mi to može bol nanijeti ako mu ja ne dopuštam
volim, dišem, živim
jer ja jesam
slobodna
od tuđeg mišljenja o meni
od svoga o tebi
živim u svojoj koži
dišem
i slavim
Ljubav
na kojoj sam Ti, beskrajno zahvalna
Gospodaru moj

Kad svim srcem želiš nešto
i od Rabba išteš da ti to da
zapitaj se
najprije
šta bi bilo kad bi se desilo da to i dobiješ
šta bi se desilo da bez toga živiš
ponekad ištemo vlastitu propast
iz svog neznanja
i nerazmišljanja
i onda sve druge oko sebe krivimo
za svoje neznanje
za bijeg od istine
za bijeg od sudbine
Ne molim više za ono što ne znam
molim Te,Bože podari mi ono što je za mene hajr
a udalji od mene svako zlo i onog i ono što me na zlo navraća.
I oprosti mi moje mahane, moje propuste i neznanje moje.

by me, myself and I 😀

Nek sve što mislim bude lijepo, nek sve što radim bude rad’ Allaha a ne rad’ ljudi…davno sam prihvatila onu da mi je nafaka propisana  i da se zbog tog ne brinem, radim koliko mogu, čuvam i raspoređujem, ali se ne brinem što na more ne idem jer ko zna što je to dobro, možda  bi me sunce opržilo po tintari bosanskoj.

Samo, u zadnje vrijeme uviđam da mi postaje svejedno i za tuđa mišljenja, kritike, pohvale, kad me hvale, nekako im ne vjerujem, kao ono, ma de ba, znam ja da ja nisam tako dobra, a kad me kude, ono opet im ne vjerujm jer od kud da bude tol’ko zla u jednoj ženi i toliko negativnosti.Ljudski sud je često subjektivan,Rijetko kad iskren  i realan.Onaj ko me voli, opravdaće i moje mahane a onaj kome  to i ne ide baš od ruku, da sa postekije ne silazim, ne bi to vidio kao ibadet nego da se šihretim.Elem, istina je da svako vidi u drugom samo ono što u sebi nosi.Zato ja nosim ogledalce sa sobom u džepu i kad mi tuđa mahana zapne za oko, pogledam sebe i kažem onoj sebi u zrcalu, de ba, šta ti je, pa nisi ti bolja od drugih…nisu drugi gori od tebe, svi smo mi samo ljudi, savršeni u svom nesavršenstvu, tako slični a tako drugačiji jedni od drugih.Svi imamo svoje strahove, svoje ideale, svoje načine življenja, poimanja i načina na koji se nosimo sa životom.Niko nema pravo da osuđuje tuđe izbore, odluke, poteze jer niko ne zna šta ga je navelo na to, kako se nosio s određenim teškoćama koje se zalome kroz život.Nekako smo svi generalno skloni kukanju i jadikovkama, ja prva.Toliko imamo razloga da budemo sretni i zahvalni a mi uzmemo ono nešto što nam treba i kukamo nad tim.Te ne voli me, te nemam najnovije nokte, te nisam vidjela sky stazu toliko i toliko, te nije me vidjelo more…nabrajanja čitav bi bio niz da mi se da tipkat.Kad  zbrojim sve , padova kroz život bilo je tek nekoliko i dobro sam ih podnijela jer sam se nakon nekih padova dočekala na noge a nakon nekih sam pala na dupe no s obzirom da je pomehko, nije me nešto posebno boljelo.Insan ko insan.Htio bi da ga život mazi.Da ga njeguje kao što mi njegujemo svoja lica, premaži ovim, namaži onim, dodaj boje po volji i namiriši, nije važno kakav je smrad iznutra.Postala sam dobar kritičar za svoje greške, za tuđe uvijek nađem opravdanje jer po sebi znam, ljudi smo i nesavršeni smo u svemu.Od kako sam izdala samu sebe, sve druge izdaje su mi smiješne.I dobro je da sam prihvatila da je divno biti u mojoj koži, osjetit vjetar kako mahramu nosi, stajati cijelu noć kraj bolesna čeda, naći vremena za dosta  i za dušmana u svom satu što odzvanja isto svima.Očistila sam nijjete i sada bilo šta dobro kad radim, kažem u sebi, Bože, ako u meni ima koliko zerra dobra, koliko zerra iskrenosti ,ovim me zaštiti vatre na Sudnjemu danu, mene i čeljad moju, mene i braću moju u vjeri i moje sestre…rijeka života svakog od nas nosi, samo budni su svjesni da sve ide kraju….neko se jutros probudio je i otrčao da zaradi koji cener a zaboravio da zahvali Onom koji mu je dao ono što se nikakvim novcima ne može platiti.Treba sebi svaki dan, treba svako ko toga nije svjestan  bez napomene, ponavljati sva ona bogastva kojim smo počašćeni a nismo ih zaslužili, bogastva kojih nismi ni svjesni a nikakvim parama ih nebi mogli kupiti.Volim sve ljude bez razlike, a dušmane poštujem jer uče me dvjema stvarima, da nikad ne budem kao oni i da uvijek budem bolja i od njih i od sebe one od juče.Savjetujem vam dok spavate da Kur’an bude ono što će vaš mozak slušati u snu.Nek se moždane vijuge napoje Istinom, jer ni sva šminka dunjaluka nije dovoljna da prekrije dunjaluka smrad.Istina živi ali smo je na police zaborava odložili.Živimo hajvan tabijatom(čitaj:živiš da  bi jeo) umjesto da jedeš kako bi živio i saznao bit života jer kad je stomak pun, ne radi punom parom ni um, ni tijelo…ni ništa…Probudit se treba na vakat, prije nego nas Melekul mewt probudi…gorčinom smrti…ko djeca smo, umiremo dnevno i po nekoliko puta a pouku ne uzimamo, plašimo se života, i od tog straha zaboravljamo živjeti..Zaboravljamo voljeti…disati ljubav… postoji li još ljubavi koja bi zliječila dunjačke rane što krvare… koja bi zlo koje se nakotilo svela na neku podnošljivu tačku.Volite se ljudi.Sebe.Svoje bližnje.Svoje žene, cure,mačke, ko šta već ima…a ja volim sve vas  i molim da nam se Gospodar smiluje svima…

Ranije sam plakala i mučila se pitanjima zašto, kad bi me mržnja onih koji za ljubav znaju jedino iz serija, povrijedila, danima sam patila kad bi me potvorili za nešto što nisam, jadeć’ se Rabbu da mi je bitno da On istinu znade.U zadnje vrijeme se desilo dosta toga.I previše, rekla bih.Sve mi je samo otvorilo oči.Učinilo me opreznijom.Umjesto da očekujem da me neko voli i da mi na ljubaznost ljubaznost uzvrati, počela sam da baš pravo volim sebe.Pa nisam ja bolja od iskrenih prethodnika pa su ih gori od njih pljuvali i pravili im smicalice.Ako me mrze, ako me napadaju, ako mi podmeću nogu, znam da vjerovatno radim nešto kako valja, vjerovatno im idem na živce što me ne mogu uzet pod svoje i što ne igram onako kako mi sviraju.Haman sam postala punoljetna tek sa trideset tri ljeta 😀

Potreslo me kad mi je prijateljica iz Maglaja saopštila da joj je zaručnik od mlađe sestre neku noć preselio, a trebali se uzet 18.04… zanoćio i sa sabahom preselio, nadam se na Bolji svijet.

Koliko umre ljudi a da se  i ne rode, a koliko onih koji umru a i ne žive…samo životare…koliko dobrih nada bude pokopano svakog dana…koliko samo suza u more se slije rad žala za nečim što vrijedno žala  nije…Nisam konj, ali neki ljudi su uporni u tome da za mnom prašinu dižu.Živjela sam u braku sa čovjekom koji pripada bogatoj porodici, ali sam nije bogat, čovjeku koji pripada porodici vjernika  i hafiza ali sam nije vjernik, bila sam žena čovjeku koji se od ljudskog imao jedino lik i jedva se iščupala živa a danas, danas sam kriva jer sam pobogu narušila ugled bogate porodice, iskvarila im imidž haman pa savršenih.Ne valjam ni ja, priznajem.Magare ne može bit tvrdoglavo kao ja što sam samo kad se zainatim.Ne dam na sebe.Nikog ne mrzim, ali niko i nema prava da me optereti onim što podnijet i ponijet ne mogu.Niko.Pita me prijateljica gledam li neku seriju, pa što će mi, moj život je dovoljna drama, ali mi vjera uveliko olakšava, svemu i svima se smijem u lice…i to grohotom…neki misle da sam luda…a neki i ne misle, kunu se da jesam…pa dobro, možda ja samo gledam svijet  i sve na njemu nekim drugim očima pa onu zerru dobra u insanu množim i uvećavam.Ne živim ja od tuđeg mišljenja o meni.Ne živim ni od lajka na fb, ne živim ni od kukanja, ali nama ženama bude lakše kad se izblebećemo nekome koliko nam je teško 😀 ili ugodno 😀 svejedno

Neku noć sam zaglavila u hitnoj, imala sam jake bolove  u stomaku, kad me je doktor pregledao i kad sam vidjela da imam crveni veš i to čipkani, prasnula sam u smijeh 😀 pa zbilja sam počela da se gubim.Fin neki doktor, samo mama mu mogu bit 😀 dobro ne mogu baš mama ali sestra bi mogla 😀 primim infuziju, dobijem upute šta  i kako da snimim i vratim se doma.Onda su najbliži počeli da me posjećuju, svi redom dajuć mi savjete šta  i kako, kritikujuć me šta mi je sekirancija uradila.Ili kahva 😀 svejedno.Ja sam na to gledala kao na priliku da mi dragi Bog oprosti koji grijeh jer ih imam za mašAllah.A kao da ima neko ko ih nema 😀 elem

Moram još spomenut da sam imala jednu prošnju 😀 koja je na svu sreću prošla bezuspješno, naime, proscu je smetalo što sam dosta visočija od njega.Samo nekih desetak cm, sitnica 😀 stomak me je zabolio od smijeha.Pja, sve normalne žene mogu nać haljinu k’o od šale, a ja vaik naopaka, ni čo’jka ne mogu, jer da sam šta valjala, ne bi narasla ovoliko 😀 šalim se ja naravno, valjam ja, sebi barem…doduše, nisam ja prosila njega, on je mene i na svu sreću nismo par.

Još samo da zahvalim Benesti što mi je pomogla da vratim svoj nalog na voxxyz.Volim tu ženu.Posebna je. :*

a moje ludilo se i dalje nastavlja… :* 😀