Znaš, svijet će uvijek pokušavati da te pretvori u ono što želi da budeš. Ljudi, vrijeme, događaji, sve to pokušava da ostavi trag na tebi i natjera te da pomisliš da ne znaš ko si. Ali nije važno u šta pokušavaju da te pretvore ili koje ime žele da ti nadjenu. Ako ostaneš dosljedan, možeš da odbiješ sve njihove smicalice i ispod svega ostaneš svoj.

“Čak ako se čovjek previše zanese u svoju sreću, pa povjeruje da je veći nego što jeste, da leti u oblacima, i to je već haram! I to vrlo težak haram. Znao je Mehaga za onaj ljetošnji ders muftije Skopljaka. Znao je da je hamr najgori! Gori od zinaluka, od ubojstva, od laži i kjufura. Muftija je govorio kako je Iblis u nekakvoj okladi pobijedio učena hodžu, pa je on morao izabrati jedan grijeh. Iblis, nalet ga bilo, predložio je tri grijeha hodži na izbor. Ili da ubije dijete u kolijevci, ili da obljubi jedinicu svoga susjeda, ili da popije velik bokal hamra. Hodža je razmišljao koji li je grijeh od ta tri najmanji, i došao do zaključka da popije hamr. “Tim ću”, mislio je, “samo sebi naškoditi”, ali se prevario, jer mu je žestoko piće zanijelo pamet i razbudilo nefs, pa je onako pijan otišao da obljubi susjedu jedinicu, ali mu je dijete, koje je u kolijevci plakalo, smetalo uživanje, pa ga zadavio. Još je, poslije obljube, željan da dalje pije, ukrao i nekom gostioničaru puna tri bureta hamra. Uh! U gluho bilo! Baš je to nasihatli! A afijun je kao i piće! A i dućan je svetinja, ljudskog života treći direk. Iz njega se idara vadi, u njemu je cijela sermija, zato je Mehaga ostao u svom bakaluku sve do akšama. Jedva je dočekao da mujezin oglasi molitvu, ili Ibrahim bin Jusuf sa sahat-kule objavi trubljom vrijeme zatvaranja čaršije. Pognut, željan da ga niko ne susretne, žurio je Mehaga niz čaršiju prema Esadaginoj aščinici. Poslije večere, da bi izbjegli pred svijetom razgovore o njegovoj nesreći, Mehaga pozva Ali-hodžu da se vrate u dućan i mirno odluče šta će i kako će govoriti kod Ismeta. Kako je hladnoća bila vrlo jaka, to su u magazi stalno gorjele četiri velike mangale razgorjelog drvenog uglja prekrivenog lugom da se “mrazli” roba ne promrzne.
– Raščeprkaj malo tu vatru, hodža, da pristavimo džezvu.
– Bogme, opasno je. More iskra skočiti.
– Ama ne budi dijete, kad pođemo, prigrnut ćemo.
Već je jacija bila davno prošla kad se Mehaga odluči da pođe. Na razgrnut žar u mangali zaboravili su, a to je izazvalo požar koji je tek na četiri sata po jaciji primijetio pasvandžija, a koji je sat kasnije ugrabio velik dio Mehagina imetka. Već na sat-dva poslije jacije nikoga na čaršiji nije bilo te mrazne noći osim čuvara i zaptije, koji su zakukuljeni u kožne ogrtače tapkajući promrzlim nogama i hučući u prste šetali okolo po svojim područjima. Vatra je, dakle, nesmetano harala. A ona je ustrajna, podmukla, baš kao i bol, baš kao i čežnja. Počinje tinjanjem najmanje, skoro nevidljive žeravice, zahvati najprije ćilim ili vreću, ili ma šta u blizini, pa klizi podmuklo ka gredi, uhvati tako tavanicu ili pod, pa se naglo razbješnjava i kad postane vidljiva, već je moćna kao bujica koja nosi sve, već je nesavladiva! A i bol je takva: bilo duševna, bilo tjelesna: počinje nekom riječi, neugodnim djelcem bližnjega ili grčem, trzajem u nekom udu, pa sve više i brže napreduje, dok ne dovede do teškog oboljenja ili do potpune duševne potištenosti. A i čežnja je takva: počinje nevinim pogledom na neki predmet ili u nečije svijetle oči, u vitak stas ili bujne kose, pa se poput vatre s očiju prenosi na srce, pa na um, pa te obuzme svega i ne popusti dok ne postigneš ono za čim čezneš, ili dok potpuno ne sagoriš u njoj i ostaneš pepeo, čovjek ravnodušan, nesretan i tup. Zato se i veli: bol peče, a čežnja ispeče…”

Enver Čolaković

Es salatu hajrun minen newm… s okolnih džamija umilnim glasom dozivaju mujezini…Požurite na na namaz, požurite na spas…dok se jutarnja kahva hladi, razmišljam o ezanu, o namazu, o toj naredbi Gospodara u kojoj je toliko mudrosti da mi toga nikada nećemo bit svjesni..Srce kao da se širi od ljepote i miline dok sabahski ezani razliježu prohladnom dolinom.Sve ljepši od ljepšeg.Požurite na namaz….požurite na spas…svjesna najstrožije naredbe, jutros istu shvatam  i ovako:Požurite, probudite se, ustanite i napravite nešto sa svojim životom, Boga nam daje priliku, jednu, dvije, deset…do nas je hoćemo li sve to prespavati i propustii…sa onim ešhedu en la ilahe ilallah čovjek  svjedoči da ne postoji drugo božanstvo sem Allaha i da ne postoji nešto drugo čemu robuje sem Njemu…a gdje smo mi danas u tome?

Robujemo zabludama, inatima, modi, ekonomskoj navodnoj krizi, lažnim vezama, prijateljstvima…onome ko Allaha stavi na prvo mjesto, sve dođe na svoje i ne znači to uopšte da neće bit musibeta, ali se sve mnogo lakše podnosi, kad znaš da Neko to gore vidi sve i nikad ne zaboravlja, kao što to čine ljudi..sve se lakše uz Njegovu pomoć prebrodi…Od kako sam s petnaest godina otišla u drugi grad da se školujem, u grad gdje nisam znala nikoga i gdje mene niko nije znao, namaz je postao moj smiraj, moje mjesto za odmor duši, mjesto gdje sve tajne povjerim…a niko mi se ne smije, a Jedan razumije i zna kako se moja duša osjeća.Suze na sedždi…tako ljekovite, tako dobre jer konačno imaš vezu s Jednim u kojoj si prihvaćena takva kakva jesi i dobrodošla da zauvijek nađeš svoje mjesto u okrilju Njegove milosti.A meni da nije namaza, poludjela bih…da mi nije veze sa Stvoriteljem, ne znam kako bih pregurala  jedan obični dan jer ma koliko ljudi ima dobrih, ma koliko nas voljeli, bojim se da nas ipak naš Gospodar najbolje razumije.Inni tewekeltu alellah…s iskrenim tewekkulom u Jednog, insana ništa poljuljat ne može…zna da sve je bilo baš kako je moralo, zna da biće što je već određeno, zna da se ne vrijedi brinuti za nešto što došlo nije…zna da ima Svemoćnog na kojeg se oslanja…elhamdulillah…

Zato, ako neko pita da li žena s nikom kalbun na blogger.ba ili yalandunya na voxxyz-u ima vezu, reći ću iskreno da, imam najljepšu vezu, najčišću, najuzvišeniju, imam vezu sa svojim Stvoriteljom, klanjam Mu se, zahvaljujem i od Njega molim.Jedini On je kadar da u mom životu okrene sve naglavačke i da sve krene u drugom smjeru…Meni možeš sve ljubavi dunjalučke uzet u zamjenu za samo jedan sabah…u zamjenu za samo jednu suzu na sedždi…u zamjenu za moj razgovor sa Gospodarom…mojoj je duši uvijek tijesno bilo u ovom izmućenom oklopu od zemlje…Istina, još smo jedno ali moja duša stremi nebu i visinama, glasu ezana i pjevu ptica…dušu da čistu donesem pred Njega ili da nađem barem ono  da trudila sam se…U životu malo je šta sigurno, a ti, ustani još sada, operi sebe od sebe, uzmi abdest, padni na sedždu i sve brige povjeri Jednom, ustani i daj najbolje od sebe, s vjerom u Allaha, s pouzdanjem u Njega, ne možeš bit na gubitku nikada…Kako je samo milostiv moj Gospodar, daje nam više nego zaslužimo, a šansu nam daje sve dok smo živi…pa uzmimo i iskoristimo barem jednu…zar nismo zahvalni onim ljudima koji nam pomognu kad nam sve niz brdo krene, zar nismo zahvalni onima koji nam pomognu da se zaposlimo, da nešto postignemo, a Allah nam dao sve, subhanallah, toliko bogatstva koje se novcem nikakvim platiti ne može, sluh i vid, i govor, i osjećanja, i razum i normalan hod, normalno uzimanje hrane i normalno pražnjenje, normalan i zdrav porod, normalno rađanje, normalna jutra, i zore svitanje…normalne noći da san nas okrijepi…sve to nema cijenu, a opet tako malo zahvaljujemo…pozivam vas, svakog kome je teško, svakog ko je sretan, svako koi ma neku potrebu, teškoću, nek uzme abdest i padne na sedždu jer znaš šta…sa Svemogućim ništa nije nemoguće…a najbolje od svega je što dok ste u vezi s Jednim, srce je smireno…nikad ne bude slomljeno….nego treperi od sreće, elhamdulilllah.

Moja Duša i ja često vodimo duge, naprosto beskrajne razgovore. O svemu, pa i o njoj samoj, i o meni, na primjer, da li ja jesam nešto ili sam ništa, nečiji san, misao, kompjuterski program u časovima kada je nečiji računar tamo, gore, ako gore postoji, uključen. Tako besjedimo, propitujemo se poput Kočićevog Davida i njegove ženturače, ponekad i posvađamo, razišemo se svako u svoju samoću, ali bez čvrste riječi da se više nećemo družiti. Bože sačuvaj, moja mi je Duša najbliža, naprosto bez nje ne mogu. Ali, ponekad je upitam, šta si ti, Dušo moja? Ili, ko si ti? Gdje si? Kako se pokazuješ, obznanjuješ, kako to da znamo za tebe, da te je neko, negdje, davno, pomenuo i otada ti zaista postojiš, onako kako postoje bajke, patuljci, čak i bolesti. Toliko je hartije potrošeno da bi se ljudi tebi približili, ali ne znamo jesu li uspjeli, ili su možda čak i dalje nego što su bili u Sokratovo vrijeme. Čovjek je, zaista, tada imao dušu i nije je negirao, nije od nje bježao. Dvije i po hiljade godina poslije Sokrata, došli su oni što su vjerovali samo u materiju, kao da je to što opipavamo zaista materija, a ne opet samo nečiji smijeh, laž, podvala, došli i odrekli dušu i njeno postojanje. Došli i prošli, ali dušu nisu uništili. Kako je ona, moja i tvoja Duša, čitatelju moj? Mirna ili uznemirena? Bolna ili zdrava?Jasna ili tamna? Puna mržnje ili ljubavi? Caruje li u njoj zavist i zloba ili plemenitost i velikodušnost? Okrene li glavu na drugu stranu kada neko strada, ili u svemu želi da učestvuje? Kakva li je poslije Onoga što je došao i umro za njen spas? Je li bliže spasenju ili je potonula dublje prema potpunoj propasti? Neki krajevi ovoga svijeta, već dugo nisu imale mogućnost da upoznaju rat i da osjete jezu što se u dušu uvlači s odjekom te riječi. Ovdje to nije slučaj. Rat je nešto obično što nijednu generaciju ne može da mimoiđe, bar da je ne okrzne malo, tek da joj dušu naruži ili potpuno unakazi. Moju i tvoju Dušu, plemeniti čitatelju.

– Duša: Plašim se da pokušavaš nešto izvan tvojih moći, tvoga znanja, pa i poslanja.
– Ja: Šta to, Dušo?
– Duša: Hoćeš da budeš propovjednik, onaj koji se bavi dušama samo da bi ih popravio.
– Ja: Ne, dušo, nije mi to namjera. Pravi propovjednici su zaista rijetki, ali ja ne znam koji su njihovi motivi. Propovjednika sam se uvijek plašio. On propovijeda samo jedno, smatrajući sve ostalo blasfemijom. Ali, treba se plašiti i onih koji su vješti u ubjeđivanju, a nije im pri tome važno da li slušatelja ubjeđuju u istinu ili laž, važna im je samo njihova vještina kojoj se dive i u koju beskrajno vjeruju. Ne, to neću.
– Duša: Pa šta, onda, želiš?
– Ja: Da te upoznam, ako mi dopustiš.
– Duša: Zavisi li li to od mene? Šta da uradim?
– Ja: Želim da mi se otvoriš. Nemoj da se skrivaš iza svojih bezbrojnih velova, pusti me da te vidim do kraja.
– Duša: Plašim se da se ne zalediš kada sagledaš moje pravo lice.
– Ja: Neka, Dušo, iskrenost je bolja od laži.
– Duša: Dobro, dobro, ostavi se velikih riječi, njihovom upotrebom nećeš stići do mene. O iskrenosti i laži govorićemo kasnije.
– Ja: Zašto govoriti?
– Duša: Zato što bez moje pomoći ti nećeš otići dalje od početka, pače jedno nespretno. Evo, pružam ti svoju nevidljivu ruku, uhvati je. Jesi li je osjetio?
– Ja: Jesam, jesam, zaista je čvrsta.
– Duša: Ne plaši se, ovo nije ugovor sa đavolom, ali ni sa Gospodom, ti nisi ni Faust, ni Mojsije, ali ni ja nisam Vergilije, ma koliko bi ti volio da si Dante. Ti si ono sto ćeš otkriti da jesi, alhemičarski spoj Mene i Tebe. Idemo!
– Ja: Reci mi samo još ovo. Jesi li ti Duša ili Duh?
– Duša: Hm, prerano je to za tebe. Ostavimo za kraj odgovor, ili samo pokušaj odgovora na to nimalo lako pitanje.
– Ja: Zašto se sve oko nas tako potresa, kao da je zemljotres, i mijenja naočigled?
– Duša: Zato što je napolju rat. Ljudsku dušu ništa tako radikalno ne mijenja kao što to čini rat.
– Ja: Zar i tebe, moja jedinice?
– Duša: I mene, naravno. Zašto bih ja ostala pošteđena tih mijena.
– Ja: Ti bi trebalo da si iznad tih ljudskih pretjerivanja.
– Duša: Vidim ja da ti o meni malo znaš. Budi strpljiv, čekaju te još veća iznenadjenja.

Tako smo se spustili u prostor Duše, gdje je smješteno bezbroj prostorija nejasnih zidova, ali ipak odvojenih jedna od druge. Iz jedne se prelazi u drugu, pa u treću, ali se taj raspored i mijenja, prostor se otvara i zatvara, naprosto diše, kao živi organizam, iako ne znamo odakle sve to izvire i dokle domaša. Gdje su granice ovog lavirinta koji se zove Duša i da li je baš sve to Duša? Možda je to samo ljuštura u kojoj se nalazi Duša koju ću na kraju upoznati. Zbunjen, ne bih znao bez vodića da se pokrenem, ali ko da me vodi, ako ne moja vlastita misao, ili promisao, naprosto neki zov da se ide u nekom smjeru, pa ćemo vidjeti, jer je Duša odjednom zaćutala, pustila me da tumaram, možda će mi se kasnije i javiti. Zaboravio sam na vrijeme, izgubio predstavu o smjenjivanju noći i dana, lutao i lutao, čitajući natpise na sobama kao u muzeju. Na kraju me uhvatio strah. Strah od nekih soba. Da li je moguće da u mojoj Duši ima takvih mjesta, usnulih čudovista, zaleđenih opačina? Neka i vape da se oslobode, kao kod Baš-čelika koji je više priča o ljudskoj duši nego što je bajka o nekoj tamo osobi, odnosno čudovištu. Čovjek odbija pomisao da u njegovoj duši žive takvi monstrumi, odnosno da ima nekog traga od njih. Ali oni jedino i žive u duši, u memli i smradu nekog njenog zatrovanog dijela. Samo, uvijek je pitanje odakle je došla zatrovanost.

– Duša: Zašto stalno nešto brojiš?! Ćuti i gledaj.
– Ja: Zato što mi je to zanat. Moram da brojim i da kvocam, kao kvočka po bunjištu.
– Duša: Hoćeš da kažeš kako sam ja bunjište?
– Ja: Bože sačuvaj, tek sada otkrivam što si ti, draga moja.
– Duša: Slijedi svoju učenost, čitaj knjige. O Duši je napisana biblioteka različitih knjiga, ozbiljnih i neozbiljnih, prozračnih i tamnih. Dok si čitao, slijedeći neku svoju misao, ja sam pamtila ta mjesta, vrati im se i poveži ih.
– Ja: S čim da to povežem?
– Duša: S ovim što si vidio. Mislio si da u tvojoj Duši nema ni mržnje, ni straha, ni ravnodušnosti, nego samo ono što je dobro, humano, pomalo melanholično.
– Ja: Zašto mi ne dopustiš da otvorim vrata tih soba, da se suočim sa svim bez obzira da li je dobro ili loše?
– Duša: Zato što se jednom otvorena vrata teško kasnije zatvaraju. Zar nismo spomenuli Baš-čelika, a ima i drugih čudovišta, sva su ona potekla iz nečije duše. Ali, pokušaj da ideš dalje.

Napokon, kada se sklope sve knjige, zatvore oči i ispod tih lakih kapaka potraži misao, slika i značenje, dolazi se do saznanja koja idu iz svijesti, podsvijesti, duše i tijela, naprosto odasvuda. Tada prilježno, kao vješt pisar, samo bilježim. Zabilježeno dajem drugima, neka provjere i sebe i mene. Zapravo, Dušo, ipak sam ja tvoj pisar. Onaj koji pokušava da bude čak i sistematičan, čak i analitičan, dok je u suštini samo višestruki osluškivač i zapisivač.

– Duša: Budi moj zavodnik, dragi, zašto bi bio samo pisar? Očaraj me, potrudi se da poželim da zablistam. Kao što bi se iznenadio da vidiš svoj mrak, tako ćeš se iznenaditi i mojom ljepotom. Hajde, mili, idi dalje.
– Ja: Nisam baš zadovoljan ovim što sam napisao.
– Duša: Ne obraćaj pažnju na nijanse, bar zasad. Idi samo hrabro naprijed, od Vrata do Vrata. Na početku još ništa ne možeš da sagledaš.
– Ja: Ali, jesam li uopšte sposoban da bilo šta sagledam? Jesam li pripremljen za otkrića, ili ću prolaziti kao slijepac pored sveg šarenila tvoga svijeta?
– Duša: Hajde, ostavi se tog mudrovanja koje je samo prerušena malodušnost. Idemo pred Prva vrata.
– Ja: Da li si usamljena, Dušo moja?
– Dusa: A ti, vlasniče moj?”

Da živimo kako živimo, jedno s drugim, a jedno bez drugoga…Sve više se osjećam kao vuk samotnjak, stranac u masi, izgubljena u besmislu ovog vakta i zemana, bezglavo bježim od etiketa, od prodavanja sebe, svoje duše, jedinog što vrijedi u bescjenje, ne pristajem da dušu prodam za sitan šićar, da uprljam i ono malo od nje što je ostalo, maske ljudi me nasmijavaju, neki dan maškare, mislim, koga to ljudi lažu s tim maskama, kod nas je svaki dan maskenbal.i život je maskenbal…Umorna od toga da sav smisao života budu one dvije kese što nosim kući kad se umorna nakon naporna dana vraćam… životu treba dati i naći smisao.Onaj pravi.Mislila sam da je lakše u dvoje, ali je tako teško naći onog drugog koji ima isti cilj s nama, koji ima iste vrijedosti i slična razmišljanja.Jako teško.Život nam se sveo na hajvan tabijat, radi i živi da bi jeo, mislim trči, lomi se , ne spavaj, gazi, samo da bi sebi mogao priuštiti majicu kakvu nema niko, auto kakvo nema niko, novi namještaj, otić na more na rate, kupit nešto da nam bude dokaz da smo i mi nešto ostvarili, ha ya, kad u sebe ne ulažemo, duše nam skapavaju od gladi, umiru, toliko su glasni njihovi vapaji…kroz srž kostiju studen…nahrani dušu đahkad…postaješ ono što hraniš, ako živiš da bi jeo, postaješ tijelo, glancaš, briješ, mažeš lice i tijelo a s dušom šta je?Ne plaši te njen krik?Ostaje u nekim zagušljivim odajama našeg skrivenog, možda onog manje lijepog dijela ili onog plašljivog, onog koje maske života usješno prikriše…pričam s ljudima koji imaju duple doktorate a prazni, s ženama koje su život provele u prosvjeti s djecom , s onom s posebnim potrebama, a ipak mrze druge žene…nismo li svoj život usmjerili na pogrešno… učimo radi zvanja a ne radi znanja…satrasmo se trčeći za kesama… a duša…nek posti bez sehura i iftara, samo na mah koja kapljica rose njoj da kane…nepravedni smo i prema sebi i prema drugima…počinjem od sebe…govorim za one koje poznajem, za one koji uspješno nose maske decenijama…nekako bih voljela kad bi bio neki datum na koji  bi svi ljudi skinuli svoje maske, niko nikog ne bi prepoznao…niko nikom ne bi vjerovao… gledamo jedni druge u oči, a lažemo…nikoga do sebe…nikoga do dušu…nanosimo zulum sami sebi, a ljutimo se na druge kad nam nasilje čine…Nedavno Brena bila u Tronu, ma koje li su samo moje prijateljice tu “napunile baterije” kaže jedna, bilo je i pokrivenih, mogla si  i ti…da Allah sačuva…punimo baterije s nečim, slušajuć nekog ko je svoj život proveo prodavajuć tijelo svoje, glas svoj, umjesto da slušamo nešto što zaista ima vrijednost, nešto čija ljepota ne iščezava vaktom…ne sudim nikome, ali jadno je, jadno je kako sebi ne znamo pravu vrijednost.Ja nisam ona šminka na licu, ni farba na kosi, ja sam ona što ima bore da mi krase lice…ona koju sijede na glavi podsjećaju da mi se primaklo…ono što nikoga neće mimoići…ono što će nas sve zateći…smrt…valja za sve Bogu odgovore dati…a kadri jesmo li?