“Čak ako se čovjek previše zanese u svoju sreću, pa povjeruje da je veći nego što jeste, da leti u oblacima, i to je već haram! I to vrlo težak haram. Znao je Mehaga za onaj ljetošnji ders muftije Skopljaka. Znao je da je hamr najgori! Gori od zinaluka, od ubojstva, od laži i kjufura. Muftija je govorio kako je Iblis u nekakvoj okladi pobijedio učena hodžu, pa je on morao izabrati jedan grijeh. Iblis, nalet ga bilo, predložio je tri grijeha hodži na izbor. Ili da ubije dijete u kolijevci, ili da obljubi jedinicu svoga susjeda, ili da popije velik bokal hamra. Hodža je razmišljao koji li je grijeh od ta tri najmanji, i došao do zaključka da popije hamr. “Tim ću”, mislio je, “samo sebi naškoditi”, ali se prevario, jer mu je žestoko piće zanijelo pamet i razbudilo nefs, pa je onako pijan otišao da obljubi susjedu jedinicu, ali mu je dijete, koje je u kolijevci plakalo, smetalo uživanje, pa ga zadavio. Još je, poslije obljube, željan da dalje pije, ukrao i nekom gostioničaru puna tri bureta hamra. Uh! U gluho bilo! Baš je to nasihatli! A afijun je kao i piće! A i dućan je svetinja, ljudskog života treći direk. Iz njega se idara vadi, u njemu je cijela sermija, zato je Mehaga ostao u svom bakaluku sve do akšama. Jedva je dočekao da mujezin oglasi molitvu, ili Ibrahim bin Jusuf sa sahat-kule objavi trubljom vrijeme zatvaranja čaršije. Pognut, željan da ga niko ne susretne, žurio je Mehaga niz čaršiju prema Esadaginoj aščinici. Poslije večere, da bi izbjegli pred svijetom razgovore o njegovoj nesreći, Mehaga pozva Ali-hodžu da se vrate u dućan i mirno odluče šta će i kako će govoriti kod Ismeta. Kako je hladnoća bila vrlo jaka, to su u magazi stalno gorjele četiri velike mangale razgorjelog drvenog uglja prekrivenog lugom da se “mrazli” roba ne promrzne.
– Raščeprkaj malo tu vatru, hodža, da pristavimo džezvu.
– Bogme, opasno je. More iskra skočiti.
– Ama ne budi dijete, kad pođemo, prigrnut ćemo.
Već je jacija bila davno prošla kad se Mehaga odluči da pođe. Na razgrnut žar u mangali zaboravili su, a to je izazvalo požar koji je tek na četiri sata po jaciji primijetio pasvandžija, a koji je sat kasnije ugrabio velik dio Mehagina imetka. Već na sat-dva poslije jacije nikoga na čaršiji nije bilo te mrazne noći osim čuvara i zaptije, koji su zakukuljeni u kožne ogrtače tapkajući promrzlim nogama i hučući u prste šetali okolo po svojim područjima. Vatra je, dakle, nesmetano harala. A ona je ustrajna, podmukla, baš kao i bol, baš kao i čežnja. Počinje tinjanjem najmanje, skoro nevidljive žeravice, zahvati najprije ćilim ili vreću, ili ma šta u blizini, pa klizi podmuklo ka gredi, uhvati tako tavanicu ili pod, pa se naglo razbješnjava i kad postane vidljiva, već je moćna kao bujica koja nosi sve, već je nesavladiva! A i bol je takva: bilo duševna, bilo tjelesna: počinje nekom riječi, neugodnim djelcem bližnjega ili grčem, trzajem u nekom udu, pa sve više i brže napreduje, dok ne dovede do teškog oboljenja ili do potpune duševne potištenosti. A i čežnja je takva: počinje nevinim pogledom na neki predmet ili u nečije svijetle oči, u vitak stas ili bujne kose, pa se poput vatre s očiju prenosi na srce, pa na um, pa te obuzme svega i ne popusti dok ne postigneš ono za čim čezneš, ili dok potpuno ne sagoriš u njoj i ostaneš pepeo, čovjek ravnodušan, nesretan i tup. Zato se i veli: bol peče, a čežnja ispeče…”

Enver Čolaković