Moja Duša i ja često vodimo duge, naprosto beskrajne razgovore. O svemu, pa i o njoj samoj, i o meni, na primjer, da li ja jesam nešto ili sam ništa, nečiji san, misao, kompjuterski program u časovima kada je nečiji računar tamo, gore, ako gore postoji, uključen. Tako besjedimo, propitujemo se poput Kočićevog Davida i njegove ženturače, ponekad i posvađamo, razišemo se svako u svoju samoću, ali bez čvrste riječi da se više nećemo družiti. Bože sačuvaj, moja mi je Duša najbliža, naprosto bez nje ne mogu. Ali, ponekad je upitam, šta si ti, Dušo moja? Ili, ko si ti? Gdje si? Kako se pokazuješ, obznanjuješ, kako to da znamo za tebe, da te je neko, negdje, davno, pomenuo i otada ti zaista postojiš, onako kako postoje bajke, patuljci, čak i bolesti. Toliko je hartije potrošeno da bi se ljudi tebi približili, ali ne znamo jesu li uspjeli, ili su možda čak i dalje nego što su bili u Sokratovo vrijeme. Čovjek je, zaista, tada imao dušu i nije je negirao, nije od nje bježao. Dvije i po hiljade godina poslije Sokrata, došli su oni što su vjerovali samo u materiju, kao da je to što opipavamo zaista materija, a ne opet samo nečiji smijeh, laž, podvala, došli i odrekli dušu i njeno postojanje. Došli i prošli, ali dušu nisu uništili. Kako je ona, moja i tvoja Duša, čitatelju moj? Mirna ili uznemirena? Bolna ili zdrava?Jasna ili tamna? Puna mržnje ili ljubavi? Caruje li u njoj zavist i zloba ili plemenitost i velikodušnost? Okrene li glavu na drugu stranu kada neko strada, ili u svemu želi da učestvuje? Kakva li je poslije Onoga što je došao i umro za njen spas? Je li bliže spasenju ili je potonula dublje prema potpunoj propasti? Neki krajevi ovoga svijeta, već dugo nisu imale mogućnost da upoznaju rat i da osjete jezu što se u dušu uvlači s odjekom te riječi. Ovdje to nije slučaj. Rat je nešto obično što nijednu generaciju ne može da mimoiđe, bar da je ne okrzne malo, tek da joj dušu naruži ili potpuno unakazi. Moju i tvoju Dušu, plemeniti čitatelju.

– Duša: Plašim se da pokušavaš nešto izvan tvojih moći, tvoga znanja, pa i poslanja.
– Ja: Šta to, Dušo?
– Duša: Hoćeš da budeš propovjednik, onaj koji se bavi dušama samo da bi ih popravio.
– Ja: Ne, dušo, nije mi to namjera. Pravi propovjednici su zaista rijetki, ali ja ne znam koji su njihovi motivi. Propovjednika sam se uvijek plašio. On propovijeda samo jedno, smatrajući sve ostalo blasfemijom. Ali, treba se plašiti i onih koji su vješti u ubjeđivanju, a nije im pri tome važno da li slušatelja ubjeđuju u istinu ili laž, važna im je samo njihova vještina kojoj se dive i u koju beskrajno vjeruju. Ne, to neću.
– Duša: Pa šta, onda, želiš?
– Ja: Da te upoznam, ako mi dopustiš.
– Duša: Zavisi li li to od mene? Šta da uradim?
– Ja: Želim da mi se otvoriš. Nemoj da se skrivaš iza svojih bezbrojnih velova, pusti me da te vidim do kraja.
– Duša: Plašim se da se ne zalediš kada sagledaš moje pravo lice.
– Ja: Neka, Dušo, iskrenost je bolja od laži.
– Duša: Dobro, dobro, ostavi se velikih riječi, njihovom upotrebom nećeš stići do mene. O iskrenosti i laži govorićemo kasnije.
– Ja: Zašto govoriti?
– Duša: Zato što bez moje pomoći ti nećeš otići dalje od početka, pače jedno nespretno. Evo, pružam ti svoju nevidljivu ruku, uhvati je. Jesi li je osjetio?
– Ja: Jesam, jesam, zaista je čvrsta.
– Duša: Ne plaši se, ovo nije ugovor sa đavolom, ali ni sa Gospodom, ti nisi ni Faust, ni Mojsije, ali ni ja nisam Vergilije, ma koliko bi ti volio da si Dante. Ti si ono sto ćeš otkriti da jesi, alhemičarski spoj Mene i Tebe. Idemo!
– Ja: Reci mi samo još ovo. Jesi li ti Duša ili Duh?
– Duša: Hm, prerano je to za tebe. Ostavimo za kraj odgovor, ili samo pokušaj odgovora na to nimalo lako pitanje.
– Ja: Zašto se sve oko nas tako potresa, kao da je zemljotres, i mijenja naočigled?
– Duša: Zato što je napolju rat. Ljudsku dušu ništa tako radikalno ne mijenja kao što to čini rat.
– Ja: Zar i tebe, moja jedinice?
– Duša: I mene, naravno. Zašto bih ja ostala pošteđena tih mijena.
– Ja: Ti bi trebalo da si iznad tih ljudskih pretjerivanja.
– Duša: Vidim ja da ti o meni malo znaš. Budi strpljiv, čekaju te još veća iznenadjenja.

Tako smo se spustili u prostor Duše, gdje je smješteno bezbroj prostorija nejasnih zidova, ali ipak odvojenih jedna od druge. Iz jedne se prelazi u drugu, pa u treću, ali se taj raspored i mijenja, prostor se otvara i zatvara, naprosto diše, kao živi organizam, iako ne znamo odakle sve to izvire i dokle domaša. Gdje su granice ovog lavirinta koji se zove Duša i da li je baš sve to Duša? Možda je to samo ljuštura u kojoj se nalazi Duša koju ću na kraju upoznati. Zbunjen, ne bih znao bez vodića da se pokrenem, ali ko da me vodi, ako ne moja vlastita misao, ili promisao, naprosto neki zov da se ide u nekom smjeru, pa ćemo vidjeti, jer je Duša odjednom zaćutala, pustila me da tumaram, možda će mi se kasnije i javiti. Zaboravio sam na vrijeme, izgubio predstavu o smjenjivanju noći i dana, lutao i lutao, čitajući natpise na sobama kao u muzeju. Na kraju me uhvatio strah. Strah od nekih soba. Da li je moguće da u mojoj Duši ima takvih mjesta, usnulih čudovista, zaleđenih opačina? Neka i vape da se oslobode, kao kod Baš-čelika koji je više priča o ljudskoj duši nego što je bajka o nekoj tamo osobi, odnosno čudovištu. Čovjek odbija pomisao da u njegovoj duši žive takvi monstrumi, odnosno da ima nekog traga od njih. Ali oni jedino i žive u duši, u memli i smradu nekog njenog zatrovanog dijela. Samo, uvijek je pitanje odakle je došla zatrovanost.

– Duša: Zašto stalno nešto brojiš?! Ćuti i gledaj.
– Ja: Zato što mi je to zanat. Moram da brojim i da kvocam, kao kvočka po bunjištu.
– Duša: Hoćeš da kažeš kako sam ja bunjište?
– Ja: Bože sačuvaj, tek sada otkrivam što si ti, draga moja.
– Duša: Slijedi svoju učenost, čitaj knjige. O Duši je napisana biblioteka različitih knjiga, ozbiljnih i neozbiljnih, prozračnih i tamnih. Dok si čitao, slijedeći neku svoju misao, ja sam pamtila ta mjesta, vrati im se i poveži ih.
– Ja: S čim da to povežem?
– Duša: S ovim što si vidio. Mislio si da u tvojoj Duši nema ni mržnje, ni straha, ni ravnodušnosti, nego samo ono što je dobro, humano, pomalo melanholično.
– Ja: Zašto mi ne dopustiš da otvorim vrata tih soba, da se suočim sa svim bez obzira da li je dobro ili loše?
– Duša: Zato što se jednom otvorena vrata teško kasnije zatvaraju. Zar nismo spomenuli Baš-čelika, a ima i drugih čudovišta, sva su ona potekla iz nečije duše. Ali, pokušaj da ideš dalje.

Napokon, kada se sklope sve knjige, zatvore oči i ispod tih lakih kapaka potraži misao, slika i značenje, dolazi se do saznanja koja idu iz svijesti, podsvijesti, duše i tijela, naprosto odasvuda. Tada prilježno, kao vješt pisar, samo bilježim. Zabilježeno dajem drugima, neka provjere i sebe i mene. Zapravo, Dušo, ipak sam ja tvoj pisar. Onaj koji pokušava da bude čak i sistematičan, čak i analitičan, dok je u suštini samo višestruki osluškivač i zapisivač.

– Duša: Budi moj zavodnik, dragi, zašto bi bio samo pisar? Očaraj me, potrudi se da poželim da zablistam. Kao što bi se iznenadio da vidiš svoj mrak, tako ćeš se iznenaditi i mojom ljepotom. Hajde, mili, idi dalje.
– Ja: Nisam baš zadovoljan ovim što sam napisao.
– Duša: Ne obraćaj pažnju na nijanse, bar zasad. Idi samo hrabro naprijed, od Vrata do Vrata. Na početku još ništa ne možeš da sagledaš.
– Ja: Ali, jesam li uopšte sposoban da bilo šta sagledam? Jesam li pripremljen za otkrića, ili ću prolaziti kao slijepac pored sveg šarenila tvoga svijeta?
– Duša: Hajde, ostavi se tog mudrovanja koje je samo prerušena malodušnost. Idemo pred Prva vrata.
– Ja: Da li si usamljena, Dušo moja?
– Dusa: A ti, vlasniče moj?”