Da živimo kako živimo, jedno s drugim, a jedno bez drugoga…Sve više se osjećam kao vuk samotnjak, stranac u masi, izgubljena u besmislu ovog vakta i zemana, bezglavo bježim od etiketa, od prodavanja sebe, svoje duše, jedinog što vrijedi u bescjenje, ne pristajem da dušu prodam za sitan šićar, da uprljam i ono malo od nje što je ostalo, maske ljudi me nasmijavaju, neki dan maškare, mislim, koga to ljudi lažu s tim maskama, kod nas je svaki dan maskenbal.i život je maskenbal…Umorna od toga da sav smisao života budu one dvije kese što nosim kući kad se umorna nakon naporna dana vraćam… životu treba dati i naći smisao.Onaj pravi.Mislila sam da je lakše u dvoje, ali je tako teško naći onog drugog koji ima isti cilj s nama, koji ima iste vrijedosti i slična razmišljanja.Jako teško.Život nam se sveo na hajvan tabijat, radi i živi da bi jeo, mislim trči, lomi se , ne spavaj, gazi, samo da bi sebi mogao priuštiti majicu kakvu nema niko, auto kakvo nema niko, novi namještaj, otić na more na rate, kupit nešto da nam bude dokaz da smo i mi nešto ostvarili, ha ya, kad u sebe ne ulažemo, duše nam skapavaju od gladi, umiru, toliko su glasni njihovi vapaji…kroz srž kostiju studen…nahrani dušu đahkad…postaješ ono što hraniš, ako živiš da bi jeo, postaješ tijelo, glancaš, briješ, mažeš lice i tijelo a s dušom šta je?Ne plaši te njen krik?Ostaje u nekim zagušljivim odajama našeg skrivenog, možda onog manje lijepog dijela ili onog plašljivog, onog koje maske života usješno prikriše…pričam s ljudima koji imaju duple doktorate a prazni, s ženama koje su život provele u prosvjeti s djecom , s onom s posebnim potrebama, a ipak mrze druge žene…nismo li svoj život usmjerili na pogrešno… učimo radi zvanja a ne radi znanja…satrasmo se trčeći za kesama… a duša…nek posti bez sehura i iftara, samo na mah koja kapljica rose njoj da kane…nepravedni smo i prema sebi i prema drugima…počinjem od sebe…govorim za one koje poznajem, za one koji uspješno nose maske decenijama…nekako bih voljela kad bi bio neki datum na koji  bi svi ljudi skinuli svoje maske, niko nikog ne bi prepoznao…niko nikom ne bi vjerovao… gledamo jedni druge u oči, a lažemo…nikoga do sebe…nikoga do dušu…nanosimo zulum sami sebi, a ljutimo se na druge kad nam nasilje čine…Nedavno Brena bila u Tronu, ma koje li su samo moje prijateljice tu “napunile baterije” kaže jedna, bilo je i pokrivenih, mogla si  i ti…da Allah sačuva…punimo baterije s nečim, slušajuć nekog ko je svoj život proveo prodavajuć tijelo svoje, glas svoj, umjesto da slušamo nešto što zaista ima vrijednost, nešto čija ljepota ne iščezava vaktom…ne sudim nikome, ali jadno je, jadno je kako sebi ne znamo pravu vrijednost.Ja nisam ona šminka na licu, ni farba na kosi, ja sam ona što ima bore da mi krase lice…ona koju sijede na glavi podsjećaju da mi se primaklo…ono što nikoga neće mimoići…ono što će nas sve zateći…smrt…valja za sve Bogu odgovore dati…a kadri jesmo li?