Skloni smo idealiziranju svega, ljudi, situacija, sebe.Ništa nije idealno,Sve, baš sve na ovome svijetu ima najmanje dva lica a nešto ili neko ima lica koliko hoćeš.Koliko nas je upoznalo sva lica  i naličja bliskih ljudi i koliko je to upoznavanje bilo bolno, zna svako od nas za sebe najbolje.Neka upoznavanja su nas promjenila zauvijek, neka su na nama ostavila  ožiljak a neka su nas učinila opreznijima u svakom pogledu.Ne govorim o dušmanima, njih treba nadasve poštovati jer neprijateljstvo i mržnju ne kriju.Šta uraditi s onim ljudima koji su naši, nama Bogom dani, roditeljima, braći,  sestrama, mužu, djeci, kad nam pokažu neka lica koja ni malo ne liče na prijateljska?Kad nam pokažu svu tamu i sav jad onog neljudskog u ljudima?

Kako se oporaviti?

Kako oprostiti?

Da li se ikad insan oporavi od toga?

Imam dobru prijateljicu koja živi u Šeheru a koju je vlastiti otac seksualno iskorištavao godinama.O tom se šuti.To što te najviše boli se ne priča ni psihijatru čak.Ni psihologu.Kad je došlo vrijeme za udaju, rekla je sve svome mužu, koji ju je prihvatio za ženu uz uslov da nikad ne pita i ne ide ocu, da ga proglasi mrtvim.I tako i jest učinila.Prošle su godine od tada.Ona ima dva sina.Njeni roditelji su se razveli dok je bila dijete, brat je odlukom suda pripao majci a ona ocu i ne sluteći tada kakav se monstrum krije u liku njenog na oko nježnog oca.Uništio joj je život.Zauvijek ju obilježio.Utjeha joj je to što ga ne viđa, djeci je rekla kad pitaju za dedu, da je umro davno.Ni danas joj nije lahko, kaže toliko je opsjednuta čistoćom da sve kad joj je nešto prljavo ona vidi sebe uprljanu rukama od rođenog oca.Boli su to.

Znam još jednu koja je imala isto iskustvo samo što ona svog oca sreće svaki dan.Priča sa njim.Čak ga i poljubi ali nikad, baš nikad mu ne može oprostiti zulum koji joj je nanio.Tanka je linija od ljubavi do mržnje, od dobrog čovjeka do zvijeri, pretanka i nikad insan ne zna šta može doživjeti u sljedećem trenutku od dragih ljudi.Ovim drugim ne treba zamjeriti i da nas gađaju kamenjem u glavu kad hodimo dzadom…ili jajima, svejedno.

Kako oprostiti?

Kako se izdići iznad samog sebe?

Kako zaliječiti rane da bole manje?

Vjerujem da svako od nas ima ožiljke po duši koje su ostavili bliski ljudi.Oprostom ih je zavio.Ali nije zaboravio.Nije.I nikad neće.I ma koliko ih skrivali, ipak na promjenu vremena zabole jako i isplivaju na površinu da nas podsjete da šminka na licima dragih ljudi je samo šminka, da lica bliskih ljudi mogu biti gora od vučjih ako samo prijeđu granicu između dobra i zla.Pa makar je prešli samo jednom u životu, vaš život je zauvijek obilježen.Baš zauvijek.

Ne treba nikad gledati svijet a  ni ljude na njemu crno/bijelo.Treba svakog, baš svakog čovjeka gledat kroz sive nijanse, bolje bit iznenađen nego razočaran.U biti, i u ovom je ibret za razumom obdarene.Sretni su oni koji su prošli pola životnog vijeka a da ih nije nego od bliskih ljudi povrijedio.Ako uopće ima takvih.Insan ne može mjenjati druge, ne može im ni suditi, ne može jer ne znam šta se u takvim trenutcima nalazi u glavama ljudi, ali ako oca koji je seksualno iskorištavao godinama nije stid hodat po dunjaluku, ako muža koji je majku svoje djece vrelim kašikama pržio nije stid hodati džadom, pa što bi onda bil ostid otvorene neprijatelje islama da islam ljazgaju i pljuju, da islam i muslimane razjedinjuju i ubijaju.Moj problem je što se previše unesem u tuđe boli pa me boli gotovo jednako kao da i sama doživljavam isto, no valjda je to svojstveno svim emotivcima a ne samo meni.

Budite dobri radi sebe.Ne radi drugih.Volite drugima ono što bi voljeli sebi.Čuvajte emanete, čuvajte ih, pazite, poštujte… previše bolna je stvarnost kad je se pogleda u oči.Sumorni dani nad ovim svijetom zbog zla kojeg ljudi rade, zbog grijeha koje činimo pojavio se metež i na kopnu i na moru i u dušama ljudskim, ja se bojim Alahove srdžbe za ovoliki naš nemar.Na oko lijepi a prazni.Usta riječi puna a djela ni na mapi.

Dobro je to što  Allah prima pokajanje, ali tuđi hakk ti neće oprostiti, ni tebi ni meni. A ljepše bi bilo da ima ljubavi među nama.Da se volimo, smijemo i poštujemo jedni druge.Koja mi korist ako me raniš što mi kasnije rane vidaš jer je tvojom rukom nanesena.Koja mi korist od naknade štete kad je duša zauvijek nagnječena.Bojte se Allaha u pogledu emaneta, u pogledu prava slabijih, siroćeta i žene, bojte se Allaha u pogledu tuđeg tuđeg hakka jer sve se to vrati kad tad, vrati se kad se insan bude najmanje nadao i kad najmanje bude trebao još jedan nož u srce.

Baš ništa čovjek o čovjeku ne zna.Dok žurimo ulicama, trčeći trbuhom za kruhom, niko ne razmišlja da neko možda ne bježi od sebe, niko ne razmišlja o tome kroz šta prolazi svako od nas.Previše gledamo očima, a premalo srcem.Previše zamjerimo.Previše.Trebamo toliko ljubavi da izliječi sve rane.Ako se i mogu izliječiti.

Dušmani su uništili Bosnu ratom, ubijali, klali, silovali i ništili.Čak i da se Bosna oporavi od svega toga, i izgradi ponovo, niko ne može vratiti najmilije, niko ne može izbrisati bolna sjećanja, ali se barem o njihovom zvjerstvu priča, nekima se i ovdje sudi…pouka se doduše slabo uzima… a šta je sa onima dušmanima koji opustoše jedan život, šta je sa dušmanima unutar naših porodica, unutar nas samih…o tom se šuti.. to se i od sebe krije…Teže su emotivne traume od fizičkih, mnogo teže.Ti i ne slutiš dok stojiš u redu da platiš račune koliko je onih što stoje amputirane duše.

Da  nam se Allah smiluje svima.

I misliš ne može se preboljeti, ali nauči čovjek. A kad se srce smrzne, lijepo se živi i bez srca. A kad se duša uguši, lijepo se živi i bez duše. Mnogi su mrtvi već davno prije svoje smrti, a možda su baš takvi i najsrećniji.