Može li insan birati koga će voljeti? Može li birati  da isključi emocije i da se razumom vodi, kad je ljubav u pitanju… po meni, kakva je to ljubav, ako su emocije na off i kakav je to razum ako nije u pogonu 😀 

jedno je sigurno, svi plaćamo svoje odluke… nebitno kakve su… i snosimo odgovornost i trpimo posljedice istih… dvaput sam preskupo platila ljubav, bojim se da na mom računu   imam još nešto sitno… a opet, da budem iskrena, ne vjerujem ni u instant kafu a kamo li insatnt ljubav… 

Ako ikad… ako nekad… budem te sreće da se susretnem s njenim veličanstvom, upitat ću je zašto je tako bezobzirna i zašto me godinama izbjegava… 

mene ‘vako finu 😀

Neki dan odem do Šehera na kahvu s prijateljicama.Nema mi Krajiškinje pa je Šeher nekako pust bez njenog osmijeha.Većinu vremena sam provela sa svojom hafizom i Jasminom.Prije nego sam stigla do Baščaršije, pješke sam se uputila od Skenderije i polahko…prisjećala se sad već davne 1998. kad sam došla u Sarajevo da se  školujem.Nisam nikog znala, nije bilo telefona kao sada,  mislim, mobitela  😀 a nije vala ni telefona,u Medresi su  bile  dvije govornice i ako ti se posreći nekih desetak minuta da pričaš s nekim, uz pretpostavku da je prije tebe pričala neka cura koja nije znala kako se kradu impulsi s kartice 😀 by the way, ko se još ne sjeća toga 😀 i ko još nije impulse krao 😀

Kući se išlo rijetko… jednom mjesečno i tada bi nekako gledaj da ne ideš ako baš ne moraš, uvališ se kod neke jaranice, besplatan hrana i grijanje, topla voda onaj jedan dan koji bi mi imale kad bi dođi na red dan D odnosno subota za kolektivni vikend.

Gledala sam mutnu Miljacku i patke koje bezbrižno plivaju po njoj.U ovom gradu je počela moja mladost. u ovom gradu je sehara mojih najdražih i najljepših uspomena…u ovom gradu sam se upoznala sa očekivanjima, razočarenjima, srela prave ali i pogrešne ljude… u ovom gradu sam klanjala svoju prvu Džumu… u ovom gradu sam prvi put momku kupila poklon… u ovom gradu je prvi put za mene momak pod prozorom svirao gitaru… u ovom gradu ja sam se trudila da nasmijem sve oko sebe… dok sam bezglavo bježala od sjećanja na minule događaje…  od rata u državi i rata u meni….

Sjećala sam se dana kad sam Allahovim emerom odlučila da će mahrama biti sastavnim dijelom moje garderobe… i sjećam se kako sam tom svojom odlukom razočarala roditelje i svu rodbinu…ali sam bila ponosna na sebe i na sve što sam ja… na tu odluku i danas se ponosim….kasnije se pokrivalo redom sve žensko u našoj familiji…bojali su se, da se ne predomislim jer sam dijete i još nezrela za neke bitne životne odluke… a danas znam da djeca znaju bit iskrenija i s boljim vidicima od nas odraslih…

Na Drveniji sam stajala naslonjena na ogradu, očiju zatvorenih… prizivajuć sjećanja…. sjećam se…Nermina i ja smo skupile i dale posljednje pare za riječnik arapskog jezika… srijedom se uvijek kupovala Azra…a vikendom pita na Baščaršiji…. a ko ne zna ili nije imao braće i sestara u Medresi ne može znat koliko može biti dugačak red pred pekarom pored Begove za vruće buhtle…tu sam prvi put imala momka mlađeg od sebe, nižeg od sebe i mršavijeg od sebe…

Užasno su me živcirale karirane hlače koje su se tad nosile…Prve suze, prve ljubavi, prva razočarenja… nisam nešto posebno begenisala hodže u tom vaktu.Ne begenišem ih ni danas, ali volim što postoje škole koje obrazuju ljude za život a ne samo pukom teorijom od koje nema nikakve fajde…

Naučiš se da se oslanjaš na sebe… da tražiš pomoć od Gospodara u svakoj prilici i da učiš… iz svega.. od svega… od prolaznika na ulici do nepomičnih zgrada koje kao nijemi svjedoci stoje i podsjećaju da ima Jedan koji sve potri i koji je Neprolazan… dok smo tražile neko mjesto koje nije Divan jer tamo više ne možeš sjest ko insan a da te ne slikaju, konstatovale smo da bi bilo dobro da postoji nešto kao radnja ili caffee momaka 😀 pa da sebi nešto iskombinujemo, 😀 ovako, nemamo mi neke sreće u ljubavi…Uvijek nas hoće oni koje mi nećemo a mrze oni za koje mislimo da su pravi 😀 i tako… a godine ne čekaju nikoga pa ni nas..i naravno, koji sam ja peh, na po Bašlaršije se isprljam 😀 sva sreća da vode ima …

Slika Br. 1. Ne vidim najbolje, al’ ko da smo mutne malo 😀

Život se neprestano mijenja i okreće… moraš se priviknuti da ništa nije zauvijek…da se kahva ohladi… cigareta dogori a ljudi i situacije…čak i gradovi se mjenjaju… uspjeh je uzmoći prilagoditi se na sve promjene koje se dešavaju… u nama i oko nas… prihvatiti da svaka sijeda samo je vijesnik nekog novog proljeća koje tek treba da se budi… nakon zime života…

Ne znam što pametujem na sabahu… valjda roj misli  hoće  u neku košnicu da se useli… valjda imaju potrebu da negdje ostanu… valjda se osjećaju važnim i drugima, kad  su već meni… moje uspomene…

Njegujem prijateljstva koja imam iz djetinjstva… to je za mene pokazatelj da sam živjela… da sam nešto postigla…Održavat auto svako može 😀

Zapostila sam, elhamdulillah, evo jedan od hodža zove me na spas i kaže i meni i vama da je bolje klanjati nego spavati… a ja sam budna već sat vremena, dok klanjam sabah , odmah odoh za poslom… a vas, moje divne uspomene… ostavljam na mjestu gdje ste pohranjene… zahvalna Gospodaru što mi sjećanja niko ne može uzeti sem Onoga ko mi ih je dao…

A volim miris jutra… kahve… i tišinu… jednostavno volim…. i uživam u tome od kako za sebe znam…