Počelo zimsko računanje vremena.Što se mene tiče nije ni moralo il’ je moglo davno, ljeta ionako nije bilo a u srcu je zima odavno.Možda da zaspim medvjeđim snom bi valjalo, al’ ne mogu…muče me riječi sve izgovorene, sve one koje sam čula a nisam željela da znam ni u najgorem ludilu.Mi robovi modernog doba, što za onu crkavicu od plate crkavamo, radeć od sabaha do akšama, kupujuć par stvari kojima bi sebi zamjenili lažnim osjećajem da posjedujemo nešto barem, jer smo sebe davno izgubili… izgubili smo se u vrtlogu lažnoga sjaja, bljutavih riječi bez značaja, lažnih obećanja da biće bolje, prodajemo sebe u bescjenje jer niko nije vidio našu pravu vrijednost, a imamo je…svako od nas je ima… Allahova stvorenja vrijede i baš svaki insan na ovoj planeti je dostojan ljubavi, poštovanja i divljenja.Meni je barem tako. Onda se vrijeme pobrine da ta osoba zbilja postane vrijedna svakog poštovanja, ljubavi i divljenja, ili se uljudno množimo sa nulom, ona mene, nju ja i poselamimo se uredno preko rodbine ili prijatelja ili, u najgorem slučaju preko suda(Allahu hvala kad kadije u Bosni više ne postoje, kakav je vakat, baš bi imale posla 😀 )U jednom hadisu se govori da nije vjernik onaj musliman koji dozvoli da ga zmija iz iste rupe ujede dvaput 😀 jer onda nije do zmije do insana je.Mene su se vala naujedale zmije, doduše ne iz iste rupe, zmije bi nađi drugu rupu i uredno me ujedi i iz druge…treće…pete…ujedala je toliko da sam čak postala imuna na njezin otrov ili sam i sama postala kao ona, otrovna 😀 (ponekad poželim da jesam) 😀 i opet, nakon svega, nakon svih ugriza, ja vjerujem u dobro u ljudima, bogdu iskrenosti, dobre namjere…vjerujem …pa makar me koštalo…Dok čekam da se kahva ohladi i gledam u šoljicu, džezvu od bakra, mobitel pored i ovaj laptop… dala bih sve da imam nekog insana s kojim bi moja jutra imala smisla, kome bih ujutro mogla reći, sabah hajrola ljubavi, jesil se naspavao…ujeda hladnoća zidova ovih, nekad mi se čini da sam na robiji, da bi sve više imalo smisla jer bih znala dan kad ću izaći na slobodu. križala dane u kalendaru…a ovako…kako izaći na slobodu iz tamnice vlastitih misli, skrojenih od tuđih mišljenja o meni i ružnih riječi upućenih na moju adresu.Ne dao Bog da se bunim na kader Allahov samo nekad se umorim i to je sve.Jedva vucaram noge olovne … oči od svijeta umorne po džadi što dun’ya se zove.Nisam očekivala bajke ali sam vjerovala da zaslužujem insana i da će sva moja mora tuge, besane noći i jutra puna čemera jednom biti prošlost, kad pravi insan u moj život uđe… 😀 naivna sam ja, ni dijete kao ja to nije…
…a navikla sma kahvu pit sama, smijat se zidovima u osvit zore, cijenit sitnice kao suho zlato… možda zbog svega što sam prošla…možda…baš zato…
Archive | October 2014
Neću se ljutiti…jednostavno, neki ljudi ne znaju za bolje, nego da odustanu…
Postoje porazi koji insana ojačaju i otvore mu oči kao što ne bi nikakav uspjeh.Čovjek, da ne zaplače ponekad bi crk’o od boli , da ne zapjeva i ne nasmije se muci u inat , muka bi se njemu smijala stalno. Postoje noći bez kraja i početka, koje nit snu daju da sklopi umorne oči nit daju da svjetlost uđe u njih…Postoje neki ljudi koji su gori i od samog zla, zamotani u najfiniji celofan, ukalupljenim najljepšim fasadama a unutra da Bog sačuva.Okolo kalaj unutra belaj, rekao bi naš narod…Od kud meni pravo da sabahom diram u tuđe fasade? Oprostiti nije teško, teško je ponovo vjerovati.Okrenuti novi list nije teško, teško je zaboraviti prethodni…Odustati na vrijeme je važno, možda i važnije nego početi prije vremena…Imati svijest da Jedan sve vidi…stalno…stalno…stalno…Od kud u ljudima toliko neljudskog?Jedino nam amnezije idu sjajno…zaboravljamo ono juče šta smo rekli…u vjetar bacamo sve što smo stekli…nožem siječemo na pola, da boli samo da bude po našoj istini…a istina je jedna… Jedna…Oduvijek…Da se mučim pitanjima zašto, ne želim jer sve je moralo biti baš ovako kako je…i Allahu hvala na tome.
Ma hvala Mu na svemu, oduvijek…zauvijek…
https://youtu.be/Wi5H6p5MqcU
Believe it or not, perhaps I don’t show it much, or well, but I think I like people.
“Out of suffering have emerged the strongest souls; the most massive characters are seared with scars.”
Khalil Gibran
Juče sam imala prekrasan dan.Prvo, i najvažnije je da sam tek juče, tek sa 32 smogla kuvveta da kažem NE a da me ne zaboli.Dugo sam skupljala hrabrost i uvijek mi je samo malo falilo ali me je baš uvijek ono malo i koštalo.Elem.Juče sam donijela neke odluke, koje će nadam se inshAllah imat za posljedicu samo hajr za mene i za mnoge druge.Elhamdulillah
Nogom sam stala na vlastiti nefs i pokorila ga, jest da mi nije lahko…ali, kad je to meni u životu bilo lahko.Kad je to život mene, ma kad je bilo koga mazio?Život je put i sva iskušenja na njemu samo su izazovi koji nas ojačaju ili nas slome, istina ponekad i kad se slomimo, bude u našu korist ali to shvatimo tek nakon izvjesnog vremena.Poslije sam s prijateljicama pila kahvu i ugledam odžačara, iako nisam sujevjerena i ne vjerujem da mi bilo ko ili bilo šta što vidim donosi sreću, ili nesreću, nekako mi bi milo što baš odžačar prolazi pored nas.Uljudno se selamio sa tetom koja radi u zlatari preko puta slastičarne u kojoj smo mi pile kahvu, sav čađav i sretan vjerovatno što mu posao cvjeta ili je sretan, onako kao što su sretni svi ljudi koji ne traže od života mnogo.Malo poslije odžačara naiđe i trudnica 😀 prekrasna, ma toliko lijepa da se činila nestvarnom, Allah da je sačuva, i nju i njeno čedo što ga pod srcem nosi.Iako sam u duši bila i sretna i tužna u isti mah zbog nekih odluka, kad sam vidjela ono za šta drugi vjeruju da donosi sreću, nekakav čudan osjećaj me spopao.Neopisiv.Poseban.Shvatila sam to kao znak od Boga da sam dobro odlučila
Elhamdulillah
ponavljala sam poluglasno, hasbijallahu la illahe illahu alejhi tevekkeltu we huwe rabul a’ršil a’zim i u tim riječima tražila snagu da izdržim i ne dozvolim suzi da kane pred prijateljicama.One ne razumiju…previše su mlade da bi neke stvari razumjele…još ne znaju kako život može da zaboli…a molim Allaha da nikad i ne saznaju…Mnogo znači kad insana izbrusi život pa ogugla na mnoge stvari, a opet…nekad i tako male i beznačajne stvari suze izmame…Poslije sam upoznala dvije prekrasne žene, dive, žene kojima bi na snazi pozavidjeli i najjači…ne snazi u mišićima nego onoj drugoj, duhovnoj…Profesorica, majka dvoje djece, prekrasna žena pokrivena zelenim hijabom, njene oči su nosile toliko tuge u sebi da u jednom momentu meni su suze same krenule.Toliko bola je prešlo preko njenih nejakih pleća.Toliko rana ima nezacijeljenih.Svako od nas nosi ponešto na duši i ožiljke skrivene a lice ih otkriva…govore oči pogledom umornim o njima, govore bore o moru suza prolivenim, govore podočanjci pitajuć se zašto…a druga žena, jednako posebna kao i moja sugrađanka … Maglajka, neustrašiva žena, ma čak i zmiju nosi oko vrata, koja voli divlje konje kao i ja a posjeduje poseban dar za pisanjem.Svako zlo za neko dobro…i dobro je da je tako…pitam se da nas je život mazio, da li bi se ikada srele..da li bi ikada naučile poštovati sebe i vrijednosti koje imamo kao individue, kao žene…žena nije manje ženom kao nema muža…žena nije manje ženom ako je preživjela brodolom… Bože moj, koliko snage Si dao jednoj ženi…hoće li jednom svaka suza naša doći na vrata onome rad koga je puštena?Hoće li život naplatit ceh onima koji su otišli onda kada su trebali biti uz nas najviše, hoće li zaboljeti duša koju nemaju one koji su šutnjom govorili glasnije od ikakvih riječi kad su odlazili zauvijek zatvarajuć vrata…Moj Gospodaru, lahko je pisat o sreći…lahko…sa tugom valja znati…uzmoći izaći na kraj a da osmijeh ne ubije…Koliko pitanja ostane zauvijek bez odgovora, koliko noći provedenih u molitvi da bolje bude…da prestane da boli… izdaja…noževi…udarci…grube riječi…
Je li utjeha, Bože moj, znati da mnoge žene kao i ja, boluju od rana nevidljivih…neizlječivih…
Mnoge žene baš kao i ja osmijehom skrivaju mora tuge…
dok oči same govore…
Molim Allaha da ove dvije prekrasne hanume sačuva od ljudskog šerra i svih drugih zala…
Molim Ga da čak ni moj najveći dušmanin ne doživi ono što jaka žena može podnijeti i preživjeti…i što je uz Allahovu pomoć preživjela…
Navikne čovjek na sve. Na bol što misliš da nikad ne može biti onaj slatki dio tebe. Začudiš se kako si do juče želio izbrisati sve i čekati da prođe. Navikneš na ćutanje, pitanja bez odgovora, poruke koje nikad ne nađu tvoju adresu. I ne pitaš se više zašto, zbog čega, jer sve odgovore unaprijed znaš. Nema velike sreće, bez zrna tuge koju nosi, ni tuge koja prošla nije. Samo još raširene kazaljke na satu ćutke pričaju priču da sam tu. U tebi i oko tebe.
Prvo se um sređuje, nakon toga srce, a poslije toga, soba.
Hej! Toliko sam sretna danas da mogu poletjeti od sreće…evo pendžer sam otvorila i ako ko ugleda šta pogolemo kako leti nebeskim svodom, nek zna da nit je avion nit NLO 😀 neg ja lično. 😀 hvala ti Bože za ovaj predivan dan, osjećaj sreće…ma hvala Ti na svakom poklonjenom dahu u ovom danu, a što se sređivanja tiče… 😀 previše je toga za pospremiti 😀
Žena na dva načina može učiniti kobne greške svoga života. – Ako pusti na volju jeziku….ili muškarcu.
Razgledajuć po fb liste koje izlaze sa strane ugledah ime jednog čovjeka s kojim sam bila u vezi nekih godinu dana. Pričali smo o braku ali sam ga se bojala jer je njegov babo tukao njegovu majku sve dok on nije porastao i dobio crni pojas u karateu, pa jednog vikenda kad se vratio iz škole kući i zatekao svoju majku modru od udaraca, na isti način ušminkao svog babuku.Poslije je njegov baba bio insan i po 😀 pustio bradu 😀 počeo beš vakat da klanja a njegovoj majci se vratila boja u lice i radost u srce jer ima nekoga da je brani.Govorila sam mu, ti je si fin ali geni su geni, kad tad to mora povuć na babu a ja jezik imam za mašallah i šta ako te naljutim 😀 hem ti imaš crni pojas 😀 hem ja ne znam stat kad krenem 😀 i tako se nas dvoje raziđemo…Poslije je oženio moju prijateljicu haman meni iz inata a meni je vala bilo svejedno 😀 sretnemo se mi često u gradu, ja vodim svog sina na terapiju,on svoga sina isto na terapiju jer nas je eto Uzvišeni iskušao na taj način…gledamo se svaki put al’ ni on ni ja 😀 ko dva alčaka 😀 ni selam ne izustimo.
Čula sam da je jako strog svojoj ženi i da je više u kući nego na suncu jer geni su geni…
Danas je on ugledni profesor u Medresi a ja sam eto, birala i gledala da me maši insan razbijač 😀 i karataš a izabrala sam nekog ko me je skupo koštao i zbog koga godinama nisam sebi došla. Elem. Nije sve do genetskog koda 😀 ima nas i izroda 😀 kakva sam ja 😀 kakav je bio otac moje djece.
Dva svijeta različita, nikad nam isti svanuo dan nije.Meni kad se smrkne, njemu svane, meni kad zora grane 😀 njemu bi mrak pani na oči i tako …sve dok nisam prihvatila jednu prostu činjenicu da je za sve neuspjehe i slabe muđuljudske odnose, komunikaciju i interakciju kriv tamo neki pra pra dedo jer je pobogu imao takve gene… 😀 😀 pja 😀 lakše je kad je neko drugi kriv 😀 a još kad neki geni mutiraju pa pobudale u neko životno doba…eeeeee…. kakav to zna bit pakao i komedija u isti mah.
Elem, preživjela sam dragom Allahu hvala.
Nekad mi bude smiješno kako muškarci pamte i cijeli život nose u sebi ljutnju kad dobiju od žene odbijenicu, umjesto da Allahu šućuraju jer ko zna kakvo ih je zlo mašilo 😀
a to kakav sam ja baksuz…eeeee to se više rodit ne može…to se samo može na vakat pobacit 😀 tragala ja godinama za ljubavlju i tragala… nudili mi ljubav neki pametni, neki manje pametni, neki niži od mene …neki visočiji 😀 a ja tražila nekoga da me voli zbog mene 😀 mene ovakve hude 😀 mene ovako lude, nesigurne u sebe i svijet oko sebe , nekog da me čuva, da ne dozvoli da padnem, nit sam tražila bogatuna nit ljepotana nego insana…i umorila sam se…i prekinula potragu…u odmoru od traženja, sebe nađem i zaljubim se u sebe…vremenom se i zavolim…baš ovakvu sebe…savršeno nesavršenu…i dobru i zlu i lijepu i ružnu sve u isti mah….zavolim se i sve mi se čini ljubavi dostojnim…i onaj nesuđeni genetski kodiran profesor dok čekamo u istom redu da nam djeca prime terapiju…i onaj uhljup od bivšeg čovjeka kojeg sam nekad voljela i sve moje pogrešne procjene situacija i ljudi…ma sve mi se čini dostojno ljubavi jer ni sama nisam savršena…jer svaki naš korak je unaprijed predodređen i zapisan…daljina između mene i tebe je samo put…kojim hodimo pa se il’ umorimo, pa odustanemo il’ ne odustajemo dok se ne nađemo.
…ami se nismo našli…nikada
i tako…svaku noć zagrlim prazno mjesto kraj jastuka… udahnem duboko i sačekam da svane zora…ko zna…možda je u nekom mutiranom genetskom kodu zapisana i ljubav prava za mene…
ko to zna….
https://youtu.be/u8ruwQRhFMo
…vidiš li gdje sam to sad , u kom sam dobu ? Čudne mi ptice , da znaš , snovima jezde , jer još sam suviše mlada da mislim o grobu , a već sam suviše stara da brojim zvijezde…
Usnih čudan san večeras…Bože na hajr.A zaspat nisam mogla, nikako, razmišljala sam o smrti, o prolaznosti ovoga svijeta, života, o prolaznosti svega stvorenoga.Prisjećala se svega što sam uradila za svoga života i pokušala da zamislim dal’ ću bit u stanju za sve da dam pravi odgovor, dal’ su moji nijeti u djelima bili čisti, dal’ sam sve dobro radila zarad Allaha a ne da bi ljudi rekli o meni riječ hvale.Od kako je preselio moj komšija kojeg sam svako jutro već trideset godina gledala kako radi jutarnju gimnastiku dok čeka da mu hanuma pripremi doručak i kahvu,nad sobom sam se zamislila.Šta ako je na meni red da putujem tamo gdje nam je svima putovati?Šta ako melekul mewt moju dušu sljedeću treba da uzme?Šta ja imam od dobrih djela?Jesam li se spremila za puta?Jesam li se opskrbila iskrenim nijjetom, hajratima, sadakom, lijepim mišljenjem o ljudima…šta će me moć spasit od onog što sam dobrog činila?Kako ću pred Gospodara od stida zbog svojih djela manje lijepih, zbog suza prolivenih zarad ljudske zlobe.Wallahi se stidim što sam u nekom periodu života više vodila računa o tome da o meni drugi imaju lijepo mišljenje makar ja o sebi ne mislila tako.Najpreče mi je da se Allaha stidim i da uradim sve što je do mene da o drugima mislim i govorim samo dobro a da me tuđa mišljenja,ni hvale ni pokude ne dotiču.Koliko sam puta čeznula za lijepom haljinom koju nisam mogla priuštiti u datom momentu, ali odjeću bogobojaznosti mogu i Allah mi dao da živim vjeru, da sam svjesna prolaznosti sebe i ovog lažnoga sjaja dunjalučkog, nadam se da će moja haljina bijela koju ćemo svi jednoga dana obući slutit na radost , ne mojom zaslugom Bože, već Tvojom milošću.Jedini.