Postoje porazi koji insana ojačaju i otvore mu oči kao što ne bi nikakav uspjeh.Čovjek, da ne zaplače ponekad bi crk’o od boli , da ne zapjeva i ne nasmije se muci u inat , muka bi se njemu smijala stalno. Postoje noći bez kraja i početka, koje nit snu daju da sklopi umorne oči nit daju da svjetlost uđe u njih…Postoje neki ljudi koji su gori i od samog zla, zamotani u najfiniji celofan, ukalupljenim najljepšim fasadama a unutra da Bog sačuva.Okolo kalaj unutra belaj, rekao bi naš narod…Od kud meni pravo da sabahom diram u tuđe fasade? Oprostiti nije teško, teško je ponovo vjerovati.Okrenuti novi list nije teško, teško je zaboraviti prethodni…Odustati na vrijeme je važno, možda i važnije nego početi prije vremena…Imati svijest da Jedan sve vidi…stalno…stalno…stalno…Od kud u ljudima toliko neljudskog?Jedino nam amnezije idu sjajno…zaboravljamo ono juče šta smo rekli…u vjetar bacamo sve što smo stekli…nožem siječemo na pola, da boli samo da bude po našoj istini…a istina je jedna… Jedna…Oduvijek…Da se mučim pitanjima zašto, ne želim jer sve je moralo biti baš ovako kako je…i Allahu hvala na tome.

Ma hvala Mu na svemu, oduvijek…zauvijek…

https://youtu.be/Wi5H6p5MqcU