Usnih čudan san večeras…Bože na hajr.A zaspat nisam mogla, nikako, razmišljala sam o smrti, o prolaznosti ovoga svijeta, života, o prolaznosti svega stvorenoga.Prisjećala se svega što sam uradila za svoga života i pokušala da zamislim dal’ ću bit u stanju za sve da dam pravi odgovor, dal’ su moji nijeti u djelima bili čisti, dal’ sam sve dobro radila zarad Allaha a ne da bi ljudi rekli o meni riječ hvale.Od kako je preselio moj komšija kojeg sam svako jutro već trideset godina gledala kako radi jutarnju gimnastiku dok čeka da mu hanuma pripremi doručak i kahvu,nad sobom sam se zamislila.Šta ako je na meni red da putujem tamo gdje nam  je svima putovati?Šta ako melekul mewt moju dušu sljedeću treba da uzme?Šta ja imam od dobrih djela?Jesam li se spremila za puta?Jesam li se opskrbila iskrenim nijjetom, hajratima, sadakom, lijepim mišljenjem o ljudima…šta će me moć spasit od onog što sam dobrog činila?Kako ću pred Gospodara od stida zbog svojih djela manje lijepih,  zbog suza prolivenih zarad ljudske zlobe.Wallahi se stidim što sam u nekom periodu života više vodila računa o tome da o meni drugi imaju lijepo mišljenje makar ja o sebi ne mislila tako.Najpreče mi je da se Allaha stidim i da uradim sve što je do mene da o drugima mislim i govorim samo dobro a da me tuđa mišljenja,ni hvale ni pokude ne dotiču.Koliko sam puta čeznula za lijepom haljinom koju nisam mogla priuštiti u datom momentu, ali odjeću bogobojaznosti mogu i Allah mi dao da živim vjeru, da sam svjesna prolaznosti sebe i ovog lažnoga sjaja dunjalučkog, nadam se da će moja haljina bijela koju ćemo svi jednoga dana obući  slutit na radost , ne mojom zaslugom Bože, već Tvojom milošću.Jedini.