“Out of suffering have emerged the strongest souls; the most massive characters are seared with scars.”

Khalil Gibran

Juče sam imala prekrasan dan.Prvo, i najvažnije je da sam tek juče, tek sa 32 smogla kuvveta da kažem NE a da me ne zaboli.Dugo sam skupljala hrabrost i uvijek mi je samo malo falilo ali me je baš uvijek ono malo i koštalo.Elem.Juče sam donijela neke odluke, koje će nadam se inshAllah imat za posljedicu samo hajr za mene i za mnoge druge.Elhamdulillah

Nogom sam stala na vlastiti nefs i pokorila ga, jest da mi nije lahko…ali, kad je to meni u životu bilo lahko.Kad je to život mene, ma kad je bilo koga mazio?Život je put i sva iskušenja na njemu samo su izazovi koji nas ojačaju ili nas slome, istina ponekad i kad se slomimo, bude u našu korist ali to shvatimo tek nakon izvjesnog vremena.Poslije sam s prijateljicama pila kahvu i ugledam odžačara, iako nisam sujevjerena i ne vjerujem da mi bilo ko ili bilo šta što vidim donosi sreću, ili nesreću, nekako mi bi milo što baš odžačar prolazi pored nas.Uljudno se selamio sa tetom koja radi u zlatari preko puta  slastičarne u kojoj smo mi pile kahvu, sav čađav i sretan vjerovatno što mu posao cvjeta ili je sretan, onako kao što su sretni svi ljudi koji ne traže od života mnogo.Malo poslije odžačara naiđe i trudnica 😀 prekrasna,  ma toliko lijepa da se činila nestvarnom, Allah da je sačuva, i nju i njeno čedo što ga pod srcem nosi.Iako sam u duši bila i sretna i tužna u isti mah zbog nekih odluka, kad sam vidjela ono za šta drugi vjeruju da donosi sreću, nekakav čudan osjećaj me spopao.Neopisiv.Poseban.Shvatila sam to kao znak od Boga da sam dobro odlučila

Elhamdulillah

ponavljala sam poluglasno, hasbijallahu la illahe illahu alejhi tevekkeltu we huwe rabul a’ršil a’zim i u tim riječima tražila snagu da izdržim i ne dozvolim suzi da kane pred prijateljicama.One ne razumiju…previše su mlade da bi neke stvari razumjele…još ne znaju kako život može da zaboli…a molim Allaha da nikad i ne saznaju…Mnogo znači kad insana izbrusi život pa ogugla na mnoge stvari, a opet…nekad i tako male i beznačajne stvari suze izmame…Poslije sam upoznala dvije prekrasne žene, dive, žene kojima bi na snazi pozavidjeli i najjači…ne snazi u mišićima nego onoj drugoj, duhovnoj…Profesorica, majka dvoje djece, prekrasna žena pokrivena zelenim hijabom, njene oči su nosile toliko tuge u sebi da u jednom momentu meni su suze same krenule.Toliko bola je prešlo preko njenih nejakih pleća.Toliko rana ima nezacijeljenih.Svako od nas nosi ponešto na duši i  ožiljke skrivene a lice ih otkriva…govore oči pogledom umornim o njima, govore bore o moru suza prolivenim, govore podočanjci pitajuć se zašto…a druga žena, jednako posebna kao i moja sugrađanka … Maglajka, neustrašiva žena, ma čak i zmiju nosi oko vrata, koja voli divlje konje kao i ja  a posjeduje poseban dar za pisanjem.Svako zlo za neko dobro…i dobro je da je tako…pitam se da nas  je  život mazio, da li bi se ikada srele..da li bi ikada naučile poštovati sebe i vrijednosti koje imamo kao individue, kao žene…žena nije manje ženom kao nema muža…žena nije manje ženom ako je preživjela brodolom… Bože moj, koliko snage Si dao jednoj ženi…hoće li jednom svaka suza naša doći na vrata onome rad koga je puštena?Hoće li život naplatit ceh onima koji su otišli onda kada su trebali biti uz nas najviše, hoće li  zaboljeti duša koju nemaju one koji su šutnjom govorili glasnije od ikakvih riječi kad su odlazili zauvijek zatvarajuć vrata…Moj Gospodaru, lahko je pisat o sreći…lahko…sa tugom valja znati…uzmoći izaći na kraj a da osmijeh ne ubije…Koliko pitanja ostane zauvijek bez odgovora, koliko noći provedenih u molitvi da bolje bude…da prestane da boli… izdaja…noževi…udarci…grube riječi…

Je li utjeha, Bože moj, znati da mnoge žene kao i ja, boluju od rana nevidljivih…neizlječivih…

Mnoge žene baš kao i ja osmijehom skrivaju mora tuge…

dok oči same govore…

Molim Allaha da ove dvije prekrasne hanume sačuva od ljudskog šerra i svih drugih zala…

Molim Ga da čak ni moj najveći dušmanin ne doživi ono što jaka žena može podnijeti i preživjeti…i što je uz Allahovu pomoć preživjela…