“Out of suffering have emerged the strongest souls; the most massive characters are seared with scars.”
Khalil Gibran
Juče sam imala prekrasan dan.Prvo, i najvažnije je da sam tek juče, tek sa 32 smogla kuvveta da kažem NE a da me ne zaboli.Dugo sam skupljala hrabrost i uvijek mi je samo malo falilo ali me je baš uvijek ono malo i koštalo.Elem.Juče sam donijela neke odluke, koje će nadam se inshAllah imat za posljedicu samo hajr za mene i za mnoge druge.Elhamdulillah
Nogom sam stala na vlastiti nefs i pokorila ga, jest da mi nije lahko…ali, kad je to meni u životu bilo lahko.Kad je to život mene, ma kad je bilo koga mazio?Život je put i sva iskušenja na njemu samo su izazovi koji nas ojačaju ili nas slome, istina ponekad i kad se slomimo, bude u našu korist ali to shvatimo tek nakon izvjesnog vremena.Poslije sam s prijateljicama pila kahvu i ugledam odžačara, iako nisam sujevjerena i ne vjerujem da mi bilo ko ili bilo šta što vidim donosi sreću, ili nesreću, nekako mi bi milo što baš odžačar prolazi pored nas.Uljudno se selamio sa tetom koja radi u zlatari preko puta slastičarne u kojoj smo mi pile kahvu, sav čađav i sretan vjerovatno što mu posao cvjeta ili je sretan, onako kao što su sretni svi ljudi koji ne traže od života mnogo.Malo poslije odžačara naiđe i trudnica 😀 prekrasna, ma toliko lijepa da se činila nestvarnom, Allah da je sačuva, i nju i njeno čedo što ga pod srcem nosi.Iako sam u duši bila i sretna i tužna u isti mah zbog nekih odluka, kad sam vidjela ono za šta drugi vjeruju da donosi sreću, nekakav čudan osjećaj me spopao.Neopisiv.Poseban.Shvatila sam to kao znak od Boga da sam dobro odlučila
Elhamdulillah
ponavljala sam poluglasno, hasbijallahu la illahe illahu alejhi tevekkeltu we huwe rabul a’ršil a’zim i u tim riječima tražila snagu da izdržim i ne dozvolim suzi da kane pred prijateljicama.One ne razumiju…previše su mlade da bi neke stvari razumjele…još ne znaju kako život može da zaboli…a molim Allaha da nikad i ne saznaju…Mnogo znači kad insana izbrusi život pa ogugla na mnoge stvari, a opet…nekad i tako male i beznačajne stvari suze izmame…Poslije sam upoznala dvije prekrasne žene, dive, žene kojima bi na snazi pozavidjeli i najjači…ne snazi u mišićima nego onoj drugoj, duhovnoj…Profesorica, majka dvoje djece, prekrasna žena pokrivena zelenim hijabom, njene oči su nosile toliko tuge u sebi da u jednom momentu meni su suze same krenule.Toliko bola je prešlo preko njenih nejakih pleća.Toliko rana ima nezacijeljenih.Svako od nas nosi ponešto na duši i ožiljke skrivene a lice ih otkriva…govore oči pogledom umornim o njima, govore bore o moru suza prolivenim, govore podočanjci pitajuć se zašto…a druga žena, jednako posebna kao i moja sugrađanka … Maglajka, neustrašiva žena, ma čak i zmiju nosi oko vrata, koja voli divlje konje kao i ja a posjeduje poseban dar za pisanjem.Svako zlo za neko dobro…i dobro je da je tako…pitam se da nas je život mazio, da li bi se ikada srele..da li bi ikada naučile poštovati sebe i vrijednosti koje imamo kao individue, kao žene…žena nije manje ženom kao nema muža…žena nije manje ženom ako je preživjela brodolom… Bože moj, koliko snage Si dao jednoj ženi…hoće li jednom svaka suza naša doći na vrata onome rad koga je puštena?Hoće li život naplatit ceh onima koji su otišli onda kada su trebali biti uz nas najviše, hoće li zaboljeti duša koju nemaju one koji su šutnjom govorili glasnije od ikakvih riječi kad su odlazili zauvijek zatvarajuć vrata…Moj Gospodaru, lahko je pisat o sreći…lahko…sa tugom valja znati…uzmoći izaći na kraj a da osmijeh ne ubije…Koliko pitanja ostane zauvijek bez odgovora, koliko noći provedenih u molitvi da bolje bude…da prestane da boli… izdaja…noževi…udarci…grube riječi…
Je li utjeha, Bože moj, znati da mnoge žene kao i ja, boluju od rana nevidljivih…neizlječivih…
Mnoge žene baš kao i ja osmijehom skrivaju mora tuge…
dok oči same govore…
Molim Allaha da ove dvije prekrasne hanume sačuva od ljudskog šerra i svih drugih zala…
Molim Ga da čak ni moj najveći dušmanin ne doživi ono što jaka žena može podnijeti i preživjeti…i što je uz Allahovu pomoć preživjela…
Dala si mi nadu da cu i ja jednog dana nekim osobama reci NE, i da cu smoci snage da im u lice kazem koliko su mi nepravde nanijeli i koliko me to zabolilo. Zasad samo od Allaha trazim sabura, znam da ce jednom doci sve na svoje. Svaka tebi cast sto pobjedi svoj nefs, znamo koliko je to tesko i koliko je to mukotrpna borba, a Allah te eto odmah razgalio sa slucajnim prolaznicima i sa te dvije zene koje si upoznala, znam koliko je lijepo kad progovoris sa potpunim neznancima, neobavezno. Zivot je lijep, ali je i tezak. Mi odlucujemo koju cemo stranu vise hraniti.
Žene koje sam upoznala, znala sma i rnaije samo što nismo pričale inlive, dopisivale smo se preko fb stranice dosta dugo i onda se napokon srele, kažu d aj enaš susret bio sudbina… 🙂 ja sam davno odabrala da hranim onnu stranu koja je prirodnija insanu, a to je strana dobra… vjeujem u dobrotu u ljudima, u pravo prijateljstvo, u ljubav…vjerujem i svim silama sam spremna da branim to u šta vjerujem…Niko na svijetu nije naš neprijatelj, svaki čovjek naš je učitelj, istina da od nekih ljudi naučimo više nego na 5 fakulteta ali i njih je Allah posalo s razlogom i čak njima trebamo biti najviše zahvalni.Naućili su nas kakvi nikada ne smijemo postati, kakvi nikada ne trebamo biti… Mahsuz selam i srdačan pozdrav, pa ti uzmi šta je za tebe, a mene što se tiče, moje želje su iskrene za sve dobre robove Njegove, pa čak i za one koji to nisu. 🙂
Selam dusa moja, onaj maksuzile 🙂
S izborom pjesme si me smirila…insha Allah bices dobro, dobro si, i ja mirnija elhamdulillah.
Mi ne znamo u cemu je dobro…
Svi moji su uz mene mogli zamisliti samo jednu pjesmu:smjehom (tugu) sakrijem uvijek…
Volim te bismillah :*
Alejkumu selam lijepa moja :*
insan je takav… ili je takav PMS…hajd mu ga znaj
Zavolio te Onaj u čije ime me voliš :* <3