Počelo zimsko računanje vremena.Što se mene tiče nije ni moralo il’ je moglo davno, ljeta ionako nije bilo a u srcu je zima odavno.Možda da zaspim medvjeđim snom bi valjalo, al’ ne mogu…muče me riječi sve izgovorene, sve one koje sam čula a nisam željela da  znam ni u najgorem ludilu.Mi robovi modernog doba, što za onu crkavicu od plate crkavamo, radeć od sabaha do akšama, kupujuć par stvari kojima bi sebi zamjenili lažnim osjećajem da posjedujemo nešto barem, jer smo sebe davno izgubili… izgubili smo se u vrtlogu lažnoga sjaja, bljutavih riječi bez značaja, lažnih obećanja da biće bolje, prodajemo sebe u bescjenje jer niko nije vidio našu pravu vrijednost, a imamo je…svako  od nas je ima… Allahova stvorenja  vrijede i baš svaki insan na ovoj planeti je dostojan ljubavi, poštovanja i divljenja.Meni je barem tako. Onda se vrijeme pobrine da ta osoba zbilja postane vrijedna svakog poštovanja, ljubavi i divljenja, ili se uljudno množimo sa nulom, ona mene, nju ja i  poselamimo se uredno preko rodbine ili prijatelja ili, u najgorem slučaju preko  suda(Allahu hvala kad kadije u Bosni više ne postoje, kakav je vakat, baš bi imale posla 😀 )U jednom hadisu se govori da nije vjernik onaj musliman koji dozvoli da ga  zmija iz iste rupe ujede dvaput 😀 jer onda nije do zmije do insana je.Mene su se vala naujedale zmije, doduše ne iz iste rupe, zmije bi nađi drugu rupu i uredno me ujedi i iz druge…treće…pete…ujedala je toliko da sam čak postala imuna na njezin otrov ili sam i sama postala kao ona, otrovna 😀 (ponekad poželim da jesam) 😀 i opet, nakon svega, nakon svih ugriza, ja vjerujem u dobro u ljudima, bogdu iskrenosti, dobre namjere…vjerujem …pa makar me koštalo…Dok čekam da se kahva ohladi i gledam u šoljicu, džezvu od bakra, mobitel pored i ovaj laptop… dala bih sve da imam nekog insana s kojim bi moja jutra imala smisla, kome bih ujutro mogla reći, sabah hajrola ljubavi, jesil se naspavao…ujeda hladnoća zidova ovih, nekad mi se čini da sam na robiji, da bi sve više imalo  smisla jer bih znala dan kad ću izaći na slobodu. križala dane u kalendaru…a ovako…kako izaći na slobodu iz tamnice vlastitih misli, skrojenih od tuđih mišljenja o meni i ružnih riječi upućenih na moju adresu.Ne dao Bog da se bunim na kader Allahov samo nekad se umorim i to je sve.Jedva vucaram noge olovne … oči od svijeta umorne po džadi što dun’ya se zove.Nisam očekivala bajke ali sam vjerovala da zaslužujem insana i da će sva moja mora tuge, besane noći i jutra puna čemera jednom biti prošlost, kad pravi insan u moj život uđe… 😀 naivna sam ja, ni  dijete kao ja to nije……a navikla sma kahvu pit sama, smijat se zidovima u osvit zore, cijenit sitnice kao suho zlato… možda zbog svega što sam prošla…možda…baš zato…