https://youtu.be/C1FS9nx-aSc

Ono sto ti Bog da u tome je ni'met, ono sto ti Ne da u tome hikmet.

Griješila sam, možda, u uzmicanju, ali sigurno više u čekanju. Nisam smjela čekati da moje stanje drugi mijenjaju. Hodeći suđenim drumom kroz tamni bosanski vilajet, sa vjerom u Svevišnjeg, koja mi je bila jedino svjetlo, gledala sam da nogom ne povrijedim zemlju, da rukom ne odgurnem drugog, da oštrim riječima ne porežem čovjeka. Uzmicala sam od onih koji su me gurali. Čekala sam da me prođu oni koji su bili lahki u sjenci tuđih leđa. Sklanjala sam se ukraj da kome ne zasmetam i udisala sam zrak sa strepnjom da ne udišem tuđi. Glas opomene nisam slušala, a taj glas Meleka je kazivao ovo:
“Grijeh je povrijediti i sebe!”
Taj dobri glas je stizao odnekad i odnekud, a stizao je, nije prije ni kasnije, već tačno u minutu kada su se u meni poklapale kazaljke srca i razuma.

Ko o čemu, ja o ljudskim odnosima ili međuljudskoj komunikaciji, zaista s nekim ljudima je komunikacija teža i od najtežeg fizičkog rada, a opet  s nekim drugima sve ide kao po loju 😀 elem, na fb stranici koju uređujem,  objavljujem posuđene statuse, stihove, digresije, razmišljanja a vala nešto i sama napišem. mislim, nije da ja nejmam dara neg sam u zlu selu pa me nejma ko pohvalit 😀 i onda dođu stručne fb lezibabe da daju svoje opet stručno mišljenje i meni odrede dijagnozu depresije 😀 na osnovu odabira statusa etc…neke opet mi se jave da su dobile zabranu da lajkuju iste jer su pobogu previše tužni 😀 a moj lipi brate, pa di ćeš tužniji od ovog dunjaluka pa mu se opet insan veseli, ja imal’ šta tužnije od ljudske zlobe i pohlepe, pa se opet ljudi satraše da jedni druge oštete ili da naude jedni drugima, nebitno kako, bitno je da onaj drugi pati.Malo me glava boli, pa se liječim, morebit na čudan način al’ de, svi  drugi načini su mi sumnjivi 😀

https://youtu.be/2sOa7OY22o8

Aman Ya Rabbi ja insana kakvi su

Aman Ya Rabbi kakav vakat do'šo je…

Aman Ya Rabbi kuda dun'ya poš'o je…

Ve la havle šta mi je, šta me briga za svakim, al’ eto, kad se drugi brinu o meni.Svima koji se brinu o mom psihičkom zdravlju, o mom psihološkom profilu, o količini tuge u posuđenim statusima, savjetujem da prije upoznavanja sa mnom odu na liječenje u Mozambik 😀 i onda kad im se slegne ono malo slame što su imale, nek se onda oglase, ja sam zaista miroljubivo stvorenje, al’ kad mi stane o mojem  moralu, o mom zdravlju govoriti neko ko me nikad vidio nije, neko ko ne zna adresu ni jednog mog ožiljka…ma išš mi iz avlije brate, pja…Najbolje je u ovome sada vaktu da se insan o sebi pozabavi, roletne na pendžere navuče, u knjigu zadubi i malo duši oduška da, od svega, od insana, od dunjaluka, od laži, od banaka, od ratova i onih u svijetu i onih u duši…ma od svega…

Oduvijek su mi išle na živce cure, žene, nane, koje su smatrale da su pametne i da su inn samo ako drugoga unize i usta mu zatvore…Sjećam se nekih izreka kad bih takvima reci da pametniji popušta i povuci bi se, a one bi reci, pametniji popušta dok na kraju i sam ne ispadne budala…ili onu, u bezobraznog dvije nafake, jedna što ga sljeduje, a druga što je bezobrazan.Ni danas ne volim kad je nekome jedini dokaz inteligencije i dokaz da je živ to što će nekog poniziti ili osramotiti( ili bilo koji onaj pogrdniji i manje lijep naziv kojeg ne želim ni napisati). Posmatram danas takve sa strane, u jednom segmentu života, uspjele su, gazeć sve pred sobom doći do cilja i šta se desilo, taman kad su osvojile pobjedu, nisu imale nikog uz sebe da im čestita, onako usput sve su odbacile od sebe, nadmudrile, bile su same sebi dovoljne, a danas,kad treba neko ruku čvrsto da stegne, da pohvali sve napore kroz godine, nikoga nema…Takve su same… I onda počnu iznova da se prodaju za mrvu pažnje koja im je potrebna.Moraju imat nekoga kome će pokazat svu šminku, sav  kalaj i sve diplome koje su stekle. Ja imam najvrijedniju, bila sam i ostala čovjek. Volim što u bilo kojem gradu lijepe nam naše imam barem po jednog insana, ali baš insana s kojim mogu popiti kahvu i nasmijat se, makar onda kad nas putevi jedne na druge upute.Šta imam od toga da druge ponižavam, ponizujuć tako jedino sebe.Naša čast, naše dostojanstvo sveta je a svetinje se trebaju poštovati.Svaki čovjek je dobar, u svakom čovjeku ima nešto da valja, samo što mi uzmemo ono jedno što ne valja i uvećavamo ga bezbroj puta.Baš kao i grudva snijega što postaje veća kotrljanjem, tako i naša duša, što više o drugom govoriš ružno, više kvariš vlastitiu dušu, a dušu treba hraniti pravim stvarima ne sa hranom s isteknutoim rokom na ambalaži(čitaj: s mtvim mesom  brata svojega) Jedino želim bit bolja od one sebe od jučer, želim mjenjati sebe u boljem svjetlu, ovaj dan je još jedna prilika da popravim sebe i da dam svom životu smisao. Možda zbog toga što spadam u onu kategoriju sa starom dušom ne mogu naći istinsko zadovoljstvo ni u čemu na ovome svijetu sem u pogledu na zvijezde, zavidim im…sem u Veličanju Jednog, Hvaljen neka je On, a ljudi, voljela bih da im mogu konačno udahnuti zerru sebe i da mi to vrate bez zlobe, bez vrijeđanja, bez da razbiju sve što se razbiti da u sitne komade…Žalosno mi je što neki ljudi s godinama umjesto da postaju mudriji, postaju sve pokvareniji i zlobniji, ako je moja vrijednost kao insana u skupoj jakni i lažnim noktima, ja ću zauvijek nositi poderanu jaknu i ići pognute glave kroz ovaj san što život se zove.Imal’ iko danas da cijeni dušu u čovjeku, zakalaisat se lahko moRe svako…Par stotki i eto ga, al’ duša, ko će nju da sredi? Ona se bez generalke ne sređuje, bez napornog rada na sebi i gaženju svog nefsa, ne nalazi se vlastiti mir…ali to ljudi, ovi robovi materije , izgubljeni u besmislu svijeta i vlastitog života ne vide. Tužno mi je, najtužnije gledati kako se najsvetije prodaje u bescjenje.

Postoje porazi koji insana ojačaju i otvore mu oči kao što ne bi nikakav uspjeh.Čovjek, da ne zaplače ponekad bi crk'o od boli , da ne zapjeva i ne nasmije se muci u inat , muka bi se njemu smijala stalno. Postoje noći bez kraja i početka, koje nit snu daju da sklopi umorne oči nit daju da svjetlost uđe u njih…Postoje neki ljudi koji su gori i od samog zla, zamotani u najfiniji celofan, ukalupljenim najljepšim fasadama a unutra da Bog sačuva.Okolo kalaj unutra belaj, rekao bi naš narod…Od kud meni pravo da sabahom diram u tuđe fasade? Oprostiti nije teško, teško je ponovo vjerovati.Okrenuti novi list nije teško, teško je zaboraviti prethodni…Odustati na vrijeme je važno, možda i važnije nego početi prije vremena…Imati svijest da Jedan sve vidi…stalno…stalno…stalno…Od kud u ljudima toliko neljudskog?Jedino nam amnezije idu sjajno…zaboravljamo ono juče šta smo rekli…u vjetar bacamo sve što smo stekli…nožem siječemo na pola, da boli samo da bude po našoj istini…a istina je jedna… Jedna…Oduvijek…Da se mučim pitanjima zašto, ne želim jer sve je moralo biti baš ovako kako je…i Allahu hvala na tome.

Ma hvala Mu na svemu, oduvijek…zauvijek…

https://youtu.be/Wi5H6p5MqcU

“Out of suffering have emerged the strongest souls; the most massive characters are seared with scars.”

Khalil Gibran

Juče sam imala prekrasan dan.Prvo, i najvažnije je da sam tek juče, tek sa 32 smogla kuvveta da kažem NE a da me ne zaboli.Dugo sam skupljala hrabrost i uvijek mi je samo malo falilo ali me je baš uvijek ono malo i koštalo.Elem.Juče sam donijela neke odluke, koje će nadam se inshAllah imat za posljedicu samo hajr za mene i za mnoge druge.Elhamdulillah

Nogom sam stala na vlastiti nefs i pokorila ga, jest da mi nije lahko…ali, kad je to meni u životu bilo lahko.Kad je to život mene, ma kad je bilo koga mazio?Život je put i sva iskušenja na njemu samo su izazovi koji nas ojačaju ili nas slome, istina ponekad i kad se slomimo, bude u našu korist ali to shvatimo tek nakon izvjesnog vremena.Poslije sam s prijateljicama pila kahvu i ugledam odžačara, iako nisam sujevjerena i ne vjerujem da mi bilo ko ili bilo šta što vidim donosi sreću, ili nesreću, nekako mi bi milo što baš odžačar prolazi pored nas.Uljudno se selamio sa tetom koja radi u zlatari preko puta  slastičarne u kojoj smo mi pile kahvu, sav čađav i sretan vjerovatno što mu posao cvjeta ili je sretan, onako kao što su sretni svi ljudi koji ne traže od života mnogo.Malo poslije odžačara naiđe i trudnica 😀 prekrasna,  ma toliko lijepa da se činila nestvarnom, Allah da je sačuva, i nju i njeno čedo što ga pod srcem nosi.Iako sam u duši bila i sretna i tužna u isti mah zbog nekih odluka, kad sam vidjela ono za šta drugi vjeruju da donosi sreću, nekakav čudan osjećaj me spopao.Neopisiv.Poseban.Shvatila sam to kao znak od Boga da sam dobro odlučila

Elhamdulillah

ponavljala sam poluglasno, hasbijallahu la illahe illahu alejhi tevekkeltu we huwe rabul a'ršil a'zim i u tim riječima tražila snagu da izdržim i ne dozvolim suzi da kane pred prijateljicama.One ne razumiju…previše su mlade da bi neke stvari razumjele…još ne znaju kako život može da zaboli…a molim Allaha da nikad i ne saznaju…Mnogo znači kad insana izbrusi život pa ogugla na mnoge stvari, a opet…nekad i tako male i beznačajne stvari suze izmame…Poslije sam upoznala dvije prekrasne žene, dive, žene kojima bi na snazi pozavidjeli i najjači…ne snazi u mišićima nego onoj drugoj, duhovnoj…Profesorica, majka dvoje djece, prekrasna žena pokrivena zelenim hijabom, njene oči su nosile toliko tuge u sebi da u jednom momentu meni su suze same krenule.Toliko bola je prešlo preko njenih nejakih pleća.Toliko rana ima nezacijeljenih.Svako od nas nosi ponešto na duši i  ožiljke skrivene a lice ih otkriva…govore oči pogledom umornim o njima, govore bore o moru suza prolivenim, govore podočanjci pitajuć se zašto…a druga žena, jednako posebna kao i moja sugrađanka … Maglajka, neustrašiva žena, ma čak i zmiju nosi oko vrata, koja voli divlje konje kao i ja  a posjeduje poseban dar za pisanjem.Svako zlo za neko dobro…i dobro je da je tako…pitam se da nas  je  život mazio, da li bi se ikada srele..da li bi ikada naučile poštovati sebe i vrijednosti koje imamo kao individue, kao žene…žena nije manje ženom kao nema muža…žena nije manje ženom ako je preživjela brodolom… Bože moj, koliko snage Si dao jednoj ženi…hoće li jednom svaka suza naša doći na vrata onome rad koga je puštena?Hoće li život naplatit ceh onima koji su otišli onda kada su trebali biti uz nas najviše, hoće li  zaboljeti duša koju nemaju one koji su šutnjom govorili glasnije od ikakvih riječi kad su odlazili zauvijek zatvarajuć vrata…Moj Gospodaru, lahko je pisat o sreći…lahko…sa tugom valja znati…uzmoći izaći na kraj a da osmijeh ne ubije…Koliko pitanja ostane zauvijek bez odgovora, koliko noći provedenih u molitvi da bolje bude…da prestane da boli… izdaja…noževi…udarci…grube riječi…

Je li utjeha, Bože moj, znati da mnoge žene kao i ja, boluju od rana nevidljivih…neizlječivih…

Mnoge žene baš kao i ja osmijehom skrivaju mora tuge…

dok oči same govore…

Molim Allaha da ove dvije prekrasne hanume sačuva od ljudskog šerra i svih drugih zala…

Molim Ga da čak ni moj najveći dušmanin ne doživi ono što jaka žena može podnijeti i preživjeti…i što je uz Allahovu pomoć preživjela…