Griješila sam, možda, u uzmicanju, ali sigurno više u čekanju. Nisam smjela čekati da moje stanje drugi mijenjaju. Hodeći suđenim drumom kroz tamni bosanski vilajet, sa vjerom u Svevišnjeg, koja mi je bila jedino svjetlo, gledala sam da nogom ne povrijedim zemlju, da rukom ne odgurnem drugog, da oštrim riječima ne porežem čovjeka. Uzmicala sam od onih koji su me gurali. Čekala sam da me prođu oni koji su bili lahki u sjenci tuđih leđa. Sklanjala sam se ukraj da kome ne zasmetam i udisala sam zrak sa strepnjom da ne udišem tuđi. Glas opomene nisam slušala, a taj glas Meleka je kazivao ovo:
“Grijeh je povrijediti i sebe!”
Taj dobri glas je stizao odnekad i odnekud, a stizao je, nije prije ni kasnije, već tačno u minutu kada su se u meni poklapale kazaljke srca i razuma.