Oduvijek su mi išle na živce cure, žene, nane, koje su smatrale da su pametne i da su inn samo ako drugoga unize i usta mu zatvore…Sjećam se nekih izreka kad bih takvima reci da pametniji popušta i povuci bi se, a one bi reci, pametniji popušta dok na kraju i sam ne ispadne budala…ili onu, u bezobraznog dvije nafake, jedna što ga sljeduje, a druga što je bezobrazan.Ni danas ne volim kad je nekome jedini dokaz inteligencije i dokaz da je živ to što će nekog poniziti ili osramotiti( ili bilo koji onaj pogrdniji i manje lijep naziv kojeg ne želim ni napisati). Posmatram danas takve sa strane, u jednom segmentu života, uspjele su, gazeć sve pred sobom doći do cilja i šta se desilo, taman kad su osvojile pobjedu, nisu imale nikog uz sebe da im čestita, onako usput sve su odbacile od sebe, nadmudrile, bile su same sebi dovoljne, a danas,kad treba neko ruku čvrsto da stegne, da pohvali sve napore kroz godine, nikoga nema…Takve su same… I onda počnu iznova da se prodaju za mrvu pažnje koja im je potrebna.Moraju imat nekoga kome će pokazat svu šminku, sav  kalaj i sve diplome koje su stekle. Ja imam najvrijedniju, bila sam i ostala čovjek. Volim što u bilo kojem gradu lijepe nam naše imam barem po jednog insana, ali baš insana s kojim mogu popiti kahvu i nasmijat se, makar onda kad nas putevi jedne na druge upute.Šta imam od toga da druge ponižavam, ponizujuć tako jedino sebe.Naša čast, naše dostojanstvo sveta je a svetinje se trebaju poštovati.Svaki čovjek je dobar, u svakom čovjeku ima nešto da valja, samo što mi uzmemo ono jedno što ne valja i uvećavamo ga bezbroj puta.Baš kao i grudva snijega što postaje veća kotrljanjem, tako i naša duša, što više o drugom govoriš ružno, više kvariš vlastitiu dušu, a dušu treba hraniti pravim stvarima ne sa hranom s isteknutoim rokom na ambalaži(čitaj: s mtvim mesom  brata svojega) Jedino želim bit bolja od one sebe od jučer, želim mjenjati sebe u boljem svjetlu, ovaj dan je još jedna prilika da popravim sebe i da dam svom životu smisao. Možda zbog toga što spadam u onu kategoriju sa starom dušom ne mogu naći istinsko zadovoljstvo ni u čemu na ovome svijetu sem u pogledu na zvijezde, zavidim im…sem u Veličanju Jednog, Hvaljen neka je On, a ljudi, voljela bih da im mogu konačno udahnuti zerru sebe i da mi to vrate bez zlobe, bez vrijeđanja, bez da razbiju sve što se razbiti da u sitne komade…Žalosno mi je što neki ljudi s godinama umjesto da postaju mudriji, postaju sve pokvareniji i zlobniji, ako je moja vrijednost kao insana u skupoj jakni i lažnim noktima, ja ću zauvijek nositi poderanu jaknu i ići pognute glave kroz ovaj san što život se zove.Imal’ iko danas da cijeni dušu u čovjeku, zakalaisat se lahko moRe svako…Par stotki i eto ga, al’ duša, ko će nju da sredi? Ona se bez generalke ne sređuje, bez napornog rada na sebi i gaženju svog nefsa, ne nalazi se vlastiti mir…ali to ljudi, ovi robovi materije , izgubljeni u besmislu svijeta i vlastitog života ne vide. Tužno mi je, najtužnije gledati kako se najsvetije prodaje u bescjenje.