Da živimo kako živimo, jedno s drugim, a jedno bez drugoga…Sve više se osjećam kao vuk samotnjak, stranac u masi, izgubljena u besmislu ovog vakta i zemana, bezglavo bježim od etiketa, od prodavanja sebe, svoje duše, jedinog što vrijedi u bescjenje, ne pristajem da dušu prodam za sitan šićar, da uprljam i ono malo od nje što je ostalo, maske ljudi me nasmijavaju, neki dan maškare, mislim, koga to ljudi lažu s tim maskama, kod nas je svaki dan maskenbal.i život je maskenbal…Umorna od toga da sav smisao života budu one dvije kese što nosim kući kad se umorna nakon naporna dana vraćam… životu treba dati i naći smisao.Onaj pravi.Mislila sam da je lakše u dvoje, ali je tako teško naći onog drugog koji ima isti cilj s nama, koji ima iste vrijedosti i slična razmišljanja.Jako teško.Život nam se sveo na hajvan tabijat, radi i živi da bi jeo, mislim trči, lomi se , ne spavaj, gazi, samo da bi sebi mogao priuštiti majicu kakvu nema niko, auto kakvo nema niko, novi namještaj, otić na more na rate, kupit nešto da nam bude dokaz da smo i mi nešto ostvarili, ha ya, kad u sebe ne ulažemo, duše nam skapavaju od gladi, umiru, toliko su glasni njihovi vapaji…kroz srž kostiju studen…nahrani dušu đahkad…postaješ ono što hraniš, ako živiš da bi jeo, postaješ tijelo, glancaš, briješ, mažeš lice i tijelo a s dušom šta je?Ne plaši te njen krik?Ostaje u nekim zagušljivim odajama našeg skrivenog, možda onog manje lijepog dijela ili onog plašljivog, onog koje maske života usješno prikriše…pričam s ljudima koji imaju duple doktorate a prazni, s ženama koje su život provele u prosvjeti s djecom , s onom s posebnim potrebama, a ipak mrze druge žene…nismo li svoj život usmjerili na pogrešno… učimo radi zvanja a ne radi znanja…satrasmo se trčeći za kesama… a duša…nek posti bez sehura i iftara, samo na mah koja kapljica rose njoj da kane…nepravedni smo i prema sebi i prema drugima…počinjem od sebe…govorim za one koje poznajem, za one koji uspješno nose maske decenijama…nekako bih voljela kad bi bio neki datum na koji bi svi ljudi skinuli svoje maske, niko nikog ne bi prepoznao…niko nikom ne bi vjerovao… gledamo jedni druge u oči, a lažemo…nikoga do sebe…nikoga do dušu…nanosimo zulum sami sebi, a ljutimo se na druge kad nam nasilje čine…Nedavno Brena bila u Tronu, ma koje li su samo moje prijateljice tu “napunile baterije” kaže jedna, bilo je i pokrivenih, mogla si i ti…da Allah sačuva…punimo baterije s nečim, slušajuć nekog ko je svoj život proveo prodavajuć tijelo svoje, glas svoj, umjesto da slušamo nešto što zaista ima vrijednost, nešto čija ljepota ne iščezava vaktom…ne sudim nikome, ali jadno je, jadno je kako sebi ne znamo pravu vrijednost.Ja nisam ona šminka na licu, ni farba na kosi, ja sam ona što ima bore da mi krase lice…ona koju sijede na glavi podsjećaju da mi se primaklo…ono što nikoga neće mimoići…ono što će nas sve zateći…smrt…valja za sve Bogu odgovore dati…a kadri jesmo li?
MAPA STVARNOSTI
Univerzalno za ljude je da se u životu suočavaju sa različitim problemima. Međutim, kada se radi o rješavanju problema – tu smo veoma različiti: neko ih riješi brzo, neko ne uspjeva da ih riješi uz najbolje napore, neko voli proces rješavanja problema, neko se užasava i pri samoj pomisli da mu se ‘stvori’ problem u životu. Ono što je presudno u rješavanju problema jeste zapravo sposobnost čovjeka da sagleda što bliže realnost. Šta to tačno znači?
Čovjek je uglavnom nesvestan svog vlastitog sistema pojmova, normi, vrijednosti, stavova i uvjerenja kroz koji sagledava realnost i na koji se, takođe, često nesvjesno oslanja ili poziva kada procjenjuje ili tumači neku pojavu, svojstvo, predmet ili ličnost. To vam je kao da imate svoje vlastite naočare kroz koje posmatrate svijet (objektivnu stvarnost). U zavisnosti koliko je dioptrija vaših naočara dobro podešena i precizna, bolje i jasnije ćete sagledati svijet a samim tim i lakše riješiti problem sa kojim se suočavate.
Ovaj sistem pravila, kodova i vrijednosti koji djeluje poput filtera, takođe možemo metaforički predstaviti kao mapu pomoću koje se snalazimo na terenu života. Ako je mapa precizna i osavremenjena, generalno ćemo uvijek znati gdje se nalazimo, i ako odaberemo neko svoje odredište, znaćemo kako do njega da stignemo. S druge strane, ako mapa nije tačna, niti precizna – uglavnom ćemo se gubiti.
Naime, niko se ne rađa sa gotovom mapom, mapa se tokom života stvara – popunjava, koriguje, osavremenjuje – i to zahtjeva dosta vremena i ulaganja.
Ona je sama po sebi dosta rigidna struktura i zato je svaka promjena na njoj često bolna i zahtjeva puno energije. Neki ljudi prosto odustanu od ‘provjeravanja’ i ‘sređivanja’ mape, uglavnom je samo preuzmu od roditelja ili nekih roditeljskih figura – koji svakako prvobitno utiču na izgled naših mapa i podatke koji su tamo unešeni.
Da bi mapa uvijek tačno pokazivala put kako do dođemo do željenog odredišta, ona konstantno mora da se provjerava i ažurira, i to je ono što je najveći problem u stvaranju vlastite mape: u tome se lako odustane i živi se pod pretpostavkom da je teren stvarnosti baš onakav kakav je na našoj mapi, a podaci nepromjenjeni i isti, recimo, kao kad su bili unijeti iz vremena naših srednjoškolskih ili studentskih dana.
Ova mapa stvarnosti u psihologiji se stručno naziva referentni okvir.
Važno je da smo svjesni postojanja vlastite mape stvarnosti kao određenog ugla iz kojeg posmatramo stvarnost jer nam to može pomoći, ne samo u rješavanju problema generalno, nego i u razumijevanju sebe i drugih a samim tim u komunikaciji i u međuljudskim odnosima.
Na primjer, kada ne razumijemo nečije ponašanje ili nas ono čak šokira, dobro je razmisliti kakva je mapa stvarnosti te osobe, odnosno kroz kakve naočare ona posmatra svijet – i to može doprinijeti u razumijevanju tuđeg ponašanja. Naime, ponašanje jedne osobe je uvijek manifestacija njene mape stvarnosti tj. referentnog okvira, i zato je to ponašanje pojedinca uvijek logično a samim tim i optimalno – u odnosu na njegov referentni okvir. Iz ovoga slijedi da, ako želimo da mjenjamo svoje ponašanje ili utičemo na promjenu ponašanja kod drugoga uvijek treba da uzmemo u obzir da samo promjena referentnog okvira dovodi do promjene ponašanja.
Da bismo unaprijedili odnose sa drugim ljudima potrebno je razvijati sposobnost otkrivanja unutrašnje logike drugih ljudi odnosno imati vještinu zamišljanja ili rekonstruisanja njihove mape stvarnosti.
Kada u okviru TA govorimo o ego stanjima, mapa stvarnosti (referentni okvir) je zapravo poput opne koja obavija ego stanja, povezujući ih i dj
elujući kao filter u odnosu na stvarnost.
Preporuka za dalje čitanje: Emocije, Milivojević Z. (2010)
Ako poznaješ rijeku, lakše ćeš upravljati čamcem. :D
Da li ste čuli za Sternbergov trougao ljubavi ?
Prema Sternbergu, tri komponente ljubavi su:
1) Intimnost – koja uključuje osjećanja vezanosti, bliskosti, povezanosti i privrženosti;
2) Strast – koja uključuje motive koji vode romansi, fizičkoj privlačnosti i seksualnoj konzumaciji;
3) Odanost – koja uključuje, u kratkom roku, odluku da se ostane zajedno, a u dužem roku, riješenost da se ta ljubav održi.
Oblici ljubavi:
NE-LJUBAV
Jednostavno se odnosi na odsustvo sve tri komponente ljubavi. Većinu naših međuljudskih odnosa karakteriše ne-ljubav.
NAKLONOST/PRIJATELJSTVO
Odlikuje se visokom intimnošću, ali bez strasti ili odanosti. Prijateljstvo je uživanje u društvu druge osobe, sa osjećajem bliskosti, povezanosti i topline prema toj osobi, ali bez osjećaja seksualne strasti ili dugoročne privrženosti.
ZALJUBLJENOST (OPČINJENA LJUBAV)
Zaljubljenost je ljubav na prvi pogled. Čini je strasna uzbuđenost bez intimnosti ili odanosti zbog čega može iznenada da nestane kao što se i pojavila. Romantični odnosi najčešće počinju kao zaljubljenost i postaju romantična ljubav kako se intimnost razvija tokom vremena. Bez razvijanja intimnosti i/ili odanosti, zaljubljenost može naglo da nestane.
PRAZNA LJUBAV
U praznoj ljubavi postoji odanost, ali ne i strast ili intimnost. Jače 
ljubavi se mogu srozati u praznu ljubav. Primjer su veze u kojima partneri vode odvojene živote pod istim krovom ili kada par odluči da ostane zajedno zbog porodičnih razloga. Međutim, prazna ljubav ne mora uvijek da označava krajnju fazu dugoročne veze, već i početak: kod ugovorenih brakova, odnosi između supružnika mogu početi kao prazna ljubav i vremenom se razviti u neki drugi oblik ljubavi.
ROMANTIČNA LJUBAV
Kombinacija intimne i strasne komponente ljubavi. Kod romantičnih ljubavnika postoji fizička privlačnost i emocionalna povezanost, ali bez održive odanosti.
PRIJATELJSKA LJUBAV
Prijateljska ljubav je oblik intimne ljubavi bez seksualne strasti koja je jača od (običnog) prijateljstva jer postoji dugoročna odanost. Ovaj oblik ljubavi je primećen u dugogodišnjim brakovima gdje više nema strasti, ali duboka povezanost i odanost opstaju. Ljubav prema članovima porodice je takođe oblik prijateljske ljubavi, kao i ljubav između bliskih prijatelja koji imaju platonsko, ali snažno prijateljstvo.
BUDALASTA LJUBAV
Odanost i strast bez intimnosti su odlike budalaste ljubavi. Kada se par zaljubi naizgled trenutno i odluče da se vjenčaju na brzinu, naići će na probleme budalaste ljubavi. „Budalaste“ u smislu da je odanost donesena na osnovu strasti bez stabilizujućeg uticaja intimnosti. Veza i dalje može da uspije, ali par mora mnogo da se potrudi budući da ne se ne poznaju najbolje.
POTPUNA LJUBAV
Predstavlja kompletni oblik ljubavi, vrstu idealne veze kojoj ljudi teže. U potpunoj ljubavi, intimnost, strast i odanost su podjednako jaki. Za par u potpunoj ljubavi se može reći da su istinski životni partneri i da im ova ljubav omogućava da sa lakoćom prebrode sve životne uspone i padove. Prema Sternbergu, ovi parovi će nastaviti da imaju sjajan seks i posle petnaest i više godina veze, ne mogu da zamisle sebe srećnijima u dugoročnom smislu sa nekim drugim, sve teškoće savladavaju lako i uživaju u vezi međusobno. Ipak, Sternberg upozorava da je održavanje potpune ljubavi teže, nego postići je. Prema tome, potpuna ljubav ne mora da bude vječna. Ako se strast izgubi tokom vremena, može da se promjeni u prijateljsku ljubav.
Ponekad se ponadam da sve je ovo ružan san, a po ožiljcima znam da nije…
Istinski, pravi, Jedini prijatelj je samo Allah, hvaljen neka je On
…roditelji mogu da zakažu, oni za koje vjeruješ da te vole i da im je stalo, leđa da okrenu…jedino, uvijek uz tebe je On.Ne traži ništa sem da mu robuješ a dao, i daje ti sve…i tebi i meni… i svima nama…i kad se insan nađe u situaciji za koju ne vidi izlaza, izlaz daje On, samo se treba čvrsto u Njeg pouzdati i od Njega jedino tražiti.
Moram priznati da mi se pojedini insani gade do te mjere da čak i od same pomisli na njihove laži, dobijem nagon za povraćanjem.Bože mili, šta sve zemlja i ne drži…Al’ nije moje da sudim, i ne želim to ni najmanje jer i sama čekam Dan suđenja, nego jednostavno boli kad vidiš kako zvjersko lice može nositi biće koje sebe naziva čovjekom…Kako nam amnezije jedino idu od ruke…Ya Rabbi…daj da sebi svaki dan sudim i da nikad ne dozvolim da imam dva lica…Gdje sam ja to izgubila svoj Put? U nastojanju da me drugi prihvate, da budem kao njima po mjeri, sebe sam izgubila.Ko će mi pomoć sebe izgubljenu da nađem, da se Kući vratim.Niko do Onaj koji mi je pokazao ovaj put, niko do Onaj koji me poznaje bolje nego što samu sebe poznajem.Hvaljen neka je on.Ne snalazim se najbolje…zašto uvijek vjerujem naivno u ljudsku dobrotu…a u ljudima svega sem ljudskosti…svega sem dobrote…ko da im je kamen međ’ grudima…Želim pobjeći negdje od svega, koža mi je postala tijesna i jedva dišem, jer preumorna sam od kajanja i od toga da svoju dušu iznova i iznova dajem za nešto čemu ja ne pripadam…
Ja nisam ni sretna, ni nesretna. Ja nisam ni dobra, a ni zla. Ja zivim,to je sve. I cekam neke bolje dane, a oni ce doci… jednom moraju.
Ponekad sam zadivljena vlastitom glupošću i upornošću.Koliko ja mogu bit uporna i tvrdoglava to ne mere ni jedno magare 😀 rodila me majka, jazuk dina mi što se nije obliznila kad je mene rodila, da na ‘vom hudom svijetu ima još jedna “vaka” ja.Susretanja, sudaranja, mimoilaženja, odlaženja…nada u nešto što doći neće…davanje smisla nečem što smisla nema…vjera u nekog ko u sebe vjere nema…traženje zerre dobra u drugima…izbjeglica iz besmisla u još veći…tragač za zerrom dobrote, mrvom ljubavi…iskrenosti… na putu traženja, srce dadoh…sebe izgubih…izgubih mapu puta pa sad ne znam kako da se vratim kući…ali ne brinem…Onaj koji me doveo ovdje…On će mi i pokazat put Kući…U glavi mi neka huka…smijeh …šta li je…sem smijeha i to onog grohotom ne čujem ništa…sem lica isklesanog borbom, godinama, bolom ne vidim ništa…puteva nema…nema ni straha od smrti…a života se odavno ne bojim…znam, biće što bit mora…znam da juče danas ne vrijedi…znam da ovo danas je život…kakav takav ali je život…gledam ove strijele s otrovom u mene uprte..i smijem se…šta mi mogu moji dušmani…šta mi može pakost ljudska…moj Godspodar je Allah, u mojim prsima je širina svemira i ni za čim ne tugujem… sve nek je bilo kako je moralo bit…sve nek bude kako već zapisano je…ne marim…sad i da me otkidaju dio po dio, boljelo ne bi jer tijelo odveć sviklo je na udarce života… sreću koju u sebi nosim, ne može mi niko uzeti…a istina, previše sam vjerovala nekim ljudima, previše im davala sebe…sad je vakat da se sebi vratim…od sebe preče nemam…i eto, nije da ne bole saznanja da na ovom svijetu od ljubavi je ostala samo strast, od iskrenosti samo slovo na papiru…Vraćam se sebi…od nekud iz daljine čujem razuma glas koji mi govori: “Ne odustaj od sebe nikad.Nikad.Ti vrijediš…”Osvrnem se na rane koje krvare, povadim otrovne strelice…dodam soli na rane da nikad ne zaboravim kako sam skupo platila neke ljude…i njihove jeftine karaktere…Gledala sam odraz uplakane žene u ogledalu…zadnji put zbog ružnih riječi… tvojih…jeftinih…kako samo se štedimo kad treba reći nešto lijepo, kao da se plaća, a kad treba saslušat istinu…onda napad…da se skrene pozornost s bitnih stvari.E pa aferim! Ja jesam i želim ostati do kraja života svoja, nepodkupljiva…zaljubljena u lijepo…imam svoj svijet koji se ne uklapa u ramove onih koji sebi umisliše da su u svemu savršeni…a takvih nema, Savršen je samo On, hvaljen neka je…
لماذا تخاف الموت
Zašto se plašimo smrti?
Od ezela do edžela umremo bezbroj puta, zašto da se plašimo velike smrti koja sve male okonča?