Nekad je najbolje nestati… Ostaviti iza sebe taj stari, prašnjavi kofer prepun ljubavi i sjećanja. Nekad je najbolje otići na peron ravnodušnosti i oprostiti sebi što si se uputio tamo. Misliš da će manje da boli, da će uspomene nestati, izbledjeti, da će osobe da postanu duhovi… Ali, neće. Ljudi koji ostave ožiljak nikad ne prestaju, ne blijede, ne umiru. Čak vrište, baš tu, sa lijeve strane, svake Božije noći. Onda ne podnosiš, imaš osjećaj da umireš i jedva čekaš kraj, a znaš da neće doći. Zaspiš sa mokrim jastukom od suza, probudiš se, staviš masku na lice i cijelog dana izigravaš sopstvenu kreaturu, nešto što nisi, hladno čudovište, koje prikazuje da drugi vide samo ono što ono želi. Teško je, ali navikneš se. Jednom kada te otmu, učine srećnim i ostave, više nikada nisi isti. Umreš i rodiš se kao potpuno druga osoba. Samo noću se ponovo rodiš. Nježna, krhka i ranjiva, baš kao nekad…

Dragi ti,
izvini što sam morala da te materijalizujem ali jedino tako postoji mogućnost da primiš sve moje primjedbe, naredbe i poneku želju. Ukoliko ih ne uslišiš, razumjeću. Nisam te zadužila nikakvom lojalnošću. Čak, ponekad nisam tvoje prigovore stavila ni na razmatranje.
Reče neko iz naroda da papir trpi sve ali ja ne mogu da trpim čudnovate poglede šalterskih službenika dok šaljem poštu. Pa će biti naša mala tajna da si ti recimo neki fin gospodin iz drugog kraja zemlje koji je morao da se preseli zbog posla. Dok sam ja tvoja prijateljica iz škole koja ti neredovno piše, ali često misli na tebe.
Mustafa, sin Abdulahov.  Učitelj iz nekog hercegovačkog sela.
(tačan identitet ćeš dobiti kada prelistam bijele strane i nađem ti adresu)
Čudno?
Slažem se, ali manje je čudnije od toga da pismo šaljem nekome ko se zove i preziva kao ja i stanuje na mojoj adresi.
Ti bi da ustaneš ujutru.
Ja bih da spavam do podne.
Ti piješ čaj.
Ja se trujem kofeinom, nikotinom i nezdravom hranom.
Ti bi da trčiš odmah poslije ustajanja, ja bih da se vratim iz grada tada.
Ti bi da učim na greškama, ja bih da se zabavljam sa njima.
Ti napraviš kompromis, pustiš me da se liječim porocima dok me čekaš da se vratim i da me dovršiš. Pojedeš sve ostatke kada me dočekaš na pola puta. Tvoj kompromis i polovina puta je raskrsnica i gust saobraćaj. Trš.
Ko sam ja? Da li sam ja ja ili sam ja ti?
Ili sam sinteza nas?
Zato imam jednu molbu, pojedi me do kraja i budi ja ili me ostavi na miru.
S poštovanjem, ja.

Sve je zapravo muzika sama. I život i smisao  i besmisao svega. Ono što je nekome lijepo nekom drugom para uši, ono što je nekom opasnost, nekom je život… Neko od opasnosti bježi, neko je stvara. A neko je opet,  opasnost sama..Nevažno je sasvim. Svejedno svako od nas sam dočeka svoje sve, sam mora proći vlastite krugove pakla da bi poželio zelenila i vode hladne. I zalaska sunca pored Hutovog… i osmijeha iskrenog… i duše nepatvorene, čiste…

Hvaljen neka je Allah, koji iz ništa sve stvara i koji će opet sve u ništa pretvoriti.

Živi! Vječni!

Neka je salavat i selam na Njegovog miljenika Muhammeda i njegovu časnu porodicu.

Šta sve ova duša kroz život ne prigrli i ne zove svojim. A ništa, baš ništa na ovome svijetu njeno nije.

Danas je mirnja šetnja u gradu povodom odluke VSTV o zabrani hijaba i njegova nošenja u pravosudnim institucijama uz opravdanje da su žene sa hijabom pristrasne. Trebalo bi da iziđem na ulicu i da dam do znanja da se borim za ono što mi je Bog naredio, za ono što je moj način života već 18 godina.

Kada su godine 1947. počeli sa skidanjem zarova sa žena Bošnjakinja uz obrazloženje da su iste nepismene, u nezavidnom položaju uodnosu na svoje  muževe, neravnopravne u imovinskom položaju, naviknute na šutnju i trpnju jer gdje će, šta će,  kud će…. kada je Sabor islamske zajednice izdao naredbu da se ne treba pridavati prednost običaju naspram propisa vjere,  a zar je u taj vakat bio običaj Muslimanki, Bošnjakinja a strožijim propisom vjere se smatralo traženje znanja. Mogu opravdati što su tom odlukom naše žene dobile priliku da budu razvnopravne sa drugim ženama, da rade, da se obrazuju, da imaju pravo na svoju imovinu, ali šta je sada, nakon haman pedeset godina od toga… danas su žene sa hijabom ušle u svaku poru društva, ima doktorica, poliglota, hemičara, fizičara, hafiza, advokata, pedagoga, psihologa… danas su rekli da su pristrasne…trebamo ih razodjenuti… skiniti im s glave njihovo dostojasntvo… a kako samo nijemo promatraju naši predstavnici to je čudo jedno…. kome god je svejedno da se nered pravi, u kući nek mu bude vala. Ko može da zabrani ženi mu’minki da nosi hijab onda kad ga jednom u ime Allaha stavi i kad se jednom odazove Allahovoj naredbi, jer nema pokornosti stvorenju u nepokornosti Stvoritelju.

Ono što je pozitivno kad naših sestara jeste to što su podigle svoj glas i pobunile se protiv zabrane, svako ima pravo da sa sobom i svojim tijelom radi šta god hoće, ja sam lično odabrala da se pokrijem sa svojih 15 godina i  to je do sada jedna od  odluka na koju se najviše ponosim.

Vjerujem da sve što se desi i što nam na prvu nije baš milo, može biti za opće dobro i može biti puno dobra skrivenog. Koliko se samo probudila svijest naših žena, ma ko će ba nama hijab da dira, ko to smije naše dostojanstvo da dovode u pitanje…. pojedini pravnici nikada ne mogu biti toliko pravedni bez hijaba, i gole guzice koliko može biti fer onaj koji je svjestan Božijeg prisustva i onaj koji se Boga boji. Druga stva je po meni još škakljivija, država sve radi kako bi umjesto doprinjela razvoju i boljim uvjetima za porodicu, radi sve protiv iste tako što govori da je marama nešto što nije poželjno, a poželjno je da gologuza kolegica im radi vježbe, takve nisu pristrasne. Čak se i najteže priče o vršnjačkom ili obiteljskom nasilju iskoriste za promociju ateizma i nemorala. Volim svoju domovinu, od kad sam donijela odluku da će hijab biti sastavni dio moje odjeće, imala sam brojne poteškoće, prvo one najteže, u obitelji, a zatim i one druge, izvan obitelji, od strane rodbine, prijatelja i poznanika.

Shvatila sam da svo nerazumijevanje dolazi od neznanja. Nepoznaješ nešto, mrziš ga onda ili ne priznaješ…

Danas nakon skoro dvije decenije od moje odluke, večina  ženskih članova moje uže i šire porodice j  pokriveno,  elhamdulillah. Ponosna sam na to. Moje nane su nosile zarove, moja mama je pokrivena, moja sestra je pokrivena i koja kćer će in sha Allah uskoro da se pokrije. Ono što nam Allah naredi, niko nam ne može zabraniti a ono što nam Allah zabrani niko nam ne može ohalaliti. Ono što nam je dragi Allah kao milost dao, niko nam od ljudi ne može uzeti. Jer nemaju oni pojma koliko je zaparavo jaka žena kad joj u svetinje dirneš… a hijab to za ženu jeste… dirnuli su gdje ne treba…

Jutros magla  i hladno, no zima je, pa insanu i milo kad je zima, nek je zima…. a bilo je i lijepih dana, toplih… sunčanih… ustala sam u pola šest i pijem kafu… volim tišinu sabahsku… ne volim da je išta prekida sem glasa mujezina koji s okolnih džamija poziva ljude na spas… poziva nas da ne budemo od nemarnih, uspavaniih, lijenih… jer ljudi moji, u pokretu je bereket, u insanu ništa berićetno ne mere izrast dok sve što ne valja ne počupa, dobro, barem da postane svjestan da ima toliko korova za čupanje i da zagrne rukave i da s jutrom počne da radi na sebi…. toliko se tu ima posla… ko je još sebe i svoj ćud usavršio… ko je naučio i primjenio hadise našeg Učitelja, neka je salavat i sleam na njega u svakoj sferi života….

Šta sve ova duša kroz život ne prigrli i ne zove svojim. A ništa, baš ništa na ovome svijetu njeno nije.

Sve joj je dato… samo za trenutak…

I riječi su naše, a svjedočit će protiv nas

i Noge su naše, a svjedočit će protiv nas

i ruke su naše, a svjedočit će protiv nas

i oči šta vide, čega se duše stide… sve će svjedočiti protiv nas…

i ono što krijemo i ono što na javu iznosimo, sve će svjedočiti proti nas

i emaneti naši  i djela naša, sve će svjedočiti protiv nas

čak i djeca naša… naši roditelji, naši bračni saputnici…

i zamisli, nije do hijaba… do tebe je… potrudi se da na Danu pravde nijedan svjedok ne bude mogao nauditi tvojoj časnoj misiji…

Ti ćeš, o mila moja, iako hijab nisi pokrila, pokrivena biti sigurno… neće biti onih koji su se tvojiim tijelom i ljepotom sladili, ni onih koji su ti za tvoje dostojasntvo sitne pare davali…. voli sebe jer sve što imaš to si ti…i  za sebe ćeš odgovarati… To ne znači da pokrivene žene ne griješe, o da, griješe svi, ljudski je griješiti, ali kao što noć pokrije dan… da se odmori… hijab sakrije nedostatke… probudi svjesnost o duši…. pa se pitaš… ko si… odakle si… i gdje si se zaputio… a znamo svi kako hladna… kako mračna je zemljina utroba, gdje neće biti druge svjetiljke do li naših djela…

Ya Allah, kao što si iz milosti Svoje, moju glavu hijabom pokrio, tako pokrij sramote moje na ovom svijetu,  ne osramoti me ni ovdje ni Tamo… oprosti meni i roditeljima mojim, svim mu’minima i mu’minkama.

Za mene kažu da sam veliki emotivac

dežurni krivac, za vlastite ali i tuđe jade

Što na mržnju ne uzvraćam mržnjom

što ne ranjavam kad me rane

što se ne svetim za bolne dane

kažu da sam luda

da nisam normalna

da se ne uklapam

a ne znaju oni da svijet u kojem sam rođena

previše je grub za mene

imam svijet satkan od svojih snova

satkan od vjere, ljubavi i nade

ja mržnje nikad ne gasim mržnjama

nego ljubavlju i oprostom

ono što  kod mene nazivate slabošću

najveća snaga je moja

Usudi se i ti, pa voli, praštaj, ne zavidi, ne mrzi

usudi se… budi bolji od onog sebe bivšeg

prošlost pusti u vjetar

ne hrani ego.. već dušu

ustani kad te zgaze

buni se na nepravdu

ne budi plastelin

jer

ja

nisam plastelin

ne dam ovom grubom svijetu da me oblikuje prema sebi

makar vaik bila mimo svijeta

makar do edžela bila veliki emotivac

dežurni krivac

za svoje, i za tuđe jade

Jutros si me probudio,  Allahu. Živa sam, zdrava, imam svega sasvim dovoljno za današnji dan… moji emaneti su dobro, moji roditelji takođe… imam kutak u kojem se mogu umorna od dunjaluka sklupčati da odmorim od ljudi i njihovih ćudi… od njihovih iskrivljenih pogleda na svijet…

Beskrajno Ti hvala, O Milostivi!

Pokušavam u podsvijest gurnuti sve ono što me vraća na minule dane… bježim od pomisli na neke ljude, riječi, slike… smijeh… bježim od pomisli na značenje riječi prijatelj, dost, ljubav, insan, povjerenje… izdaja… bježim ali gdje god da odem uvijek na korak su ispred mene…

Ojačala sam i ne boli to kao ranije, svemu se samo nasmiješ ali ljudi… ljudi su nesavršeni usvemu… baš u svemu… Ima nešto sveto… ima nešto prokleto u svakom od nas… malo melekanskog, malo šejtanluka ili malo više… nešto sveto al’ više prokleto…

Juče sam plakala, Poslaniče… pokušala zatvorenih očiju da zamislim tvoj lik… tvoje oči krupne… najljepše bisere crne… tvoje lice i osmijeh… pokušala sam se uz misao o tebi, Miljeniče, smiriti i podsjetit da sve što se desi nije nas moglo mimoići… Mi smo  istovremeno duša, tijelo i emocija… bolu u jednom dijelu  uzrokuje bolove u drugim dijelovima… međutiim, ako je duša napajana sa čistog izvora, tijelo i emocije podnesu i ono što je nepodnošljivo…a ima li išta  da čovjeka  podnijeti ne može… čak i smrt podnese… jer mora… podnese da gleda u oči smrt koja mu odnosi evlade, najdraže… kako mu otima ono za šta se grčevito borio godinama i zvao svojim… koliko ima ljudi sa fizičkim nedostacima… mnogo nas je više, sa onim duševnim… koji se ne vide… ali itekako osjećaju… itekako bole… a najviše onih sa emocionalnim… urođenim… koje ni najsavremenije metode liječenja ne mogu popraviti…. psihopatske osobine koje mnogi danas smatraju poželjnima za uspjeh u životu mnogima su uništile život…

U glavi sve što čujem je ajet… ” A gospodar tvoj te nije ni omrznuo ni napustio… i stidim se Rabba što sam seposvetila svemu više nego li  pokornosti Njemu… To je Gospodar… ne napušta nas nikada… i sve što stegnemo obručem od želja da zadržimo i zaključamo pod svoje… uzme nam… tek da nas podsjeti da je na dunjaluku ionako prolazno sve…  majka se malo prehladila i gledam je dok stoji kraj šporeta… suze mi same teku… toliko je toga pregazilo… u djetinjstvu, njen otac je  bio teški alkoholičar,  u alkoholu opasan… bježali su od njega samo da sačuvaju živu glavu… prodao im sav nenin miraz za alkohol… oni… djeca… pravili su čerpić i prodavali da im majka ima samo za hljeba… događalo se da  otac zapije ili zaduži i onu turu koju nisu još ni napravili… znalo se desiti… pričala je… da joj je blato znalo toliko  izgristi tabane da je vrištala od boli… a nije bilo kreme da ih namaže… njena majka je trpila… kud će s petoro djece… kome… a i sramota … muž joj je sav miraz prodao i popio… sve do pred rat je pio dok nije usnio san koji ga je prestravio i nakon toga više kapi nije popio…

Umro je na početku rata, od raka u grlu… nikad ga nisam voljela… valjda zato što moja mama nije imala dobro djetinjstvo u domu svog djetinjstva…

Sa 17 godina mama je upoznala mog oca, bio je lijep i zgodan… imao lijepe ruke i zube… ali to moju mamu nije privuklo koliko činjenica da ne pije… Mama se ubrzo udala za njega… Riješila se jednog a otišla u još veći azab… Čini mi se, nikad providna dana nije imala… Stoji… gledam je i plačem… da se barem za mene ne brine… da joj barem mi djeca nismo stalna briga… ona se ne jada nikome… sve što govori je šuti… neka.. nešto treba i progutat… a ona se nagutala svega.. našutila…. samo  Allah zna koliko je puta umrla i bez smrti… ali ona ne kuka… njoj je dobro… sve dok može disat bez problema… dok su joj djeca dobro…

Osijedila je veoma rano… kažu da nisu sijede uzrokovane sekiracijom… u maminom primjeru se ne bih složila… Ona je ovisnik o radu… stalno nešto radi… ako ne radi, ona se razboli… kaže dok radi, ne misli, a kad joj misli počnu navirati, onda plače… kaže neće halaliti ocu… neću ni ja svom… možda ni moja kćerka svom ocu neće halaliti… i tako u krug… ja sam dala sve od sebe da prekinem krug u kojem je šutnja pravilo za porodicu kao formu. Bitan je papir, bitno je šta će narod reći a to što bi ti rekao, kako se osjećaš , to je nebitno…

Neku noć sam kod sestre bila na sijelu… tema je bila kako su današnji ljudi navodno moderni a žive po onom što su naučili od nana i deda… upitah prisutne, a bilo ih je, kad su zadnji put pročitali neku knjigu… čitali prijevod Kur’ana… niko i ne pamti kad je… svi samo zabezeknuto u me pogledaše… eto odgovora.. logično da ćeš živjeti kao u nanin vakat kad jedino i znaš to što je te nana naučila… nek je muzike, cigara, hrane… mani meni teških tema… hajvan tabijjat u punoj snazi… sva mudrost života je da se najedu, naspavaju, razmožavaju i umiru… neki veći smisao malo ko dokuči… muško je glava porodice… mora tako biti… jer kad muško udari šakom… svi potčinjeni se pokore… nema tu ljubavi… nema tu znanja… naučeno ponašanje u genetskom kodu… mozak zakržljao od neupotrebljavanja… od dima, alkohola…

Ja odavno ne gledam TV… ne idem po mahali i ne tračam s konama… odem kad je red i to kome treba… one nek tračaju mene i druge… pokušavam svom životu dati smisao… ali je jako teško… ako uspijem deset stvari uraditi na način da je Allah zadovoljan… jedanaestu ne mogu i onda budem tužna… ljuta na sebe… na sredinu u kojoj živim… u glavi odzvanja ajet… a Gospodar tvoj te nije ni omrznuo ni napustio… a ja se samo molim Njemu da nije… On mi je kao utočište… snaga… ljubav.. podrška i zaštitnik uvijek dovoljan. Hvaljen neka je On!

Da je vakat u kojem živimo po svemu sličan mračnom dobu džahilijjeta, jest, bez obzira  što  se nazivamo ljudima modernog doba, iako smo dosegli sav tehnološki napredak, neznanje je to koje nas definira i koje nas vodi. Nažalost.

Kao roditelj, zaista se plašim za budućnost svoje djece. Ne plašim se da li će biti gladni ili siti, koliko se plašim negativnog uticaja medija i nezdrave društvene uže ali i šire sredine.

Da insan neće bit pušten na miru ako uzvjeruje i trudi se dokaz je i to što se juče desilo… nešto što je mene kao roditelja u najmanju ruku izbacilo iz takta. Mislim da je to malo u usporedbi s onim što sam osjećala kad se moja kćerka vratila iz džamije sva mokra i rekla kako u džamiji ima neki muškarac potpuno go i kako su se djevojčice prepale i počele vrištati te bose istrčale iz džamije na polje.

U prvom momentu sam pomislila da se moje dijete šali i da ima bujnu maštu ili da laže, za što sam barem molila Boga da je tako…mislim manje bi me boljela njena laž nego istina a to je da je zaista juče u prijepodnevnoj grupi gdje naš imam poučava djecu Kur’anu grupa djevojčica vidjela potpuno golog starijeg muškarca koji se bez imalo ustručavanja i stida šetao po prostoriji koja je ranije bila predviđena za abdest.

Ne mogu opisati stanje  šoka koje sam doživjela, a ne mogu ni zamisliti kroz šta su prolazile djevojčice koje su vidjele matorog gologuzog u džamiji i time doživjele užasnu  traumu.

Pobjesnila sam. prvi put u životu sam zažalila što nisam muško da nekim ljudima počupam bradu a nekima ono sa m… što im je u večini slučajeva i jedini pokazatelj da su muško.

Obavijestila sam svog oca, majku, oca svoje djece i tražila od muških da reaguju, jer ako oni neće, ja hoću svakako.

I na moju veliku radost, baš kako to treba otac uraditi i čuvati čast i gled svoje kćerke, H….. babo je otišao i pričao sa efendijom, ali i sa čovjekom koji je svoju muškost bez imalo srama i obraza pokazivao maloljetnim djevojčicama po džamiji.

Razgovarali su džematskim odborom i naredili im da se džamija zaključava te da nema ostajanja pojedincima poslije namaza u džamiji.

Za mene kao roditelja, ovo je bilo nešto najgroznije što se moglo desiti u džamiji. Ako se znaju uvjeti koje moramo ispoštovati da uđemo u harem džamije a ne u samu džamiju, onda se pitam gdje je svijest onog koji zna da je namaz obligatna dužnost ali ne zna da je pokrivanje stidnog mjesta jednaka stroga obaveza kao i namaz, pa pobogu i životinje imaju, pa ih repovima pokriju.

Nijjet mi nije da ulazim u raspravu i da ja budem ta koja vaga iman, umno stanje čovjeka… jer ako bi rekla nešto o njegovom imanu, onda on je sve ali zasigurno iman nije, ako bih rekla bilo to o njegovom umnom stanju, bilo bi, da po meni osoba koja može imati dvije žene, odvezti se autom u drugi grad i biti po 15 dana s drugom ženom, osoba koja može prespavati pola dana i doći od svoje kuće do džamije, nije maloumna… prije bih rekla bezobrazna… sve ovo me u najmanju ruku zgrozilo. Vjerovala sam da su poslije doma za našu djecu najbolje mjesta na koja ih možemo poslati upravo džamije i škole, mjesta gdje stiću nova znanja, vještine i navike, mjesta gdje se uče radu, redu i disciplini… a moje dijete se vrati iz džamije i priča mi nešto nesvakidašnje…

Kome god je to svejedno, ja ću mu poželjeti da mu se stariji muškarac skine go i prošeta ispred njegove žene, majke, kćerke i nek se smije, pa šta fali, pobogu… Nije to išta strašno.

Shodno  znanju koje imam i novim saznanjima za koja se trudim i stićem ih svakodnevno, nastojim da svojoj djeci osiguram odrastanje u čistim i lijepim okolnostima, ne gledam Tv, ne pušim, ne skidam se pred djecom, jer pobogu, svi znamo da se insan ni u osami ne bi trebao iz stida od Gospodara skidati skroz sem u nuždu i pri kupanju jer meleci se stide da nas vide razodjenute…

Može se složiti ili ne složiti bilo ko ali   došao  je vakat da ni u džamiju ili školu ne možeš poslati dijete i bit siguran da mu neko neće nauditi. Uvjerila sam se da više štete našoj lijepoj vjeri nanose neznalice muslimani nego li otvoreni dušmani.

Neću stat na ovome, ako džamijski odbor nešto ne poduzme, ja ću podići tužbu i protiv imama i protiv odbora i protiv čovjeka koji je svoju muku pokazivao maloljetnicama.

Briga me što će neko reći da je bolje da se o sramoti šuti. Ja neću da šutim. Kome god je nešto tu nejasno, nevjerovatno, ovo, ono, samo nek se zamisli da mu se neko gologuz šeta pred hanumom, mamom, kćerkom ili snahom i nek se onda lijepo ogluši i nek se smije i šuti.

Muka mi je od ljudi koji sebe nazivaju vjernicima  a ni dvije kratke sure ne znaju proučitit da valja.

Čuvam svoje dijete da ne gleda sadržaj neprimjeren njenom uzrastu i njenom krhkom ženskom biću a ode u džamiju, i vidi ono što ni u nekom filmu ili seriji ne bi vidjela, ode u školu a završi u bolnici jer je ufurani babin sin gurne na pločnik, udari glavom pa izgubi svijest.Pitam se šta je sljedeće, hoće mi možda neko dojaviti da  će u institucijama koje odgajaju i obrazuju čovjeka za život biti sigurno da šaljem svoje dijete. Nek se stidi država  i Islamska Zajednica što dozvoljavaju da nam u školama i drugim institucijama rade nesposobni ljudi koji upropaštavaju generacije mlađih naraštaja.

Ko god nije kompetentan da obavlja svoju dužnost, eno mu nek čuva ovce ali nek se makne od uloge odgajatelja, učitelja, jer ta funkcija je plemenita i časna i ne treba bit povjerena šarlatanima, maminim i babinim sinovima, ljudima bez morala i edeba… pasivnim posmatračima… neznalicama…

Ogorčena sam. Mada ne postoji riječ u našem riječniku koja bi zaista mogla opisati ono što osjećam.

Stidite se vi koji emenate povjeravate onima koji ni o sebi  i svome ponašanju nisu u stanju povest računa.